Dok se svitanje bori sa ostatcima tame
i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu
stojim na obali sna i
prisjećam se
njegove ljepote.
Zavoli dan u kojem se budiš
šapuće mi mjesečina pri odlasku
zavoli misli i sjećanja
šapuće mi sijač zvijezda
zaboravljenim tonovima tuge,
dozvoli srcu da diše,
šapuće mi Surya
to čudesno unutarnje sunce.
Znati prihvatiti i bonacu i neki imaginarni horizont duše to znači da smo spoznali svoju moć jer ona je tu, ona je uvijek tu, nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena, a ponekad je samo trenutni smiraj sudbine, zatišje koje najavljuje nova još ljepša uzbuđenja.
Sjećati se, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama, naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u trenutačnoj malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe.
Voljeti, da znati voljeti, voljeti ljubav u sebi i iz sebe, voljeti njega ili nju, ali ne u ime nekih obećanja, ne u ime ostvarenja svojih želja u njemu ili njoj, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam zrcalo naših želja.
Zrcaljenje starih, a ne rađanje novih čežnji, ogledanje starih, a ne nastajanje novih ideja.
To je onda entropija, nagomilavanje topline koja prelazi u kaos duše, a ne sintropija u kojoj se iskre uvijek nove zrake unutarnjeg sunca i pobjeđuju oluje u dušama.
Treba osjetiti i voljeti želje u tuđim srcima, a ne slijediti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca.
Za sve što se dogodi u našim životima, svi porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama, plamte ili izgaraju u našim dušama.
Za mrkim čempresima iskri ljubičasto svitanje, a
pred mojim snenim očima
izrasta zdenac vječnoga života.
Prijesjećam se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada sam u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim ljepotama i opasnostima i spoznala da je to moj život.
Toliko željena ljubav je konačno bila tu, ali ne oko mene, kako sam do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u meni bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila moje, do tog trena, nespoznato svojstvo. Ljubav je spavala Trnoružicin san u opustejelom dvorcu moga zaleđenog srca.
U jednom jedinom treptaju oka osjetih da govorimo istim jezikom, pričini mi se da se poznajemo već tisućljećima, da smo zajedno rasli sanjajući slične snove i istu sliku života.
Moć sadašnjeg trenutka, Kairos nam se doista nasmiješio novim snom, zajedničkim snom. Osjetih da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je zamirisao povjerenjem.
Neka čudesna snaga je treperila u duši i ja osjetih u sebi samoj sjaj untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugledah sva svoja nesvjesna stanja.
Uzdahom sreće podpalih te zapretene vatre i osjetih kako se plameni jezici šire tijelom vraćajući me u život. Utihnuo je slavujev pjev koji sam u osamljenim noćima tužna slušala.
Zvuci tuge postadoše cvrkut sjenice i
tonovi jutrenja u kojem,
još snena
pozdravljam Danicu
i volim,
doista volim dan u kojem se budim.