Drveni križevi prevarene sirotinje
Gledah u hladno lice jutra,
a vjetar nejasno šaputa kroz maglu
o svojih tisuću ljeta šutnje i samotovanja,
i raznosi bezbroj beskrajnih parnica
kužnog, visokog sudišta,
gdje siromasi sa svijećom u ruci
traže pravdu u blatu,
jer u blatu ne razaznaješ siromaha,
kao što ne razaznaješ pasa.
Otkako je svanuo taj dan
(ako je uopće ikada svanuo)
prevarena sirotinja ostavlja mlake suze
za svojim stopama,
baš kao i što proklisli jeleni ostavljahu
mlake
za svojim stopama
kada ih vode na odstrel.
U kužnom zraku visokog sudišta
glas siromaha slabi,
a njegova se molitva tromo vuče
prema sudbenom uhu,
kao i pravda,
što u paučini pronađe svoj dom.
Tužne sjene
lijeno pužu,
poput sprovodne povorke iza suza
prevarene sirotinje,
da bi našle svoj mračni dom
kraj drvenih križeva
prevarene sirotinje.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
