Izvor: Euro<26  hosteler - Zagreb

O tome voli li grad Zagreb svoju rijeku Savu najbolje svjedoči huda sudba legendarnog Savskog kupališta. Kad se danas govori o Kupalištu, govori se samo o jednoj jedinoj mitskoj lokaciji s drvenim kabinama i sunčalištem, pokraj starog Savskog mosta, odnosno nedaleko aktualnog okretišta tramvaja.

Povijest o njemu bilježi ovo: “Zapadno od kolnog mosta uređeno je 1926. Gradsko kupalište za 5000 posjetitelja. Izgrađeno je nekoliko stotina kabina, uređena su sunčališta i obala”. Društvo savskih čuvara brinulo je za sigurnost plivača. Što se dogodilo? Kao da se grad tijekom poplave 1964. toliko naljutio na svoju rijeku, da je teško oštećeno kupalište prepustio zubu vremena. Tu su se stari Zagrepčani vraćali mladenačkim ljubavima i sunčali sve do 80-ih prošlog stoljeća, “sve dok i posljednje kabine nisu izgorjele”. Nostalgičari su još znali prošetati krhkim drvom, pazeći da ne propadnu između dasaka.

Sada će od kupališta ostati tek pokoja daska, kao što je zaostao željezni vez, skriven u travi, od zamisli o riječnoj luci u Zagrebu.

U vremenima prije izgradnje željezničkog nasipa, vode Save dopirale su pri velikim poplavama, kao npr. 1895. godine i do samog Hrvatskog narodnog kazališta (otvorenog te iste godine). Zagreb je do pred kraj devetnaestog stoljeća u biti živio na najnižim obroncima Medvednice. Tek izgradnjom Harmice i Ilice Zagreb se polako spušta u ravnicu – u Donji grad, ali pri tome i nasipa postojeća zemljišta, što je najvidljivije na kraju Lenucijeve potkove, na Tomislavovom trgu ispred Glavnog kolodvora. Ne muči Zagreb samo Sava, već i svi njegovi potoci koji se slijevaju s Medvednice, a nije ih malo. To, što ih i ne vidite, ne znači da ih nema. Kad šetate Tkalčićevom ili Frankopanskom znajte da su ispod vas potoci koji su se 1936. svi stopili u jedan i poplavili Zagreb. Zadnja velika poplava zagrebačkih potoka bila je i ne tako davne 1989. godine. Mnogi potoci su danas natkriveni, ali znajte da je Zagreb na vodi.

Od Babinjaka do klizanja na Maksimiru, na 'gevint'

Bio je tu poznati 'babinjak', sunčalište za žene-nudistice. Cjelokupni kompleks sastojao se od drvenog sunčališta i kabina, s izdvojenim 'babinjakom', a u Savi je bio drveni bazen – izgrađen rešetkasto od letvica kako bi uvijek bila tekuća voda

To bogatstvo vode znao je Zagreb koristiti i za razonodu, a ne samo za pitku vodu. Poznata su prva uređena kupališta na Savi u Podsusedu i kod Savskog mosta (Jadranski most – sportski tereni Mladosti). Bio je tu poznati 'babinjak', sunčalište za žene-nudistice. Cjelokupni kompleks sastojao se od drvenog sunčališta i kabina, s izdvojenim 'babinjakom', a u Savi je bio drveni bazen – izgrađen rešetkasto od letvica kako bi uvijek bila tekuća voda. Na pješčanoj obali Save odvijao se u ljetnim mjesecima uvijek buran život. Kroz tjedan više su se okupljali mladi, a nedjeljom su dolazile cijele obitelji. Poslije poplave 1964. kupalište je počelo propadati i s vremenom je srušeno. Ostao je tek prvi pravi bazen koji je pred Univerzijadu preuređen u dječji bazen na prostorima sadašnjeg plivačkog kompleksa na Savi.

Tih godina izgrađen je i Most Mladosti, a za njegovu gradnju korišten je šljunak iz neposredne blizine, te je tako nastala prva zagrebačka šljunčara preuređena u suvremeno kupalište – bio je to Bundek. Imao je on i svojih neslavnih dana, jer su mnogi loši plivači na žalost životom platili nepredvidivu razinu njegova dna. U vrijeme Univerzijade, 1987. godine šljunčara na Jarunu preuređena je u veliku veslačku stazu i kupalište, a i poribljena je i tako postala i nova oaza ribiča, koji su do tada uglavnom bili usmjereni na Savu i njezine rukavce. Novouređeno veliko kupalište i okupljalište na Jarunu dovelo je do napuštanja i devastacije Bundeka, ali je i on ponovno zasjao u svojem nekdašnjem sjaju i vratio svoje zaljubljenike.

Maksimirska jezera, uvijek prisutna, ali ne i uvijek održavana, imala su svoje uspone i padove. Prvo Maksimirsko jezero u dobra stara vremena imalo je na desetke čamaca koji su se iznajmljivali posjetiteljima, a najčešće su se u njima mogli vidjeti mladi i zaljubljeni, odnosno hofiranti kaj su fulirali pucama na koje su oko bacili. Bilo je u njima dakako i hrabrijih roditelja koji nisu mogli odoljeti svojim klincima i klincezama, a da im ne pokažu svoja umijeća veslanja. Zimi, kad bi stisla prava ciča zima, a takvih je u Zagrebu uvijek bilo, na jezerima bi se klizalo. Bilo je to još u ona vremena kad su klizaljke stale u manju torbicu i bile na 'gevint' (vijke). Došli bi do jezera, stavili klizaljke na cipele i s 'gevintom' ih zašraufali.