Ove informacije koje se pohrane u dječjoj, a kasnije i u ljudskoj  svijesti, podržavaju unutarnje i izvanjsko sjećanje svekolike zemaljske svijesti, koje kao informacije lebde i stalno kruže u zraku i eteru, stvarajući začarani krug nepovjerenja u zajednički suživot okoline u kojoj se živi. Nebitno je tko živi u okolini. Svi imaju ovo znanje pohranjeno kao iskustvo koje su proživjeli. Nikada ga ne zaboravljaju, jer ih misao sjećanja potiče na nepovjerenje i oprez i kad su u pitanju njihovi najbliži. Tako se sjećanjem koje lebdi u zemaljskoj atmosferi hrani strah svakodnevnim ljudskim i atmosferskim udahom i izdahom ovog iskustvenog  saznanja.

 Hajdemo se zadržati na ovome: Misle umjesto mene. Tko to za koga misli? Roditelji za djecu, šefovi za radnike, okolina za susjede, država za građane, a međusobno svi misle za sebe, a najčešće protiv onog drugoga. Kako sada stvari stoje, pojedinac je mislima, osjećajima, riječima i djelima suprotstavljen svemu ovome, odnosno sam sebi.

Radnici misle da su šefovi jači jer oni zapovijedaju. Šefovi misle kako su radnici neradnici i stalni im je problem kako potaknuti radnike na ispravnu suradnju, a da ih ne moraju stalno nadgledati. Društvo očekuje u svojim uvjerenjima i mislima da mu svi bez pogovora služe.

Jači, misle umjesto mene, šefovi, zapovijedaju, potiču, očekivanje, bespogovorno služenje. Ma kakve su ovo misli i riječi? Gluposti. Što su gluposti? Osjećaj otupljenosti nastao jednim te istim potvrdama o neispravnosti, koji se neprestano ponavlja kao pokvarena ploča. Glupost tako podržava svoj život. Što se više spominje, jače djeluje.

To su pogrešna uvjerenja o očekivanju pojedinca u samoj strukturi obiteljske, radne i društvene zajednice. Ta uvjerenja odašilju se u praznu zračnu okolinu. Pojedinac je taj koji svemu tome služi bilo voljno ili nevoljno. Udahom zraka, svi ih unosimo u svoju svijest i ponavljajući ih nesvjesno podržavamo njihov život. Tako dozvoljavamo tim uvjerenjima da vladaju nama, a ne mi njima.

Samo ako pojedinac uspije sagledati svoju svijest u cjelokupnoj svijesti, može ih i promijeniti. To ne može nitko napraviti umjesto njega. Po ovome ispada da je svaki čovjek odgovoran za svoje stanje misaonog obrasca. Sada razumijem onu tvrdnju da je misao nevidljiva energija koja razara ili stvara sreću. Nesreća i sreća su u mom posjedu. Tako znači. Ma vidi ti tog posla!

Sad ću se tek besplatno naraditi da to dovedem u red!

Misao, međuodnos, zajednica. Koja zavrzlama. Kako ovo razriješiti? Odgovor je: povjerenjem. No u svakodnevici nema ništa od tog povjerenja. Izigrano je bahatošću, odnosno razdvajanjem u vrijednostima zasluga.

http://angelija.blog.hr/