Te Noći, Alantael je u potrazi za Pečatom Harmonije, kada su Zvijezde bile pregusto posijane po noćnom Nebu koje se nadvilo na More Snova, Alantael je pozorno proučavao stari pergament i uspoređivao zapis s tragovima u stvarnosti.

Dok je on tiho pratio drevne tragove Prošlosti, netko je još tiše pratio njega – bila je to Divana. Divana ga je potajno pratila, skrivena iza tamnog ogrtača Magije, vješto rabeći tminu Noći, kretala se iza Alantaela, ali motrila ga izdaleka … iako ni sama nije razumjela zašto to čini.

Alantael je zastao kod starog kamenog žrtvenika usred šume. Kameni žrtvenik bio je zarastao mahovinom i lišajevima. Alantael položi svoj dlan na hladni kamen, a istodobno se iz kamena pojavi Sjena. To je bio Stvor bez krvi i mesa poznatiji iz Zvjeroslovlja pod nazivom Zaklezab (athu. Zaboravljena Zakletva).

U novijim zapisima Athumanunha pronaći možete i Stvora naziva Prisezab – to je isti Stvor (athu. razlika je u zakletvi i prisezi). Ovaj Stvor Prokletstva prati Alantaelovu lozu od davnina!

Zaklezab stegne Alantaela oko vrata i stane ga gušiti, potpuno ga omatajući u pepeljasti plašt s namjerom krađe Srca. Divana nije ni na trenutak razmišljala, brzo je podigla ruke i izgovorila drevnu vodenu bajalicu  (athu. bajalica nešto poput čarobne magijske molitvice).

U Athumanunhovom Svijetu Pričoslovlja osobe, bića ili stvorovi koji poznaju bajalice rođeni su u Noći Tri Lunara (athu. to je noć u kojoj su Sive Neboplovke oborene iza Tamne strane Lunara) ima tu zanimljivih priča …

Dlanovi Divane zasjali su tirkizno- modrim svjetlom, a iz tla su šiknuli gejziri i vodoskoci, a njihova voda zavezala je Sjenu Zaklezaba. Voda je potom zatvorila Zaklezaba u stakleno-vodeni mjehur-krug te ga potom odvukla u dubine jezera Elezera gdje ga je utopila.

Alantael je pao na koljena i brzo povratio dah nakon iznenadnog gušenja, podigao pogled i ugledao Divanu – bila je potpuno otkrivena, bez zaštite Magije, blistava i predivna … baš poput božice! Kosa joj je bila rasuta, a oči su joj sjajile Svjetlom koje nije potjecalo iz ovog Svijeta Poznatoga …

Alantael se pridigne: Spasila si me … nisi morala!Divana brzo prekine Alantaela: Morala sam! Dobro ti znaš i poznaješ našu zajedničku Sudbinu! Alantaelova ruka sama krene prema Divaninom obrazu, dotakne nježnu kožu lica, oboje tog trenutka postanu svjesni, osjećaju, kako ona srebrena nit od neku večer na obali Elezera – opet treperi, ali sada jače, postaje zlatna, čvršća … poput Obećanja.

Lunar naglo razbije noćne oblake, šutljive i prijeteće, voda Elezera postane svjetlucava i kao da se na trenutak na površini pojavila slika Divane i Alantaela, ali ne ovakvih kao što su sada, nego onakvih kakvi će tek postati – jedno uz drugo, u Ljubavi i Ratu!