Njegov glas prelazi u dječji tonalitet. Kaže da ne može doći jer mu je noga u gipsu. Pitam što se dogodilo, a on opet muški ljutito kaže da je branio majku od oca koji ju je tukao i da mu je otac slomio nogu. Pitam jesu li zvali policiju? No, majka se boji da bi je otac ubio da zove policiju. Molećivo ponavlja, preklinje glasom koji opet postaje dječji: "Zar baš ništa ne možete napraviti, ovako na daljinu".

Pitam ga koliko ima godina, on nevoljko kaže da ima 16 godina. Kažem mu da nije punoljetan i da sa mnom ne bi smio ni razgovarati. Kažem mu da je još dijete i da bi majka trebala njega štititi, a ne on nju. Objasnim mu da i on i majka moraju smoći i snage i načina i skloniti se od oca nasilnika. Uputim ga na državne institucije, socijalne radnike, policiju, obiteljskog liječnika i kažem da više ne zove ovakva savjetovališta, jer se obiteljsko nasilje mora rješavati na regularan način.

Razgovor okončam riječima: "Ti si osjećajan i inteligentan mladić, ali ti sam ne možeš riješiti ovaj vrlo zamršeni problem u tvojoj obitelji. Nitkoo na svijetu nema tu moć da tvog oca nasilnika samo tako pretvori u dobricu, ali bijes van kontrole se može i treba liječiti".

Obećao je da će on u institucijama odraditi ono što se majka ne usudi. Nadam se da jest.

I danas me tuga preplavi kad se sjetim tog razgovora...