Htio bih još jednom
da vidim lice tvoje
samo ja, luče moje,
daj da zavirim
ispod čaše crna vina
nije li ispod nje
mjera moga truda i možda
kakav zlatni dukat?

Htio bih još jednom,
da te ljubim.
samo ja, luče moje,
progledao sam dolje
u morske dubine
i vidjeh noćni val na zemlji
ostasmo
krvavim pijanstvom zaliveni.

Htio bih još jednom
biti ugodan,
jer ljubim te
kao medaljon sa bojišta
sa onih mojih besprijekornih maršruta
gdje je ostatak noći
probdjeven u krvavoj agoniji.

Što je to tako daleko,
što je to tako usamljeno,
tako drugo,
tako divno
i tako jednostavno,
što me ljubi neprimjetno
i stihove sklada
o neproživljenoj ljepoti?

Htio bih još jednom
dušu liječit’,
jer samo je, luče moje,
duša neutješnoj ptici
što za ljubav svijeta
osta polomljenih krila,
da nije moga sjećanja
o, boli, bez vremena.

Zlatan Gavrilović Kovač

http://prokleta-od-daljina.blog.hr/2015/05/1631944851/nebo-makovima-obasuto.html