Čovjek u svjetlu istine govori drugim

jezikom. To što kaže, prožeto je svjetlom

istine i time nesebično. Istinoljubivi ne poznaje

samoprikazivanje - on jest.

Tko vidi samo izvanjsko, zaslijepljen je

priviđenjima ovoga svijeta i obmanu smatra

realnošću, a za sebe vjeruje da je realist, jer

vjeruje samo u ono što njegove oči reflektiraju:

privid bitka.

Naprotiv, onaj koji gleda, koji pogled

okreće prema unutra, shvaća bitak, istinu, i

vidi vanjštinu, privid.

Onaj koji gleda, gleda tebe u sebi kao dio

sebe. On vidi i tvoju vanjštinu i vidi kakav

si i prepoznaje te u tvome svijetu privida.

On zna otkuda dolaziš i kuda ideš, jer

njemu je očigledno tvoje svjetlucavo kućište

koje teži samo za vanjskim sjajem.

Pravi bitak je unutarnje svijetljenje.

Nisu mu potrebne mnoge riječi - on sjaji.

On ne traži ulje za svoju svjetiljku - budući

da je istinski, lijepi, vječni i vječnost, on jest

svjetlo koje se nikad ne gasi, jer je božanski.

To si ti u svjetlu istine.

Istina se ne razmeće; ona jest. Ona zrači

i obasjava sve duše, ljude i bića, sav bitak.

Tko žudi za istinom, taj prema svojoj

duhovnoj zrelosti prima iskre iz svjetla

istine. Što je više iskri u stanju primiti to

intenzivnije i dalekosežnije postaje svjetlo

njegove duše. Ono mu svijetli na putu prema

unutra k Bogu, kako bi se sve više pri-

bližavao Vječnome. Svjetlo istine puni

svjetlom osjećaje, misli, riječi i djela čovjeka

koji teži Bogu, tako da je njegovo mišljenje,

govorenje i djelovanje istinito.

Ljudi u duhu istine ne trebaju više šibicu

bližnjega, mali plamen dizanja vrijednosti i

priznanja kojim se toliko ljudi još uvijek

dopusti zavesti. Kome je taj plamičak potreban

taj se zadovoljava tim kratkim bljeskom.

Njime on biva upaljen - i njime on pali

opet istomišljenike.

Što donosi čovjeku taj plamičak koji

kratko zabljesne? Koliko dugo gori šibica?

Ona plane i smjesta izgori.

Slično je s ljudskim ja. Ono plane i

kratko svijetli; potom klone. Ponovno je

mračno u onome koji se zadovoljava s veli

čanjem i priznanjem - dok ne dođe netko

drugi i opet mu ne upali na kratko plamičak

veličanja i priznanja.

Ovo iskanje plamička veličanja i priznanja

zbiva se tako dugo dok se duša ne razvije

u Meni, Kristu, i ne postane svjetlom iz

Moga svjetla. Tada je duša upaljena na

Meni i svijetli vječno u Bogu. Tko se upali

na Mojem svjetlu taj će ponovno svijetliti

sam od sebe - onako kako je kao čisto biće

svijetlio i kako će kao čisto biće svijetliti:

sam od sebe, vječno.

Kako je međutim siromašan Òdonosilac

šibicaÓ i kako je siromašan onaj koji se mora

upaliti na šibici, da bi kratko zasjao, kako bi

se mogao kratko prikazati, kako bi dakle

nakratko došao na svjetlo! Oboje, donosilac

i onaj koji se dopušta upaliti još su siroma

šne duše, bez svjetla, duhovno mrtve,

koje same sebe sažaljevaju i oplakuju i

kratkotrajno se raduju plamičku veličanja i

priznanja.

Tko tako misli i postupa i od bližnjega

očekuje plamičak, taj ne živi. Tko ne živi, ne

poznaje ni sebe, ne poznaje ni svoga bliž-

njeg, a nema ni oko za istinito i lijepo. On

govori o bitku, a misli na svoje ja. On govori

o sopstvu, a misli na sebe. On radi jedino

za samoga sebe i ulaže krajnji napor da

bi bio viđen.

Zatamnjeni, slijepi čovjek vidi samo

svoje nisko sopstvo a ne gleda svoje pravo

sopstvo. On ostaje tako dugo slijepcem dok

ne sazna tko je i dok ne počne živjeti to što

on jest - božanski.

Sve dok čovjek ne počne crpiti iz istine

želi dokazivati sebe. Postane li istinom, on

je tad istina i istinski bitak, život u Meni

koji je neosoban.

Tko postane istinskim bitkom, istinskim

sopstvom ne treba se dokazivati, niti se

treba dokazivati svome bližnjem, jer on je

istinsko sopstvo, istinski bitak.

Istina se ne mora dokazivati - ona jest.

Tko je iz istine, taj je istina; on ne mora

za istinu ni pitati.

Istiniti svome bližnjem čini samo dobro i

to samo onda kad ovaj to zamoli. Istinoljubivi

ostaje bližnjemu uvijek odan i dobar

- i onda kad ovaj odriče njega i njegovu

pomoć.

Čim duša u čovjeku postane Ja Jesam,

istinom, zakonom svemira, tada će ona stalno

i susretati Ja Jesam, jer živi u struji Ja

Jesam i jer je ona oko Ja Jesam.

Ja Jesam je istinsko sopstvo; ono susreće

stalno samo sebe budući da je božansko i da

je sve božansko sadržano u svemu. Ti si nositelj

istinskog sopstva, božanskoga, svemirskoga

života.

Ja Jesam je istinsko sopstvo, to je bitak, to

je istina, to je zakon svemira. Ja Jesam je sve

u svemu; stoga je to sopstvo. Ako si opet bo-

žanski, ti si sopstvo, bitak, istina, zakon

ljubavi, jer si nasljednik beskonačnosti i slika

i prilika svoga vječnog Oca.

Kako na Nebu tako i na Zemlji: Božansko

susreće stalno božanskoga - sebe samoga.

Ljudsko sopstvo, nisko Ja, susreće stalno

opet sebe samoga, niskoga ja.

227