VRATA BROJ 45

Gledam u žuti čunj svijetla
kako sramežljivo proviruje kroz malu rupicu suda,
kao da se i taj nebeski glasnik svijetla
boji ući u hladnu sudnicu.
Nikad nisam pomislio
da će u meni srce tako živo zaigrati
kada uđem u to hladno zdanje,
gdje pravda dolazi sramežljivo,
kao beskućnik u javnu kuhinju.
Ispred mene stoji starica
u starinskoj crnoj haljini punoj zakrpa,
nema ništa svijetlo na toj starinskoj haljini,
osim starog broša svinutog popola,
kao da ga je bijeda stisla svojom nevidljivom šakom.
Pa ipak, starica s neobičnim ponosom nosi svoj mali broš
kao da je on neki njezin bezvremeski odvjetnik časti i poštenja.
Nema nikog kraj starice,
osim ponekog zalutalog glasa sudskih službenika,
koji brzo prolaze pokraj starice kao da ne postoji.
A ona stoji na svojim tananim,drhtavim nogama
čekajući da i nju netko primjeti.
Ti znaš Bože da je sirotinja nevidljiva
za sve zakone ovog svijeta,
pa kako da joj ja pomognem,
isto tako nevidljivi pjesnik,
čije jedino pravo mjesto za glasanje
je ovaj komad bjelog papira.
Kada bi svijet prihvatio ovaj nevidljivi sud,
koji na komadu bjelog papira ne poznaje razlike,
ta jadna starica bi odavno bila vidljiva za svijet.
Ali svijet vidi samo vlast, slavu i novac ,
baš kao i odvjetnici,
koji gmižu za svojim bogatim klijentima.
Njih ne brinu grijesi njihovih sablasnih klijenata,
jer njihovim pogledima su drage samo nule na čekovima.
A starica i dalje stoji kraj stare izlizane klupe
čekajući da joj netko priđe
i uvede u sudnicu po svoju tako nedostižnu pravdu.
Iznad njezine drhtave glave lebde duše prevarene sirotinje
stvarajući oko te jadne starice auerolu čiste Vjere.
Oh bože, zašto mi je ta jadna nepoznata starica
toliko prirasla srcu?
Sigurno je to zbog toga što toliko sliči mojoj dragoj baci.
Možda je upravo duša moje drage bake
sada iznad glave ove jadne starice
i goni njezin umorni duh u sudnicu po pravdu,
koju ona za svog dugog života nikad nije dočekala.
Ali vrata sudnice su i dalje sablasno nijema,
Tišina… sablasna tišina.
Vrata broj 45 nikako da progovore,
samo izdajnička tišina.
A starica s nekom neobjašnjivom nadom
gleda u ta izdajnička vrata,
kao da će istrog trena dočekati njezin škripav glas.
Ta draga starica ne zna,
Ili ne želi znati,
da su ta vrata podmazana samo za one sablasne klijente,
baš kao i svi u ovoj bezličnoj sudnici.
U nju nikada nije sišla nebeska pravda,
jek kako da Andjeo siđe u pakao.
Sati…beskrajno dugi sati prolaze…
a ona jadna starica i dalje stoji na svojim drhtavim nogama
neprekidno gledajući u vrata broj 45,
koja su i dalje sablasno nijema.
Njezine su staračke noge možda slabe,
ali volja je jaka.
Ali vrata broj 45 ostaju i dalje izdajnički nijema za staricu,
I kad su se konačno oglasila,
bilo je kasno,
Starica nije više stajala na svojim drhtavim nogama,
ležala je na hladnom podu
gledajući s neobično sretnim izarazom lica u nebo,
kao da je napokon dočekala da joj se otvore vrata,
Vrata nevidljive nebeske sudnice.

©Walter William Safar