Slomkril Nevorn nije pripadnik Svjetloreda, a ne vjeruje ni u Magiju Proročanstva, on je spašeni Zarobljenik Pukotine koja je nastala u Izvanprostoru Crnih Zvijezda - u toj Pukotini Duše postaju samo Jeka, odjek nečega davno prije postojanog. U tom Paklu Vremena, bezvremenskom Prostoru, jedan je glas dolazio stalno do Nevorna ...

Bio je to glas Akseben, točnije njezina nazočnost u tom opasnom Izvanprostoru Vremena. Naime, tek kada je otkrivala svoje Sposobnosti i Moći, Akseben je slučajno dotaknula Nevorna - ne umom mentalno, već otiskom emocije, emotivno. Nevorn je postao svjestan njezine nazočnosti kroz stalno opetujući glas i Svjetlost - Još je netko ovdje ... bio je to miris Misli koje Nevorn nije nikad zaboravio.

Akseben je zapravo i spojila Brekara i Nevorna, onog dana kada je ona ušla u hangar gdje je već bio Nevorn, Brekar se povezao s mislima koje je Nevorn čuo: Još je netko ovdje ... Dakle, Akseben je ta koja je Brekara i Nevorna smirila, iako ih nije osvijetlila, ona ih je smirila, a oni su je prihvatili: Poput kamena na dnu rijeke, Brekar i Nevron, više se nisu borili protiv struje ...

Akseben i Nevorn rijetko se viđaju, još manje razgovaraju, ali uvijek su jedno pored drugoga kada se sve sruši i nema više Nade ... Akseben tada izgovara: Zovite Nevorna i Brekara! Oni idu prvi! Akseben zna da u Tami koju svi izbjegavaju, Brekar i Nevorn ne traže Svjetlost, oni traže samo trenutak, trenutak koji se naziva Otisak Svjetlosti.

Akseben ispred Zone Rascjepa stoji pored Brekara i govori Nevornu: Ne očekujem tvoj povratak, ali očekujem da Ga (athu. Noktauma) zaustaviš ... ako itko i išta, može držati i zadržati Ništa, onda ste to vas dvoje! Nevorn podiže vizir kacige, pogleda Akseben direktno u oči, tiho, ali odlučno odgovori: Vikonteso, je ne držim Ništa, ja samo čuvam ono što si mi ti jednom ostavila ...

... Brekar i ja probit ćemo se u Ništavilo, nećemo tražiti pobjedu, napravit ćemo za tebe temelj na koji ćeš moći stati kad budeš izgovarala svoju rečenicu Sudbine.