Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.

Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su, pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora.

Otišla sam, jednog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla sam ostavljajući tugu u jednom srcu, a sa sobom sam ponijela buket loše savijesti i narućje puno neostvarenih želja.

Sanjala sam život bez razlike između davanja i primanja, sanjala sreću bez kredita, bez glavnice i kamata, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti, sanjala sam ljubav u odori istinskog postojanja, a živjela sam u multidimenzionalnom energetskom polju čije tiraje uopće nisam osjećala.

Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta u međuprostor, u vakum iznad življenog života u kojem sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, nađoh se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti, koja uistinu priznaje samo moć sadašnjeg trenutka.

Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, zauvjek izgubiti sebe.

Ona, skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru,

Pisala sam pjesmuljke i svu svoju tugu pretvarala u stih, trepereći kao slobodan paketić energije u energetskom polju koje više nije bilo univerzalno ljepilo kojim bih se ponovo zaljepila u trenutku postojanja.

Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja. Postajala sam produkt života u kojem sam umom djelovala, ali ga nisam živjela srcem

I onda iznenada, u neočekivanom trenutku iza maglovitog oblaka nepostojanja zasjaše dvije vatre. Osjetih nove treptaje u sebi, osjetih mnogodimenzionalnost istinskog postojanja,  učinih korak u veliku prazninu i osjetih da postojim, doista postojim u čudesnoj kristalnoj kugli, mom energetskom polju punom svijetlosti. Uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće, istinske sreće.

Ona postade duša vjetra i
osjeti širinu doline i
sve tajne svijeta
kao svijetla
u svom do tog trena
štedljivom životu.

iznad monotonije i
zle sudbine vremena
pomilova usnulu šumu
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
ka jugu sna.