Rudnik Zrinski

NAZAD

Prostor "Rudarskog vrta" na kojem se nalazi i Rudnik Zrinski ( 150 m jugozapadno od planinarskog doma «Grafičar») izgrađuju vrlo stare stijene od 300 milijuna godina iz razdoblja paleozoika. Nastale su u dubini zemlje, a u svoj sadašnji položaj dospjele su prije 12 milijuna godina i to na način da su se pomicali blokovi tih stijena duž velikih rasjeda u zemljinoj kori i konačno formirali izgled kakav danas postoji.

U okolici Rudnika Zrinskog mogu se zamijetiti 3 vrste stijena: zeleni i glineni škriljavci, te dolomiti.

Od škriljavaca su izgrađene neke poznate građevine na Medvednici, Tomislavov dom, Brestovac, Sljemenska kapelica te mnoge fasade kuća.

Škriljavci su dobili naziv po svom posebnom izgledu listićave slojevite građe koji nalikuje listovima knjige ili lisnatom tijestu. Po svom nastanku te stijene spadaju u grupu pretvorenih ili metamorfnih stijena jer su nastale u dubini zemlje pretvorbom drugih stijena pod velikim pritiscima i temperaturama. Pod utjecajem tlaka i temperature oblikovali su se spljošteni listićavi minerali koji su nalijegali jedan na drugog i dali stijeni takav listićav izgled.Zeleni škriljavci su zelene boje i vrlo tvrdi, dok su glineni škriljavci smeđe boje i lako lomljivi.

Dolomiti su druga vrsta stijena, spadaju u sedimentne stijene, točnije u grupu karbonata i slične su vapnencima koji se nalaze u krškom području, no dolomiti osim kalcija sadrže i magnezij. Dolomiti izgrađuju same hodnike rudnika i njegovu okolicu i nalaze se uklopljen u okolne zelene škriljavce.


Zeleni škriljavacSrednjovjekovni rudar u rudniku Zrinski okružen dolomitnim stijenama

Kako je ruda došla do rudarskog vrta?

Možemo kazati kao u poznatoj izreci, «donijela je voda», samo vruća. Radilo se o podzemnoj vrućoj vodi koja je bila bogata mineralnim tvarima, a dolazila je iz velikih dubina. Tu vodu je zagrijala užarena magma duboko u zemljinoj kori. Kako se vruća voda približavala površini polako se hladila, što je bilo dovoljno da se iz nje počnu izdvajati rudni minerali.

Da bi nastalo ovo rudno ležište otopine bogate otopljenim olovom i cinkom te srebrom morale su protjecati duže vrijeme. Samo tako je mogla nastati količina rude dovoljna da zainteresira srednjovjekovnog rudara.

Milijunima godina kasnije ta rudna ležišta postala su interesantna ljudima zbog mogućnosti eksploatacije i korištenja ruda u mnoge svrhe.

Na sličan način nastala su i mnogo veća ležišta olovno cinčane rude poput onog u slovenskoj Mežici ili austrijskom Bleibergu. Ovakva ležišta nazivamo hidrotermalnim od grčke riječi za vodu i toplinu.

Vjerojatno građanima grada Zagreba i okolice nije ni poznata činjenica da se nekada rudarilo na Medvednici i da se dobivalo srebro, tako da nam je Rudnik Zrinski dokaz rudarenja u 16. i 17. stoljeću.

Rudnik srebra

Rudnik Zrinski je zapravo rudnik olovno-cinkove rude, no mi ga nazivamo rudnikom srebra, iako je srebro bilo samo primjesa u toj rudi. Rudari su morali iskopati velike količine rude da bi tek zatim preradom došli do dragocjene rude, srebra.

Olovno-cinkova ruda sadrži nekoliko minerala od kojih je galenit-olovni sjajnik najobilniji, zatim u manjoj količini sfalerit koji sadrži cink, te pirit, dolomit i kvarc.

Glavni mineral u rudniku, galenit zbog svog metalnog sjaja lako je uočljiv na stijeni te mu ime galenit dolazi od grčke riječi, GAL , što znači sjati se.

Ako samo malo zagrebemo po površini stijene ukazat će nam se mineral galenit. Sive je boje, a na tvrdoj podlozi ostavlja sivi trag. Dosta je težak, ali nije velike tvrdoće jer ga možemo zagrebati čavlom. Ako nakupinu galenitne rude lupimo čekićem ona će se raspasti na mnoštvo manjih kockica.

Galenit je važna ruda srebra i može sadržavati 2% srebra, dok u Rudniku Zrinski to iznosi samo 0.05%.

Mineral galenit

Tako da dolazimo do onog najbitnijeg, koliko srebra su rudari uspjeli dobiti iz galenita? Svega pola kilograma srebra iz tone galenita , što je danas vrlo malo. No trebamo u obzir uzeti podatak o tome kako se mijenjao odnos vrijednosti zlata i srebra kroz stoljeća. Odnos vrijednosti zlata i srebra u srednjem vijeku bio je 1:13, potkraj 19. stoljeća 1:28, četrdesetih godina prošlog stoljeća 1:77, dok je taj odnos danas skoro 1:100 tako da je zbog pada vrijednosti srebra u odnosu na zlato pala i potražnja za srebrom.

Na osnovu toga su rudari kroz stoljeća shvatili da nemaju puno koristi jer je trebalo uložiti mnogo rada i truda da bi dobili malu kockicu srebra od 7 cm. Možda su i to razlozi što nema puno podataka o rudarenju na Medvednici.

Ostali minerali u rudniku Zrinski

Sfalerit, cinkov sulfid, (ZnS), u uzorcima s rudnika Zrinski mnogo se teže zapaža od galenita. Može biti različite boje od sivo smeđe preko brončane do crne. Sjaj mu je poput voska, a nešto je veće tvrdoće od galenita i manje specifične težine. Ostavlja smeđkasti do bijel trag. Ime je dobio po grčkoj riječi sfaleros što znači varljiv. Naime rudari su ga često zbog njegove raznolike boje zamjenjivali za neke druge minerale.


Mineral sfaleritMineral pirit

Pirit (FeS₂) se ne javlja u velikoj količini na uzorcima s rudarskog vrta no općenito se radi o jednom od češćih rudnih minerala. Javlja se u obliku malih kockica žute boje i metalnog sjaja. Zbog sjaja i žute boje zovu ga također i macino zlato. Ime je dobio od grčke riječi za vatru pyros.

Dolomit (Ca, Mg) CO₃je naziv za mineral i istoimenu stijenu. Srodan je poznatijem kalcitu (CaCO₃) koji gradi vapnence. Svjetlo je sive boje i osrednje tvrdoće. Tvori kristale s oštrim bridovima i dobro se kala. Dobio je ime po svom otkrivaču francuskom kemičaru Dolomieu-a. Po ovom čestom mineralu odnosno stijeni, nazvan je i gorski lanac Dolomiti u Italiji.


Mineral dolomitMineral kvarc

Kvarc ili kremen (SiO₂) je vrlo čest mineral koji se javlja u brojnim vrstama stijena. Najčešće je sivkast ili bijel. Često se nepravilno lomi u obliku školjke. Visoke je tvrdoće, te ćemo komadićem kremena moći zagrebati površinu svih spomenutih minerala. Kremen izgrađuje bijele kremene žile koje često zamjećujemo na Medvednici.

Rudarenje

Rudarenje u srednjovjekovnom rudniku zasnivalo se na iskustvima njemačkih i čeških rudara, te na iskustvima koja su zapisana u poznatom djelu Georgiusa Agricole «De Re Metallica».

Traženje rude u srednjem vijeku započinjalo je traženjem rudnonosne žile, koja se tražila rašljama. Rašljari bi hodali terenom i tražili rudnu žilu, kada bi rašlje zadrhtale znali bi da su pronašli rudu (snaga rudne žile pomiče rašlje). Tada bi na tom mjestu otpočelo iskapanje rude. Prvo su iskopavana okomita okna. Na površini iznad okna izgradili bi nadstrešnicu s koloturom i užetom da ne kisnu i da mogu košarama i vrećama izvlačiti rudu. Kasnije bi okomita okna povezivali horizontalnim hodnicima.

Rad u srednjovjekovnom rudniku jednog rudara u danu trajao je 12 sati. tama, vlaga, hladnoća, prašina i slaba prozračnost bila su rudarima svakodnevica. Rudari su obično rudarili u paru i to s vrlo jednostavnim oruđem, čekićem i klinom, a podzemlje su osvjetljavali svjetiljkama uljanicama. Tim jednostavnim oruđem jedan rudar bi dnevno iskopao u dubinu stijene svega 3-4 cm. Smatra se da je dnevno radilo 30 rudara koji bi iskopali 10 tona rude koja je sadržavala 5 kilograma srebra.


Slike iz knjige Agricole De Re Metalica: Istraživanje rude i Otprema iskopine



Izlaz iz rudnika u mramoriziranim stijenama gornjeg paleozoika

JAVNA USTANOVA "PARK PRIRODE MEDVEDNICA" Na dan Sv. Barbare, zaštitnice rudara, 04. 12. 2004. otvorila je za posjećivanje ovaj rudnik, kojeg je duže vrijeme rekonstruirala kako bi ga učinila sigurnim za posjetitelje, te ga uredila na atraktivan način.