Novac obitelji Zrinski

Kada je potkraj 14.st. nestalo banske kovnice novca, onaj poznati i famozni hrvatski banovac ipak još uvijek kola na području tadašnje Hrvatske. Ali, u to se doba kuju i kraljevski novci, naravno prvenstveno u kraljevskim kovnicama. Dozvolu za kovanje takvog kraljevskog novca dobivaju i viđeniji velikaši. Takvu dozvolu na primjer, godine 1443. dobiva knez Stjepan I. Frankopan. Od 1443- 1453. godine, takvim se pravom služe grofovi Celjski, a 1459. godine dobiva takvo pravo ban Ivan Vitovac. O svim tim kovnicama danas se vrlo malo zna, kao što se jako malo zna uopće o postojanju i razvoju hrvatskog novčarstva do trećine 16.st. Zna se, kako je na području Hrvatske tada osnovna novčana jedinica bila uglavnom sitni srebrni novac. U doba banske kovnice to je spomenuti banovac (onaj sa kunom zlaticom), koji se u izvorima naziva denarius banalis, tj. banski denar. I kasnijih je godina novčana jedinica uglavnom sitni srebrni novac, koji se naziva denarius (denar). U hrvatskim pisanim izvorima on dolazi pod imenom "novac". Taj je termin najvjerovatnije nastao slobodnim prijevodom od latinskog naziva "denarius novus" odnosno "novi denar". Hrvatsko-ugarski kraljevi su vrlo često mijenjali oblike svojik kraljevskih denara, ali je "novi denar" ili "novac" gotovo po pravilu bio u stalnom opticaju. Također, stariji je općeniti naziv za novac glasio "penez", "pjenez" ili "pinez" pa je naziv "novac" u stvari prvo vrijeme bila samo oznaka za srebrni denar. No, već od 16.st. "novac" se postepeno poistovjećuje s nazivom "penez", kao svojevrsna općenita oznaka za platežno sredstvo. Taj se "novac" u raznim onovremenskim bankovnim i sličnim transakcijama još uvijek označuje s "denarius", ali je ustvari riječ "penez" sinonim za novac kojim se nešto plaća. Da ponovim, u doba banske kovnice novčana jedinica je spomenuti banovac, poslije njezina ukidanja to mjesto zauzima kraljevski novac, a početkom 16. st. to je ugarski srebrni denar. On se kuje i u zagrebačkoj kovnici, od čega korist ide u banske blagajne. Ovdje treba posebno naglasiti, da se svaki novac koji je nosio obilježja hrvatske državnosti smatrao hrvatskim novcem. Kao takvo obilježje u prvom se redu smatra kraljevinski grb. Od sitnog novca dakle, na prvo mjesto dolazi srebrni denar (njih 4 čine 1 groš). Kasnije se on naziva "stari dobri denar" (denarius antiquae bonae monetae). Od godine 1616. godine u Ugarskoj se kuju lošiji denari, kojih po 5 čine 1 groš. U Hrvatskoj se ostaje pri starom novcu. Novi se denar ne prima, a stari ugarski denar uzima se za novčanu jedinicu cijelog hrvatskog novčarskog sustava. Tim denarom označuje se i vrijednost tadašnjeg računskog novca. Računski novac veće vrijednosti ipak je ugarski forint ili dukat te ranjski floren (ili "ranjčk", kako ga je prozvao hrvatski narod). Prvi se računa na 100.- denara starog kova, a potonji s 80.- Budući da se ta vrijednost razlikuje od vrijednosti računske forinte na području Ugarske, bilo je to potrebno vidljivo označiti. Primjer za to nalazimo u jednoj zadužnici obitelji Zrinski iz 1618. godine. U njoj se oni obvezuju na plaćanje nekog duga koji bijaše izražen u ugarskim dukatima. Oni računaju omjerom, da za svaki dukat imaju dati 100 denara "monetae Croaticae", odnosno 100.- denara hrvatskog novca. Kolanje onih lošijih denara nije se mogao spriječiti pa je bilo neophodno njihovo posebno označavanje. U starijim numizmatičkim izvorima, stari se denari jednostavno nazivaju "denarom" ili "novcem", a one nove lošije denare narod je pogrdno prozvao "đukezom" (na njemačkom “Schaftreiber”). U prvo doba kova lošijih denara pada i kovanje talira s hrvatskim grbom. Taj se talir običava nazivati "slavonski talir", iako mu bolje pristaje naziv "hrvatski talir".