Ouroboros je ime starogrčkog simbola u obliku zmije koja sebi grize rep, upotrebljava se do današnjih dana kao znak za vječno održavajuće i odvijajuće procese.  

 

 

Ljubav se širi prema "tamo", a to "tamo" u isto vrijeme potvrđuje i postojanje ovog "ovdje" iz kojeg ljubav izvire.

     

 

Trenutak isinske spoznaje tog čudesnog osjećaja u kojem postajemo sami Ouroboros u našem osobnom prostor-vremenu. Razdaljina između "ovdje" i "tamo" je ljubav u trenutku spoznaje u tom čudesnom treptaju oka, u alkemijskom trenutku ljubavi.   Ljubav se uvijek vraća "ovdje" u univerzum uma i mi ju vidimo kao ouroborosa jer svaki treptaj te energije polazi uvijek iz našeg "ovdje" i vraća mu se, da bi opet iz njega krenuo na svoje kružno putovanje.

  

 

U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama naziremo njen  kružni tijek kao mliječnu stazu koju za sobom ostavljaju zvjezde, to čudesno iskrenje našeg sretnog postojanja u trenutku ljubavi.

 

Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.

Alain Bosquet

 

Netko pokuca na prozor
Jeli to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
Život, život tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.

 

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima ili pod mostovima.


Noćas sam te tražila
pod mostovima
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa
Osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira.

 

Tada netko pokuca na okno njenog srca. Ona otvori oči.

 

Život tako jednostavan i lijep, svjetlosni zagrljaj neba, zatvori oko nje krug ljubavi.