KOLONA POLTRONA
 
Sjena do sjene,ne želim biti
jedan od mnogih
u KOLONI POLTRONA,
Njihove crne sjene sjedinile se
na cesti crvene boje,
kao sprovodna povorka u glini iskopana.
 
Prijatelji!ONI pognutih glava
 stoje posred doline suza,
Uvenuli I nedokučivi kao mrtvo lišće,
u svom šutljivom pogrebu
raznose strah
u neizmjernost tajanstvene noći.
 
Negdje u daljini sirotinja grozničavo pali svijeće,
sol curi iz pukotina na njihovoj koži,
zato noć gori poput petroleja,
i urliče prema nebu umirući od bola.
 
Tihi jecaj vjetra sili me da vrištim i plačem,
S dusima mrtvih heroja,
s misionarima bez jezika,bez grla,
s drvetom koje gori i miriše,
s mirisom hladnim i ubojnim.
 
Potrebno mi je glasati se,
Ne kao pogašena vatra,
Ne kao jeka tihe većine,
Koja progutaše glas slobode,
Kao posljednje piće.
Potrebno mi je glasati se,
Kao čovjek.
 
Tišino,ja te pitam,
je li te ovamo dovela
KOLONA POLTRONA,
ispod oblaka omaštena krvlju siromaha?...
 
Čovječe, zar ne vidiš putokaz vremena?
Ledenu suzu vjetrom izbrazdanu?
Noć osovljenu na križevima mnogim?
Korov u dušama mnogim?
 
Tiha većino, ja te pitam:
Zar ćeš postati jedna od mnogih sijena kolone poltrona?...
Strašne su to sijene,
Njihove uboge oborene sjene,
ne samo da će zauvijek sniti zmijski san,
nego će i   pasti u crnu rupu,
ne ostavivši iza sebe nikakva traga.
 
©Walter William Safar