Prvog dana života dijete ne shvaća ljubav.

Ono razumije samo jezik hrane, prirodni primitivni jezik svih životinja.

Dijete je rođeno gladno.

Odmah mu je potrebna hrana.

Ljubav mu još dugo neće biti potrebna – ona i nije tako neophodna.

Čovjek bez ljubavi može proživjeti cijeli život, ali ne može živjeti bez hrane – to je nevolja.

Pomalo ono osjeća da majka daje svoje grudi na drukčiji način kad je puna ljubavi.

Ako nije ljubazna, već je ljuta ili tužna, ona daje svoje grudi oklijevajući, ili ih uopće ne daje.

 Zato dijete postaje svjesno da kadgod je hrana dostupna i ljubav je dostupna.

Ta svijest je u podsvijesti.

Kad vam nedostaje ljubavni život, vi jedete više.

Hrana postaje zamjena za ljubav.

A s hranom stari su jednostavne jer hrana je mrtva.

Vi je možete jesti koliko god želite.

Hrana ne može reći – ne – čovjek je njezin gospodar.

Ali u ljubavi vi niste više s ljubavnim životom.

Odmah ćete uočiti da jedete manje.

Sretan čovjek osjeća se tako ispunjen da u sebi više nema mjesta ni za što drugo.

Nesretan čovjek nastavlja i dalje ubacivati hranu u sebe.