Dok dan nestaje na zapadnom nebu
ljubav odjeva purpurnu haljinu,
kiti kosu zvjezdanom prašinom

i

nebeskim cvijetovima 

jer

teško je živjeti bez utjehe, 
tugu dijeliti sa morskim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak vremena.

Ljubav
procvijeta ljepotom lavande i
opijena mirisima šapata kojima su

pozdravljali ljeto,

okupana pjenušavom kupkom sreće,

grijana suncem na pješćanom žalu
milovana maestralom,
slavljena pjesmom galebova,
zrcaljena u očima,
ogrnuta čežnjom,
ljubav

postade istina,
kao znak indijskih žena

pečat sreće,
tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,

ljubav
okrunjena vjerovanjem
postade himna ljudske dobrote.