Kalendar događanja

Član angelija

Upisao:

angelija

OBJAVLJENO:

PROČITANO

282

PUTA

OD 14.01.2018.

Sjećanja i liječenje moje Duše kroz snove

Iznenađena sam kako je malo dobrih djela koja sam nesebično učinila ne tražeći ništa za uzvrat, a još sam više iznenađena njihovom borbenom moći kojom me štite od mnoštva loših djela u kojima sam sudjelovala.

Sjećanja i liječenje moje Duše kroz snove

Sanjam. Sjedim na napuštenom ognjištu svojih predaka. Leđima sam okrenuta prema istoku. Pogled mi je usmjeren na sjećanja iz djetinjstva. Sjedim na stričevoj krčevini i gledam u napuštene predjele iz kojih se sprema golema oluja satkana od proživljenih iskustava pustinje moje tužne Duše. Tamni oblaci nadvili su se nad moj život u kojem sijevaju dvije svjetlice, dvije munje, popraćene prijetećom grmljavinom nadolazeće oluje. Tu, pred mojim očima, prošlost, opasna i daleka, meni poznata, najavljuje svoj dolazak. Želim je izbjeći, ali ne mogu joj pobjeći. Ukočila sam se od straha. Preblizu je, moram se s njom suočiti. Znam da je ispred mene opasnost – ugrožen mi je sam život – od koje sam hinjenim zaboravom bježala. Što me je to ulovilo? Gorda priroda gore Jelovac ili njezino podnožje pored rijeke Gomijenice? U tim zemaljskim predjelima provela sam najsretnije trenutke svoga djetinjstva čuvajući stado, ali tu sam doživjela i najveću agresiju od svoga oca (zbog jedne izgubljene ovce koja je zalutala u djetelinu njegovog brata), od koje i danas nosim vidljive ožiljke na nogama i nevidljive u sjećanju. Nedužna ovca, koja je prouzročila čin koji se dogodio, nekada je pripadala mome stricu Vladi. Ona je u svojoj svijesti znala gdje treba tražiti hranu, ali i ja sam znala da joj to ne smijem dopustiti. Bog mi je svjedok da sam uistinu pazila na svoje stado, ali nisam primijetila da je jedna ovca s janjetom odlutala. (Mogu li ustvrditi da me je ovca prevarila i okriviti je što je tražila bolju hranu za sebe? Oslobađam ovcu njezine „krivice“.) Ovca je, gladna, postupila po nagonu, moj otac po nagonu agresije, a ja po nagonu neznanja. Bilo kako bilo, ovca nije snosila posljedice svog neznanja ili znanja. Je li moj otac snosio posljedice svoje agresije? Ne znam. Ali itekako znam koje sam posljedice ja snosila. Te posljedice su mržnja prema ocu zbog bola koji mi je svojom agresijom zadao, sram od prijateljica, strah za svoj život, osjećaj nemoći jer me nema nitko zaštititi, nepravda jer sam slabije fizičke snage od njegove, ljutnja što mu ne mogu uzvratiti istom mjerom, nevjerica što se otac (koji tvrdi da me voli) tako odnosi prema svom djetetu. Željela sam tada da me nema, da se nikada nisam ni rodila. Tu sam kao dijete ponižena od oca pred prijateljicama, a potom sam porekla smisao života u obiteljskom zajedništvu i očevoj ljubavi. Od tada sam ga mrzila – sve do sada. Tek sada mu mogu uistinu oprostiti. Je li on sebi ikada oprostio, tko to zna? Je li ikada došao do svjesnosti koliko je svojom agresijom griješio, ne samo prema meni? U mojoj svijesti ne postoji nikakvo opravdanje kojim bi se mogao iskupiti za taj čin. Bože, ovog trenutka tražim njegovo iskupljenje. Molim te, oslobodi ga agresije i daj njegovoj Duši moć razumijevanja što je njegova agresija učinila ljudima za koje on kaže da ih voli...

Nedostatak razumijevanja moga oca u trenutku agresije potisnuo je moć razlučivanja neispravnog i ispravnog kod moje osobnosti zaigranog djeteta. Ostatak života, sve do ovih današnjih buđenja tih sjećanja, nosio je agoniju straha, tugu usamljenosti i gorčinu neprihvaćenosti.

Ah, živote, drug mi nisi bio, istinu o roditeljskoj ljutnji i ljubavi ti si izostavio, na pragu sam samosažaljenja, ali ne… ne dam se… Obećala sam sebi: Nikad više!

Koliko je takvih agresivnih pouka bilo koje su ubile istinu u ljudskim Dušama? Postoji, postojao je sve vrijeme i drugačiji način. Kako bi bilo lijepo da me je otac poučavao ispravnom uputom kako nešto treba napraviti, uzajamnom slobodnom komunikacijom, objašnjenjem zašto to tako treba biti, potporom kada ne znam sama, zaštitom kada mi je potrebna, s pomoći kada ne mogu sama. Ja nisam izbjegavala svoje obveze, a ne bih ih ni smjela izbjeći da sam to htjela. Nisam to ni željela. Željela sam biti korisna, da se roditelji ponose sa mnom, da budu sretni što me imaju. Ako razumno pogledam sada, a isto sam mislila i tada, to i nije bila nekakva katastrofalna pogreška. Od tog trenutka moj razum nije više razmišljao onako kako je trebalo: povjerenje i životnu radost zamijenila je tuga i golemo nezadovoljstvo, nesigurnost… Tako se stvorila jedna od mojih osobnih „slijepih ulica“, tada sam imaginarnim ključem zatvorila vrata dotadašnjeg razmišljanja punog povjerenja. Uzalud sam pred njima stajala. Nisam imala lozinke kojom bih ih otvorila. Čarobna riječ ljubav za mene je bila zaključana.

Povjerenje u očevu i bilo čiju ljubav zauvijek je zatvorilo svoja vrata.

Nemam mnogo sjećanja na svoga oca. Prvo čega se sjećam je njegovo pijano stanje u kojem me nagovara da majci kažem: „Brašnjara!“ Voljela sam svoju majku i nisam joj to htjela reći. Osjećala sam da to nije dobro. Moja dobra majka pomirljivo kimnu, dajući mi dozvolu. „Brašnjara, brašnjara! stidljivo progovaram.

Drugo sjećanje je kako me šalje da donesem s grma prut kojim će me kazniti. Ako sam donijela premalen, morala sam ići po drugi. Sjećam se kako mi nije nikad više kupio opanke jer mi je jedan dok sam ga prala odnijela nabujala rijeka. Imala sam sedam godina. Jedno od sjećanja je kako ja i stariji brat oremo njivu, a on nam donosi kruh i slaninu.  Sjećam se da mi je voljno kupio knjige samo za peti razred osnovne škole, a kada sam završila osnovnu školu, rekao je neka me školuje onaj za koga se budem udala. Jedno sjećanje je da mi nije kupio kaput novcima koje mu je moj najstariji brat poslao za mene, nego je samo dao pola novaca. Imali smo 150 tisuća dinara, a meni se sviđao kaput od 120. Kupio mi je jedan tanki šareni kaputić od 70 tisuća. U njemu sam se i udala. Time je moj otac završio financijsku i ljudsku  brigu o meni.

Muž mi također nije dopustio da se školujem. I tako sam ja završila s obrazovanjem. Moj razum nije dobio nikakvu priliku da se intelektualno razvije. Danas kada se prisjećam ovih događaja, sa ljutnjom se pitam zašto moj otac, na kraju krajeva, nije sam orao svoje njive i čuvao svoje stado? Od kuda mome suprugu pravo da me ne podrži u obrazovanju? Posle ovih iskustava sve sam radila bez ikakve volje, uvjerena da sam prisiljena živjeti s ljudima koji me ne vole. Danas znam da me je otac nemilosrdno kaznio samo zato što je u to vrijeme bio posvađan sa svojim bratom, dakle – bio je ljut. Kao da sam ja za to bila kriva! Kada biće bude nepravedno kažnjeno, sva ova sjećanja izranjaju iz njegove Duše i tjeraju ga na tugu koja se neprestano ponavlja. Samo suze mogu je na trenutak otopiti. Ali ona uvijek iznova izranja na površinu kod nove pojave bilo koje vrste agresije.

Sjećanje na ovakve životne traume uvijek iznova vraća nas u samosažaljenje. San svake Duše je pronaći ispravan put iskoraka iz samosažaljenja kroz vlastiti preobražaj. On se ne može dogoditi dok se ne suočimo s uzrocima koje smo, pretvorivši ih u uvjerenja, potisnuli u svoju podsvijest kao znanje o agresiji, izdaji, prijevari, nebrizi i nerazumijevanju naših najbližih. Ovi stavovi koje sam navela kao primjer doveli su do poricanja ljubavi, odnosno do usvojene mržnje prema događajima koji su nam nametnuti kao naš odgovor na agresiju koju smo proživjeli. Mržnja je najniži oblik energije i ona je slična mulju – statična, gotovo nepomična. Ako nema protoka, odnosno objašnjenja i isprike zbog čega je nastala, ona uvijek čeka i poput magneta privlači sve druge, niže oblike negativne energije. Ljubav od tih energija ne može doći do izražaja kojim bi i ona pokazala svoju statičnost, a s kojom bi mogla privlačiti ostale pozitivne energije. Te dvije energije – mržnja i ljubav – su magneti, dva suprotna pola u atmosferi okoline i prirodnih sila, a u unutrašnjosti našeg tijela nalaze se u znanju koje se akumulira u svijesti mozga i osjećaju srca.

S obzirom da je mržnja najnegativnija riječ u podsvijesti, kao sjećanje u umu i kao osjećaj u srcu, ta dva pola nemaju ispravnu ravnotežu. Oba su negativna. Održava ih riječ mržnja. Pozitiva je u manjini i dok se ne nauči u jednakoj mjeri kao pozitivno znanje u pojedinačnoj ili skupnoj ljudskoj svijesti, ne može djelovati.

Koliko ste napisali pozitivnih riječi na imaginarnoj ljestvici od 1 do 100, u tolikoj mjeri pozitivno koristite svoju svijest. Bez osvjetljavanja svog sudjelovanja u postojećoj negativnosti i opraštanja ponajprije sebi, a zatim i agresoru koji nas je poučio negativnom razmišljanju, ne može se pokrenuti suosjećanje prema ranjenom, neiscijeljenom bitku u nama i, u konačnici, ne može se iskoračiti u zdravije odnose ni na jednom aspektu našeg postojanja. Na isti način se suočavamo s agresivnošću pojedinaca iz naše okoline, kao i političkih struktura zajednice u kojoj se živi. Postojana mržnja u nevidljivom, nepriznatom obliku uvijek iznova tjera nas kao pojedinca ili narod da se ratobornošću borimo za slobodu izbora za svoju samostalnost i pravednost naših najbližih prema nama. Želimo li pri tom znati za razloge takvog ponašanja prema nama? Svoje sudjelovanje najčešće skrivamo, podržavajući uvjerenje kako je samo agresor kriv. Svoju istinu o sudjelovanja u agresiji mržnje najčešće skrivamo i od nas samih, pronalazeći opravdanja za svoju mržnju ove ili one vrste. Ma koliko mi mržnju skrivali u najudaljenije pretince naše osobnosti, ona nas uvijek odaje našom unutarnjom nesrećom. Taj čin skrivanja nas kao pojedince ne izdvaja iz agresije u koju smo zapali. Ona zjapi kao nepremostivi bezdan – vječiti životni mrak ili životna tama. Hoćete li barem pokušati upaliti svoje svjetlo?

Kako se pomiriti sa sobom, neodgovornim pojedincima, skupinama i narodima? – pitanja su koja traže žurne odgovore u vremenu previranja u kojima svi sudjelujemo. Moj Duh, kroz snove, pokazao mi je put na ovaj način. Možda i Vama pomogne da i Vi osvijestite aspekte svojih nametnutih, potisnutih i zaboravljenih agresivnih sjećanja, na bilo kojem od navedenih aspekata agresivnosti u kojima ste sudjelovali. Prošlost djeluje na sadašnjost, ali naša voljna odluka da presložimo i preispitamo svoja iskustva iz prošlosti i sudjelovanje ili nesudjelovanje u njima, stvara mogućnost ispravnijeg izbora u sadašnjosti, koji će utjecati na našu budućnost. Svjesnim izborom svatko na tu budućnost može djelovati tako da ona bude sretnija za sve pojedince i skupine u našem okruženju i šire. To je jedan od mogućih putova našeg svjesnog odabira i odgovornijeg sudjelovanja. Ne čekajući da netko drugi njime krene, mi kao pojedinci možemo biti pokretači boljitka svojevoljno, nesebično, za svakog svog sugrađanina. Ovom putu poučavao me je moj Duh, najčešće kroz snove. Kada sam obratila pozornost na svoje snove, nije mi trebalo mnogo vremena da prepoznam njegove poruke. One su, kao ispravan životni put, bile duboko utkane u strukturu moga bića.

Evo još nekoliko snova kroz koje me je poučavao moj Duh.

U ovom snu sanjam. Sjedim na betoniranoj obali jezera Bezdan. Ispred sebe gledam njegovu nemirnu, tamnu površinu. Osjećam se sigurnom na njegovoj obali. Iza leđa me štiti Kineski zid, s desne strane zlatna svjetlost, a s lijeve strane moja dobra djela. Iznenađena sam kako je malo dobrih djela koja sam nesebično učinila ne tražeći ništa za uzvrat, a još sam više iznenađena njihovom borbenom moći kojom me štite od mnoštva loših djela u kojima sam sudjelovala. Sva djela koja vidim prepoznajem i ne mogu pobjeći od njih. Ona utiču na zdravlje moje lijeve polovine tijela koje je izranjavano tim lošim djelima i na moj mirni život u samom jezeru. Pitam se ima li u jezeru života kada je toliko loših djela koji na njega utiču. Iako osjećam strah, odlučujem  zaroniti u njegove dubine da bih to provjerila. Roneći, vidim u njemu neprepoznatljivu tamu. Nailazim na veliku jegulju. Osvještavam da je opasna i da bi me mogla ugušiti. Zaobilazim je i susrećem se s golemim vodenim zmajem – on bi me, pak, mogao progutati. Brzo izranjam iz jezera i usput na obalu izbacujem tri ribe – tri šarana. Njih me nije strah, oni predstavljaju brige s kojima se mogu suočiti. Izranjajući osvještavam da je jegulja moj nerazumni um, a zmaj svijest koja mi je nepoznata. Ostajem nijema pred tom spoznajom. Dok ja začuđeno i namršteno gledam u tamno jezero, zlatna svjetlost prodire u njegove dubine i osvjetljava mi put opasnog kretanja ovih nemani. Usput mi pokazuje i put mog hrabrog suočavanja s viđenim opasnostima. Osvještava mi istinski jasno znanje kako sa zlatnim svjetlom svoje svijesti mogu upoznati njihove slabosti, pobijediti ih i uvećati svoju snagu. Ja njih vidim, potpuno ih razumijem uz pomoć svjetla koje me okružuje i osjećam da ono zna baš sve. Svjetlo osvjetljava sve događaje u jezeru, ali nemani mene ne vide i nisu me svjesne. Budim se s uvjerenjem u istinitost ovog viđenja.

Često sam se u svom samorazvoju vraćala u sjećanje na ovaj san i borbenost mojih dobrih djela, te sam nastojala činiti više dobrih djela nego prije. Svjesno sam pomagala ljudima u različitim situacijama, kada to nisu očekivali niti od svojih najbližih. U početku mi je bilo neobično, a kasnije sam bila sretna za svako učinjeno djelo od kojeg nisam očekivala nikakvu korist. Na kraju sam s osmijehom na usnama i spokojem u Duši ustanovila da sam najviše koristi imala od tih nesebičnih djela. Nije ta korist bila financijska, već je to bila korist u međuodnosima u kojima sam upoznala svoju i ljudsku dobrotu i spokoj u unutarnjoj harmoniji svoje Duše.

Nakon tih spoznaja podijelila sam svoje poslove na one koji su mi donosili financijsku neovisnost potrebnu za osobno preživljavanje, rad koji nisam naplaćivala potrebitima, rad za pomoć društvenoj zajednici bez traženja naknade i rad na pozitivnom razmišljanju u kojem sam otkrila svoje skrivene i dotad nepoznate sposobnosti i ponudila ih svijetu. U takvom načinu preraspodjele svojih djelatnosti našla sam potpunu životnu ravnotežu. Nisam se nigdje nametala, nego sam prihvaćala ljude, situacije i događaje i prilagođavala sam se postojećoj situaciji. Nisam više pružala nikakav otpor u smislu da nešto ne želim ili ne volim. Jednostavno sam bila na usluzi prema postojećim potrebama, niti ih uvećavajući niti ih umanjujući. Vremena sam imala za sve uočene potrebe. Sve se samo od sebe posložilo tako da mogu u tome sudjelovati. Ovakav način života nadmašio je sva moja životna očekivanja. Imam osjećaj da se priroda i ljudi brinu za mene, a ne ja za njih. Ja sam samo tu, na dohvat ruke, ako me tko zatreba i prilagođavam se toj potrebi. Nevjerojatno lijepo iskustvo!

Ispričat ću vam i san u kojem me Bog podiže kad sam pala.

Pala sam na nepoznatom putu po kojem sam hodala i od bola ne mogu se pomaknuti. Ležim bespomoćno na putu, dok me užurbani nepažljivi prolaznici nemilosrdno gaze, netko namjerno, a netko nenamjerno. Dok se ja u agoniji boli pitam, gubeći posljednju nadu u spas, vide li me ovi ljudi, iz mnoštva prolaznika pojavljuje se Bog, pruža mi ruku, oslovljava me mojim imenom i suosjećajno kaže: „Ustani!“ I dok se ja čudim njegovom izgledu (nizak je, izgleda kao crnac s tipično kovrčavom kosom), pitam se zašto Bog nosi crvenu haljinu i zar je on čovjek, on nekim mekim, milosrdnim, jasnim, a čudnim naglaskom progovara: „Tko god padne, taj se i ustade, da bi spoznao zbog čega je pao te prepreke maknuo s puta da na njima drugi se ne sputa.“

Mnoge snove sam zaboravila, čak i o Bogu, ali ovaj nikad nisam.

I danas mi ove njegove riječi titraju u svijesti uma i srca. Snaga samilosti kojom su izgovorene neopisiva mi je riječima. Ta se samilost u mojoj svijesti i srcu uvijek iznova i neočekivano pojavi u trenucima kada je nekome u mojoj blizini potrebna. To mi je unutarnji intuitivni znak da suosjećajno djelujem u tom smjeru, pružajući ruku za oslonac onome kome je u tom trenu potrebna. Danas, kada sam izašla iz agonije svoga pada i neznanja, pitam se: Jesam li doista morala pasti tako da me je samo Bog mogao podići?

Nisam li se mogla samo spotaknuti i ponovno dočekati na noge ili sam mogla ići upornim hodom u ispravnom smjeru, bez ikakvog spoticanja? Nisam znala kako. Je li to opet izgovor ili tada nisam ni postavila sama sebi to pitanje? Opravdava li me neznanje ili me sputava? Kada sam prestala svojim odgajateljima, učiteljima, društvu ili sebi postavljati pitanja? Tko me je to trebao poučiti koja životna pitanja zaslužuju ispravne odgovore? Tko me je trebao podržavati kao osobu? Od koga sam trebala naučiti saznanje o pitanjima poput onih vječnih: Tko sam ja? Otkud dolazim? Kuda idem i kada ću i kako stići na svoje odredište?

Tko me je trebao naučiti značenju riječi kao što su: ljubav, vjera, nada, sloboda, optimizam, istina, mir, moral, nenasilje, zajedništvo, tolerancija, ispravno djelovanje, hrabrost, poštenje, humanost, mudrost? Je li ikome stalo do toga što ću postati, što će biti od moje Duše? Zar je samo Bogu stalo do mene?

O Bože!

Tko mi to Dušu  sputa da se Tvoje ne takne?

Kako nijema, bez Tebe, da grlim druge ljude i daljine?

Ah, rado bih se na neko zaboravljeno mjesto skrila

Usred divljine… sama… A ipak znam:

Sve što dodirne nas dvoje k'o gudalo nas neko spaja,

Koje iz dviju struna mami zlatni glas.

Na kom smo instrumentu?

Tko nas satka?

I koji to svirač drži nas…?

Stojim bez misli, obuzeta stihovima koji se razlijevaju negdje u dubinama moje svijesti kao slatka harmonija. Kad bi se riječima mogao opisati predivni osjećaj ljubavi koji prati smisao ove pjesme, lako bi bilo doći do odgovora na sva pitanja.

Kome ja danas da zahvalim za ove snove svoje Duše, kroz koje sam došla do unutarnjeg pohranjenog znanja, kroz koje sam u sebi uspjela pronaći jedan čisti izvor mira, iz kojeg teče beskonačno blagostanje, duhovno, umno, emotivno, materijalno i novčano, a božanskog obilja nikad na nestaje? Da li Duši ili Duhu kojima sam se iskreno, iz dubine bića, prvi put pomolila, moleći ih da mi pomognu pronaći značenje riječi sreća, ljubav, vjera, nada, istina, sloboda; ili Svetom Nikoli, zaštitniku svih nepoznatih putnika koji iako budni u snu plutaju morem života, bez cilja koji bi ih vodio prema mirnoj luci sreće, spokoja i harmonije, nesvjesni da spavaju?

Ili bolesti koju mi je sudbina nametnula?

Ili teškoćama na svom životnom putu?

Ili snovima o sretnijem životu?

Ili odluci da ne želim živjeti starim načinom života?

Ili želji da budem bolja?

Ili svojoj unutarnjoj prirodi koja me je probudila iz sna?

Hvala Bogu na svim učiteljima koji su se našli na mom životnom putu. Nesebično sam koristila ostavljena znanja znalaca iz svetih i inih knjiga koji su uspjeli odgovoriti na ova pitanja. Ovo svoje životno nedosanjano iskustvo nadodajem svima kojima je potrebno za njihovo daljnje samoistraživanje.

Koja pitanja pri tom istraživanju svakako trebamo postaviti sami sebi? Ja sam sebe pitala (i davala odgovore) na sljedeća pitanja:

– Volim li sebe? A što znači voljeti sebe?

– Volim li svoje roditelje? Kada se sjetim svoga djetinjstva pitam se postoji li ikakva mogućnost da ih mogu voljeti?

– Volim li svog partnera? A tko je moj partner?To bi trebao biti moj suprug, ali on se prečesto ne ponaša kao partner već…

– Volim li svoju djecu? Bez zadrške, svoj bih život mijenjala za njihov, ali osjećaju li moja djeca moju ljubav? To trebam njih pitati.

– Volim li svoje prijatelje? A gdje su mi prijatelji?Kad je teško kao da ih nemam…

– Volim li državu u kojoj živim? Neosporno volim zemlju u kojoj živim, ali način života u njoj koji mi je po mnogo čemu negativno nametnut štošta dovodi u pitanje.

– Volim li planet, Zemlju, po kojem hodam? Izgleda mi tako daleko da o Zemlji gotovo i ne razmišljam jer previše je svih drugih, bližih problema…A znam da bih trebala voljeti Zemlju. Pa svi na njoj živimo, zar ne?

– Volim li zrak koji udišem? Rekla bih da volim, ali kakve su misli koje odašiljem u njega? 

– Volim li vatru kojom se grijem? Kad nema topline (u širem smislu), nedostaje mi. Nisam sigurna da je doista cijenim u trenutcima kada me ona okružuje.

– Upotrebljavam li kakvu agresiju ili oružje? Oružje ne koristim, ali moje emocije… pa, prečesto su bile agresivne.

– Volim li vodu koju pijem? Bez vode nema života, ali cijenim li je doista, čuvam li izvore vode čistima?

Na sva ova pitanja gotovo svi ćemo bez razmišljanja odgovoriti potrvrdno, čudeći se nebulozi u njima. No na našu žalost i žalost zajednice u kojoj živimo takav potvrdan odgovor zapravo nije istinit, a toga u pravilu nismo svjesni. Ovu tvrdnju lako možete sami provjeriti. Svako ovo pitanje preispitajte na način značenja ljubavi kroz ljudske vrijednosti koje potkrepljuju istinu, mir, ispravno djelovanje i nenasilje. Možete upotrijebiti i neke druge riječi: radost, sloboda...

Zapitajte se govorite li osobama na koje se pitanje odnosi istinu ili je zadržavate u sebi, a njima kažete ono što žele čuti ili ono što vas opravdava. Ako je tako – niste iskreni. Samo istina oslobađa.

Živite li s tim osobama u miru? Ako je odgovor potvrdan, postavite si još jednom isto pitanje. Mir je stalno prisutna harmonija bivanja.

Gajite li prema njima dvolične (jedno govorite, a drugo radite) i nasilne osjećaje poput ljutnje i nestrpljenja?

Postupate li prema njima ispravno? Jeste li se ikada upitali što znači ispravno postupanje prema nekome? Naše uvjerenje je da radimo najbolje što znamo. Najčešće sebe ne provjeravamo. Provjeravamo samo djelatnost drugih ljudi. Ovo je jedan od načina samoprovjere.

Ispunjavate li sve navedeno u pitanjima  radošću? Dopuštate li svima koje smo dodirnuli ovim pitanjima slobodu ili je možda ograničavate svojim ponašanjem?

Ako ste na bilo koje pitanje odgovorili „lažnim da,“ vi te osobe ne volite. No, ne brinite, u tome nevoljenju zasigurno niste osamljeni jer kada bismo svi mi malo dublje zakopali po svojim postupcima, vrlo brzo bismo se uvjerili da su naši potvrdni odgovori o ljubavi barem vrlo, vrlo površni. Ako mislite da to nije istina, onda ste u većoj zabludi nego što mislite da je to moguće. Ova pitanja i (iskreni) odgovori najbolje oslikavaju istinu naše ljubavi. Ako možete sebi priznati da ne volite istinski, imate šanse pokrenuti se s mrtve točke općeg nedostatka ljubavi i zakoračiti u moguće polje njenog upoznavanja.

Riječ ljubav je jedna dvanaestina ljubavi po Kvalitetama kojima treba biti obdaren naš ljudski Duh. Ovo znanje podrazumijeva usaglašenost znanja o osobinama Duha koje trebamo imati stalno dostupne, znati „napamet“, u svojoj svijesti da bi one mogle biti primijenjene u svakodnevnom životu. Trebamo ih biti potpuno svjesni u svakom trenu, naučiti ih poput tablice množenja ili abecede.

Te osobine Duha i ujedno riječi su: iskrenost, istina, snaga, zdravlje, privlačnost, ljepota, radost, optimizam, sloboda, diplomatičnost, smirenost, staloženost, prihvaćanje, druželjubivost, povjerenje, ljubav, razumijevanje, razlučivanje, tolerancija, ravnoteža, sklad, nježnost, pravednost, poštenje, samodisciplina, vjera, snalažljivost, prijateljstvo, stabilnost, upornost, radišnost, mir, obiteljska tradicija, duhovnost, sklad, nepristranost, otvorenost uma, inteligencija, univerzalnost, harmonija, cjelovitost, mudrost...

Ove pozitivne riječi izgrađuju pozitivne osobine univerzalne strane Duha kod svakog čovjeka. One su minimum minimuma koji je potreban da bi se ljubav počela očitovati u duhovnom smislu. Tada ljudski Duh djeluje na energiju misli tako da možemo razlučiti koju misao i riječ ćemo odabrati, a koja će pozitivno uticati na emocije mira, sklada i harmonije i održati tjelesnu aktivnost zdravom, da bi rezultirala ljubavlju u sudjelovanju. Ovaj način spoznaje o načelima duhovnog nauka najuniverzalniji je lijek za liječenje bilo koje bolesti koja se očituje u ljudskoj osobnosti na bilo kojoj razini ljudske svijesti kod pojedinaca, skupina ili naroda. On održava ravnotežu planetarne energije svijesti koja je vječiti spremnik svih vrsta energija. Tako je mene scjeljivao moj Duh kroz snove.

http://angelija.blog.hr/

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    15.09.2019. 22:42h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hahaha...ma ne ...samo sam ukazao prijatelju čast, da mu spomenem ime na ovom lijepom portalu.

    15.09.2019. 13:17h
  • Član iridairida

    Edine, špijuniraš svoje čitatelje...???

    14.09.2019. 11:29h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Veliki pozdrav za Alfana, koji upravo čita članak:Himera u Visokom.

    13.09.2019. 18:44h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    13.09.2019. 18:19h
  • Član KrsnikKrsnik

    Hvala !

    13.09.2019. 11:51h
  • Član bglavacbglavac

    Dobar dan i vama, lijepo je da ste ovdje. Lp

    11.09.2019. 19:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Liječenje moje Duše Kako iscijeliti okolinu, školstvo, zdravstvo, političke strukture?