Zahvalan sam ti, Maja,

na ovako lijepom

božićnom drvcu

u prosincu hladnom

kada smo letjeli

i kada smo umirali

kada se svjetla grada u noći

čine kao svjetlosti tvoga drvca,

Bože moj,

zvijezda na njegovom vrhu

još jednom pjesmom sahranih ljubav davnu 

 i opet sam onemoć'o u prosincu hladnom

ja, bijednik, što skuc'o je solad

koji nije  pošteđen prostog glasa

baš kao odraz božićnog svjetla,

gorak sladkor i  slad

kao svijetli žuti ukras

tvoga božićnog drvca.

 

Daleko je sada naše nježno,

naše smjerno,

naše blagotvorno,

sve dalje i dalje

pale se svijeće

za naš kraj,

za našu ljubav

i sada nam je pod suncem spavat'

noći prostirat'

pod suncem letjet'

noćima ljubovat'

i trgne se glas govora pustog,

Bože moj,

umjesto o svjetlosti  božićna drvca

govori tiho

o patnji pod zvijezdama.

 

 

 

dr. Zlatan Gavrilović Kovač