Kalendar događanja

Član angelija

Upisao:

angelija

OBJAVLJENO:

PROČITANO

414

PUTA

OD 14.01.2018.

Život i snovi Duše u obitelji

Život i snovi Duše u obitelji
„Tko sam ja?“ postavi prvo svjesno pitanje svojim najbližima.

 

Život i snovi Duše u obitelji

Krikom prvi udah pluća Duša pokrenu da vatrom led ljudskog života otopi, vatrom koja krv grije i potiče da poteče žilama njenim, dodirujući kolijevku rodne zemlje.

„Ljubavi, ljubavi!“ krikom zavapi Duša, ali ljubavi nigdje ne nađe, tek bolnu majku u agoniji poroda, hladnoću zraka u nepoznatom prostoru i glasove čudnih golemih stvorenja koja pričaju nekim nepoznatim jezikom. Gdje sam to ja, gdje sam to ja? Tko su ova stvorenja što me plaše i koja ja ne razumijem? Zatvori oči, u snu tražeći utjehu. Izgubi svijest mlada ljudska Duša i zaboravi pritom da je nekad negdje već postojala. Postade igračka svojeg nosioca – tijela, igre njegovih unutarnjih organa, obitelji u kojoj se rodila, okoline i nekih čudnih zemaljskih zbivanja. U trenutcima buđenja, rekoše joj kako ne smije ovo i ne smije ono.

„Hm, zar ja nemam svoju volju?“

„Ne ti nemaš svoju volju – ovdje moraš slušati svoje roditelje, braću i sestre, bake i djedove da nas ne osramotiš kod mnogobrojne rodbine, koju ti je Bog darovao.“

„Ali vi radite sve što hoćete, i ja hoću ovo i ono.“

Ali tek što ruku svojevoljno pruži – požali. Bol prvog udarca uskratio joj volju već u prvom pokušaju da je primijeni razumom. Prve gorke suze obliše njene obraze. Što je sada ovo? Zar me ovi ljudi ne vole? U jednom jedinom trenutku tupe nevjerice ostala je mala Duša bez utočišta, mira, sigurnosti, sreće, topline, povjerenja, prihvaćanja, poštovanja, istine, spokoja, harmonije, blaženstva, slobode, optimizma i ljubavi. Njen razum zatvorio je svoje granice neograničenog povjerenja. I dok ona pogledom uprtim u prazninu, zaslijepljena od suza, traži uzroke takvog ponašanja onih koji bi je trebali voljeti, njeni agresori u čudu je promatraju.

Jesu li svjesni da njihov agresivni čin traži opravdanje? Tješeći je u suosjećanju, kao da žale zbog bola koji su joj namjerno (za njeno dobro) zadali, obećaše da će ju razumu naučiti kroz znanje te je počeše poučavati naslijeđenim iskustvima.

„Volimo te, volimo te.“ Riječima utjehe u prazno su tvrdili, ali ispravnim djelima zaboraviše dati anđeoska krila, te ona pade u bezdan, u duboki ponor bez povratka.

„Hoću kući, hoću kući“, pruži ruke Duša iz ponora, ali nikoga nije bilo u blizini da joj ruku pruži. Ostade zarobljena ljudska Duša u moru utopljenika koji nemaju slamke. I tako uzalud očekujući pomoć, u svakodnevnoj mašti zaboravi Duša znanje o sebi i nastavi svoj put u potrazi za slobodnom voljom, osjećajem u kojem će osjetiti sigurnost, za iskustvima s kojima će ostvariti sreću, za Bogom i svojim izgubljenim domom.

 „Tko sam ja?“ postavi prvo svjesno pitanje svojim najbližima.

 „Zar ne znaš? Ti imaš svoje ime i prezime svojih roditelja. Nasljednik si njihove zemaljske loze. Potomak si ovog naroda, baštinik njegovog bogatstva, zemaljski zastupnik u mnogim državama.“

„Jesam li ja slobodna?“

„Ha, ha, ha, slobodna. Što ti to znači? Zar ti netko oduzima slobodu? Široko ti je polje pod kapom nebeskom. Idi, tko te ovdje drži?!“

Tek što prvi korak napravi ruka je grubo uhvati i s prijetnjom prstom mahnu.

„Vraćaj se kući! Kuda si pošla? Zar ne znaš da ti u nepoznatom svijetu prijeti opasnost? Tamo je baba roga, a ovdje gdje živiš sigurna si, možeš biti sretna. Tu si zaštićena.“

Zamisli se malena Duša i osluhnu svoj osjećaj. Zašto imam osjećaj da ni ovdje nisam ni sigurna ni zaštićena i da su mi roditelji neki drugi ljudi? Uvrijedi se osjećajući se prevarenom i ljutito odgovori: „Tamo otkud sam došla, idem.“ Povrijeđeno, stisnuta glasa, ponovo plačući jedva progovori.

„Iz majčine utrobe dolaziš“, pomirljivo joj rekoše. „Tamo se ne možeš vratiti. Kakva si ti to neznalica?“

„A kako sam tamo došla, otkud?“ Tu nastade tišina grobna, muk teški, meškoljenje neobično, ali odgovor izostade. Tajna, nešto skrivaju od mene, ne daju mi da se vratim tamo gdje me neće kažnjavati. Konačno zaključi mala dječja Duša da njeni životni pratioci nemaju sve odgovore ili nemaju povjerenja u nju kada joj neće reći. Naivno zaključi da ima pravo na izbor i poče misliti svojom glavom istražujući sama svoju okolinu, birajući vlastita iskustva bez znanja roditelja i okoline, dok ju roditelji i okolina tajanstveno prate svojim pogledima i podsmijesima. Znaju oni dobro iz vlastitih iskustava da je ona jadna i naivna. Nemaju, za divno čudo, ništa protiv toga da se sama s tim iskustvima nemoći i neznanja suoči. Jadna i naivna.

„Gdje mi je dom?“

„Ta u njemu živiš, ova je kuća tvoj dom, ovo mjesto je tvoje prebivalište, država ti je druga majka… Vidiš li što sve imaš? Kako možeš biti nezahvalna? Sram te bilo!“

„Što je to sram?“ postavi si pitanje malena Duša, ali kako nije znala odgovor, stisnu se u neprilici i prestade postavljati pitanja. Ta tko još želi biti neznalica i nezahvalnica? Iako joj mnogo toga nije jasno, zaključi da je ipak bolje više ništa ne pitati. Umjesto toga, odlučila je   slušati i gledati kako se drugi ljudi ponašaju, pa će i ona tako.

 Meni jedno govore, a oni drugačije rade od onoga što tvrde da je ispravno, primijeti nakon nekog vremena, a kada ja isto to napravim, mene kažnjavaju.

Nitko me ne razumije. Ponašaju se prema meni, kao da ja baš ništa ne znam napraviti ili procijeniti što je ispravno.

Nemam slobode. U svemu što činim kontroliraju me i stalno ispravljaju moje postupke, a sebe ne ispravljaju.

Ne znam otkud potičem. Kada im pričam o svojim sjećanjima o tomu tko sam i otkud dolazim, tvrde mi da to nije istina.

Ne daju mi da idem ikamo sama. Oni idu kuda hoće.

U domu mi govore da sam njihova, dok ja osjećam da pripadam negdje drugdje. Zarobili su me i ne daju mi da se vratim tamo otkud potičem. Oni nisu moji roditelji ni prijatelji, već tlačitelji. 

Ne prihvaćaju moje mišljenje i ono što ja hoću reći, dok oni misle, govore i rade što hoće, te obilato koriste tu slobodu izražavanja, a meni kažu da ja to ne smijem raditi. Tvrde mi da ne znam kako se koristi to znanje, a sve sam od njih naučila. Ne razumijem. Uvjeravaju me da me za moje dobro čuvaju od tih  opasnih iskustava.

Svi su pametni, a meni pamet uskraćuju.

Sve je to vidjela, čula i osjetila na svojoj koži malena ljudska Duša.

Sretna što je otkrila istinu, odmah ju je hrabro prenijela svojim roditeljima, bakama, braći i sestrama. No oni joj s razumijevanjem njenog neznanja, dadoše „vritnjak“ i nestrpljivo odgovoriše: „Ah, zar ne vidiš da sada nemamo vremena za tebe, pusti nas na miru, imamo posla. U školi ćeš naučiti istinu koju ne znaš.“ Rekoše joj to samo da se riješe njene radoznalosti i ne priznaju joj da je i ona jednom sa svojim iskustvenim znanjem u pravu. Ovdje za malenu Dušu nastupi novo razočarenje. U nevjerici prihvati uvjerenje da je sama i da se sama mora pobrinuti za svoje znanje i istinu. Radoznalo i pomalo razočarano slegnu ramenima, okrenu se u drugom smjeru od njihovog i poče izbjegavati pitanja i odgovore, kao i oni. Kuda će ići, s kim će biti, kada će doći i što će raditi, poče sama odlučivati. Spoznaja po kojoj se jedno misli, drugo osjeća, a treće radi prevladala je spontanost i iskrenost. Kao opravdanje za svoje ponašanje ima savršen primjer u njihovom ponašanju. I tako nitko nema vremena da joj objasni ono što ne zna izraziti mišljenjem, osjećajima, riječima i djelima, pa ju više nije ni briga za njihovo mišljenje, govorenje i djelovanje. Jedino na što će obratiti pozornost su njihovi osjećaji. Jesu li nasmijani, šute li, jesu li ljuti, viču li? Nije ni svjesna da je počela živjeti u neistini. Osjećaji postadoše njezinim glavnim saveznikom.

Ako su nasmijani – dobro je, može komunicirati s njima. Nije dobro ako šute – ne zna što misle. Ako su ljuti –  bolje je da se makne od njih. Ako viču – stiže kazna, a onda dugo nema nikakve  komunikacije. Šuti i trpi. To je u svojoj obitelji naučila malena ljudska Duša. Izostanak ispravne komunikacije.

 U svojoj usamljenosti poče promišljati o toj školi koju su joj spominjali. Ona ima savršeno pamćenje o njihovim riječima i djelima. Eh, kada bih samo još znala što misle? S tim pitanjem počela je stvarati konstrukcije svojih misli o njihovom ponašanju i mišljenju.

Jedva čekam tu školu da vidim što ću tamo naučiti.  Hoće li me škola poučiti da imam i ja svoje potrebe za znanjem, a ne da samo zadovoljavam potrebe svojih bližnjih kao da sam njihov rob? U mašti promišljaše tako malena ljudska Duša i gle, pitanjima i odgovorima, pamet poče i bez učitelja koristiti. Postoji li u školi blago mudrosti i znanja, hoće li me škola poučiti kako da ostvarim blaženstvo kojeg se još prisjećam, hoće li mi omogućiti znanje i blagostanje s kojim ću otkupiti svoju slobodu? Iako me uvjeravaju da tu pripadam, ne osjećam tu pripadnost. Osjećam, osjećam glad u utrobi za nježnim  zagrljajem koji bi mi dao potvrdu da je nekome stalo do mene, da me prihvaćaju takvu kakva jesam, a ne da me potiču da budem kao oni ili kao netko koga oni smatraju dobrim. Ne mogu prihvatiti ovakav način izražavanja ljubavi kakav mi se nameće. To nije ljubav kakvu poznajem. Gdje se nalaze ta daleka mjesta u kojima caruje princ po imenu ljubav? Jesam li ja njegova princeza koju će jednog dana prihvatiti za svoju suputnicu? Kako ću doći do njega? Bez hrane ne mogu nikuda ići, a nemam ni zaštite od „baba roge“, od svih naučenih strahova kojima djecu plaše. Ipak ću morati počekati da porastem. U svojoj mašti punoj ljubavi, iščekujući vrijeme odrastanja, u čežnji za dalekim prostranstvima, nepoznatim ljudima, svojim iskustvima, nastavi prividno pomirljivo živjeti malena ljudska Duša. Kako ću doći do znanja koje će mi pomoći da ostvarim svoje snove i dođem do „princa na bijelom konju“? U kojem to svijetu živi taj princ – ljubav? Kako ću ga prepoznati kada do njega dođem?

Gle, neki znakovi koji znanje znače – slova se zovu – i brojevi, jedan i mnogi. Tu ću sigurno naći odgovore na svoja pitanja, u čežnji očekivanog znanja uputi mala Duša  svoj pogled u smjeru u kojem se nalazi škola. Ne mogavši dočekati, izađe na put moleći prolaznike. '“Povedite me do škole,“ molila je prolaznike.

„O, kako je simpatična ova malena!“ u smijehu je pozdraviše prolaznici i odoše svojim putem. „Ona će biti pametna, žudi za znanjem“ rekoše usput.

Ne dade se smesti malena Duša njihovim odbijanjem te sve u svojoj blizini poče moliti da je nauče pisati i čitati te čudne, nepoznate znakove.

U toj igri za Dušu, jednog dana, dođe i vrijeme škole.

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    ♥vanessa, to su samo snovi...

    12.12.2019. 19:13h
  • Član vanessavanessa

    ♥♫♥*Znaš onu priču ..."i to će proći

    12.12.2019. 18:15h
  • Član iridairida

    tako strašne snove nisam sanjala od djetinjstva...

    12.12.2019. 13:31h
  • Član iridairida

    košmari, jedan za drugim...

    12.12.2019. 13:31h
  • Član iridairida

    Puna Luna mi samo noćne more donosi...

    12.12.2019. 13:30h
  • Član vanessavanessa

    https://www.youtube.com/watch?v=wMNdIl0E49k

    07.12.2019. 16:31h
  • Član vanessavanessa

    ♥♫♥*♪♫

    07.12.2019. 16:30h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Snovi Prvi dan škole