UBogu ne postoji radoznalost. Tko se

osvrće iz radoznalosti, taj vidi samo svoje

nisko sopstvo, sebe, ja, i ne gleda i svoje

istinsko sopstvo - zato ne poznaje niti sebe.

Radoznali je u potrazi za nečim novim, da

nešto osvoji za sebe ili da upotrijebi za sebe,

jer mu nedostaje unutarnjih vrijednosti.

Radoznali je pohota, pohlepa. On vidi i

čuje samo sebe.

Radoznali koji radoznalo vidi desno, lijevo,

naprijed, natrag, gore i dolje, također je

zaplašeni koji posvuda vidi opasnost za

sebe. On ne počiva u Bogu i stoga i ne živi

u Bogu, a time sam stvara ono čega se boji.

On živi u svijetu ograničenja i gustoće.

Tko se boji drugih, taj se boji sebe samoga,

on nema povjerenja u sebe samoga. Za

njega gustoća je realnost i istovremeno je

prijeteća. U svojoj plašljivosti on je stalno

zaokupljen osvrtanjem oko sebe da mu se

nešto ne dogodi. Radoznalo gleda on naprijed,

natrag, desno i lijevo, gore i dolje, i tako

se uljuljkuje u sigurnost jer smatra da tako

ima pogled uokolo.

Pogled uokolo, gledanje gore i dolje,

desno i lijevo, natrag i naprijed u gustoći, u

materiji, trebalo bi služiti jedino orijentaciji,

jer su vaše fizičke oči stvorene za materiju,

za gustoću. Tko se toga drži taj ostaje u

hramu nutrine i poštuje red hrama.

Pravi mudrac je razumni koji ostaje u

svetištu čuvajući u njemu tišinu. U hramu

tišine pravi mudrac, razumni, prima

neposredne Božje upute i Božji blagoslov.

Ako si uvježban u zakonu Unutarnjeg

života, tad osjećaš i misliš božanski i govoriš

 Njegovu riječ koja ti jesi - božanski.