Na granici svijetla i tmine,

kad treprave oči neba prospu svoj sjaj

u bezdanu te tajnovite ljepote

uvijek mi nova misao sine.

 

 

 

Zvjezdanim šapatom ogrnuta,

nemirom ljepote okupana

pjenušavim sjajem dotaknuta

čudesnom tišinom zavarana

 

prašinom svoje prašine omamljena

nebeskim pjeskom u pjesak

pjeskom svjetlucavim zatvorena

moja nemirna duša,

taj treperavi života bljesak

oblači zvjezdanu haljinu i

zvijezdanim tragom

univerzumom

tim beskrajnim beskrajem jezdi

ka onoj dalekoj velikoj zvijezdi.

 

 

 

 

Varalica mjesec

tužno nasmješenog lica,

čarobnjak i lutalica,

vječni skitnica,

prevarant sudbine sudbinom

moju nemirnu dušu

u svjetlosnu kočiju pretvara

ljepotom je dariva,

srebrom je omata

skrivajući tako

tragove pješćanoga sata.

 

 

 

 

Snena i noćnom ljepotom zanesena

moja nemirna duše beskrajem luta,

uranja u prazninu nepraznine

osjeća njenu dubinu i širinu

i doseže njenu

tajnom ogrnutu visinu.

 

 

 

 

Varalica mjesec,

taj vječni skitnica,

tužno nasmiješena lica,

čudesni sijač noćnoga sjaja

mojoj uzdrhataj duši

postelju nudi

da sanja izvor beskaraja

na paperju mekom

vječnog božjeg zagrljaja.