Bez brige za sutra.
Otkud sada ova briga? Tko se to brine? Onaj tko je nesiguran u sebe, tko se boji, tko je nedorastao suočavanju s preživljavanjem, tko ne osjeća sigurnost.
Strah – proizvodi ga nesigurnost.
Tko koga plaši? Međuodnosi, jači naprema slabijemu. Tko je jači, a tko slabiji? Svi se ti strahovi provlače kroz odrastanje, obiteljske odnose, kasnije kroz radne odnose.
Roditelji su jači – misle djeca. Oni su zahtjevni i agresivni u svojem superiornom obraćanju njima. Roditelji misle da su djeca jača, jer su njihova, a oni bi sve učinili za svoju djecu da ih potaknu na zajedničko sustvaranje, ali ne znaju što zapravo njihova djeca za taj čin trebaju, a misle da znaju. Ni jedni ni drugi ne mogu ispuniti očekivanja onog drugog, ma koliko se trudili. Ne znaju kako. I jedni i drugi nalaze se u svjesnosti nesigurnog djeteta iz prošlosti, koje je u stalnoj potrazi za sigurnošću i srećom.
Roditeljima je uzdržavanje djece prevelik zalogaj za njihove mogućnosti, jer nisu ostvarili ni svoje vlastite, a ne mogu ih se odreći, oni su ih stvorili. Ne mogu svjesno to ni priznati pa ta istina svijest drži u laži. Priznanjem te laži svojoj djeci postiže se sloboda u izražavanju. Ta sloboda daje poticaj da roditelj odgovorno i iskreno krene putem samoostvarenja da bi mogao biti istinski roditelj i odgajatelj svojoj djeci. U roditeljskom ostvarenju samoostvarenje je lažno. Tu laž roditelji prenose na svoje potomstvo i to tako ide u nedogled, s generacije na generaciju.
Gdje je sada u ovoj priči atmosfera? Osjeća li i ona opasnost? Atmosfera vidi opasnost. Zašto je ne ukloni? Ne može. Što roditelj može poduzeti protiv svoje neodgovorne djece? Ništa. Može s njima samo suosjećati u njihovoj patnji, ali dijete je to koje treba promijeniti svoje ponašanje po uzoru na znanje koje ima u sebi. Dijete je krajnji oblik sveg znanja. Čovjek zato može s moćima svojih pozitivnih riječi promijeniti uspavano sjećanje misli. Misli tada djeluju na njegove osjećaje sreće, a sreća potiče na ispravno sudjelovanje u djelima.
Ostavljam atmosferu. Ne mogu pratiti i njen i svoj razvoj. Sada se suočavam samo sa svojim iskustvima svijesti u razvoju. Zašto sam rekla da ostavljam atmosferu? Zašto ovdje sada dolazi do razdvajanja u svijesti? Kada se to dogodilo u mom životu? Zašto mi na pamet padaju Isusove godine? Ne znam. Možda atmosfera podržava ljudski život samo do punoljetnosti, kao i mi svoju djecu. Poslije nas pusti da živimo po usvojenom akumuliranom znanju o životu i proživljenim iskustvima. Sad mi je mnogo toga jasnije. Kada nas atmosfera prestane podržavati, mi živimo po svojim iskustvima. S obzirom da su nam iskustva više negativne nego pozitivne prirode, brzo starimo i propadamo tjelesno. Kada bi čovjek živio pozitivno, njegov životni vijek bio bi daleko duži, a radne sposobnosti neusporedivo veće, gotovo do samog fizičkog kraja. Znači li to da bi čovjek na taj način povećavao brže svoj natalitet? Vjerojatno da. Kontroliraju li zemaljske upravne vlasti ljudski natalitet? Vjerojatno da. Ljudska zemaljska populacija brzo se širi. Evo razloga zašto se ljudska svijest kontrolira. Tko to kontrolira ljudsku svijest i je li to namjerna ili nenamjerna kontrola? Prije bih rekla da je nesvjesno nenamjerna, mada kroz medije postoji i svjesna kontrola različitih zemaljskih profiterskih korporacija.
Bože blagi, kako bi itko ikada mogao biti sretan i osjećati se sigurno? Kako je užasno roditeljsko neznanje o negativnim stavovima i uvjerenjima koja prenose svojoj djeci, a njihova djeca svojoj djeci.
Nisi dobar, nisi pametan, ti si zločest, ti si naivna neznalica, jadan si, dobit ćeš batina, sram te bilo, ti nisi ni za što, nećeš dobiti večeru, bezobrazniče jedan, gubi mi se s očiju, tikvane, glupane, ne želim te više vidjeti, zaveži, ne želim te čuti, Kretenu jedan, ne dolazi mi kući, smotan si k'o sajla, lažljivac jedan, ti nisi nitko i ništa...
Bože, smiluj nam se!
A gdje je stav koji stvara uvjerenje o dječjoj radosti, snazi, ljepoti, pameti, dobroti, radoznalosti otvorenog uma, sreći, poštenju, ustrajnosti, strpljenju, jednostavnosti, razigranosti, hrabrosti, požrtvovnosti, humanosti, uslužnosti, mudrosti, toleranciji, optimizmu, vjeri, povjerenju, pravednosti, nježnosti, slobodi, druželjubivosti, veličanstvenosti...
A djeca uzalud očekuju razumijevanje i priznanje svoje vrijednosti koje im nitko ne priznaje, osim u uzrečici: Na mladima svijet ostaje.
Iskrivljena informacija svijesti, nerazumijevanje, zločest, bezobrazan, kreten, sramota, jadan, ogorčen, naivan, lud, očaj, nezadovoljstvo, oprez, nepovjerenje, krivica, nesreća, dvojba, tjeskoba, nesigurnost, briga, strah, suočavanje, jači, slabiji, zahtjevni, agresivni, nadmeni, zločesti, sram, strah, laž, njihovi, učinili loše, plaše, obraćanje, uzdržavanje, prevelik zalogaj, zapovijedanje, nadgledanje, misle umjesto mene. Ove riječi podsjećaju me na četrdeset razbojnika u Ali Babinoj pećini.
bglavac
edin.kecanovic
