ArKora'Na spušta se kroz polu-razrušeno spiralno stubište, njezino obličje je polu-kombinirano, kreće se tiho, graciozno, poput Panere koja lovi. Oči joj sjaje tirkiznim sjajem u Tami, kosa joj je svilena crna kao Noć, srce joj lupa, ali ne od straha!

Nije to Strah, to je Osjećaj kao da ovo mjesto pamti i poznaje iako ga nikada prije vidjela nije. Alanerion stoji pored žrtvenika s obrednim bodorezom u ruci, lice mu je prekrio pepeo koji lebdi u dvorani, oči su mu staklene, ne gledaju u Stvarnost, već kroz Stvarnost.

ArKora'Na ga ispitivački gleda: Kavalir bez mana Uglednik Misgona, pripadnik Svjetloreda. No, kao da vidi slomljenu dušu, napokon progovori: Tražila sam te Nomicen u svojim Snovima … sad kad sam te pronašla nisi ni nalik onome što su mi o tebi ispričali.

Alanerion se polako okrene prema ArKora'Na-i: Ti si Panera – nisi potpuno naša, ali nisi ni potpuno njihova. Došla si me ubiti? ArKora'Na polako klizi oko Alaneriona, približava se pod zaštitom sjene, ne pokazuje oružje, ne izvlači kandže … njezine oči svijetle puna sažaljenja, milosti, ali spremne na borbu.

Ne! Došla sam te samo vidjeti, možda samo razumjeti … vjerovao si u Svjetlo, a sada postaješ izvor Tame … Mirno odgovori ArKora'Na. Alanerion se oporo osmjehne: Tama je nešto što sam odbio priznati. Moja ljubav prema sestri koju sam izdao, Strah da nikada nisam bio odan Svjetlu …

ArKora'Na pokaže prve znakove zbunjenosti. Još uvijek korača oko Alaneriona, neodlučna – osjeća glad i žeđ za krvi, ali osjeća i želju za smirenjem, izgubljena je negdje na pola između nagona i nadzora. Odjednom ispruži ruku prema Alanerionu:

Znaš što sam vidjela u Snu? Nije to bila tvoja Smrt, nije to bila tvoja Pokora … vidjela sam dijete koje nas drži za ruke. Vidjela sam Svjetlost, ali ne onu nebesku, već onu koja ostaje kad nas sve drugo napusti … Ti takvu Svjetlost nosiš u sebi i nisi sam!