USPINJAČA

I kada su stari Zagrepčani, jednog dana 1888. godine, vidjeli kako neki čovjek sjedi podno tih javnih stuba i nešto zapisuje, pomislili su:
" Evo još jednog dangubnika koji Bogu krade dane", ni ne sluteći da je to začetak ostvarivanja zamisli o izgradnji nečega, tada nepojmljivog, što će se pretvoriti u jedan od simbola i vizualnih identiteta Zagreba, u Zagrebačku uspinjaču.

Naime, onaj "dangubnik" bio je osječki građevinski poduzetnik D. W. Klein, koji je, naravno, potaknut vlastitom dobiti započeo pomno pratiti i zapisivati uspinje li se prema Gornjem gradu prosječno dnevno više ljudi putem iz Mesničke, Bregovite ili Duge ulice, kako bi bio siguran u svoju zamisao da sagradi uspinjaču baš na mjestu toga južnog uspona, koji se je pokazao kao najprometniji.

Građevna dozvola - za dva dana

Poduzetni graditelj podnio je 6. listopada 1888. godine Gradskom poglavarstvu molbu za građevnu dozvolu da na tom mjestu u Bregovitoj ulici sagradi uspinjaču po uzoru na Budimpeštu, Zűrich i druge gradove.

lzgleda da ondašnji konzervativni Zagrepčani baš i nisu bili oduševljeni tom idejom, ali je Gradsko poglavarstvo prijedlog gospodina Kleina prihvatilo i u roku od dva dana izdalo mu građevnu dozvolu.

Građevinski radovi započeti su 6. svibnja 1889. Kao prvo, Klein je ponovno razmaknuo drvene stube i među njih postavio tračnice. Uspinjača je bila predviđena na parni pogon i imala je dvije kabine s po 28 mjesta. Prva pokusna vožnja, 22. veljače 1890. nije uspjela jer je istrgnut ležaj pogonskog uređaja i stroj se polomio.
Sreća da nitko nije stradao, jer je pokus obavljen praznim kabinama.
Druga, ali sada uspješna pokusna vožnja, bila je 14. ožujka 1890.

Uspinjača - bez pompe

Nakon izvedenih raznovrsnih popravaka uspinjača je službeno puštena u pogon 8. listopada 1890. Nije bilo posebne službene svečanosti, ali je bio nazočan velik broj Zagrepčana, koji su ipak, usprkos prijašnjem protivljenju, uspinjaču oduševljeno prihvatili. No ipak, prava i trajna vožnja uspinjače upriličena je 23. travnja 1893. godine.

Zanimljivo je spomenuti da su prve putničke kabine bile razdijeljene u tri dijela. Čeoni dijelovi kabina, s pogledom na Grič ili Ilicu, bili su kao prvi razred, dok je sredina zbog lošijeg vidika bila takozvani drugi razred.
" Jer kako bi se velepoštovana gospoda vozila u odjeljku skup s kuharicama, šegrtima i sobaricama".
Parni pogon uspinjače zamijenjen je 1834. godine električnim.

Česti kvarovi

I još jedna zanimljivost. Uspinjača je sagrađena kao kosi vijadukt od osam polukružnih otvora duljine 2,5 metra od opeke s vapnenim mortom. Usprkos kontinuiranom mehaničkom opterećenju, ta prastara konstrukcija do današnjih dana nije pokazala znakove bilo kakvih tehničkih deformacija, a u nekima od onih polukružnih otvora danas su umjetničke galerije i prodavaonice suvenira.

Zbog čestih kvarova na pogonskom dijelu, kada su ponekad putnici morali izaći da je poguraju, Zagrepčani su je od milja prozvali "Zapinjača".

Ova strma zagrebačka uličica, nekoć zvana Bregovita, dosta kasno je dobila izgled moderne ulice. Sve do 1829. tu su bili vrtovi i majuri i tek od toga vremena počinje izgradnja kuća. Bregovitoj je pečat dala uspinjača, a poznato je da je otprilike na broju 2 oko 1835. godine bila gostionica, koja se po tadanjem običaju na njemačkom jeziku zvala "Zum weissen Schwan" ili "K bijelom labudu".