Uloga emocija u učenju
Svima je jasna činjenica da je lakše obavljati svakodnevne zadatke, pa čak i one koje ne volimo ako smo dobro raspoloženi, ako se nečemu veselimo ili očekujemo nešto dobro. Djeca reagiraju na isti način. Čudno je što upravo tako jasnu istinu ne upotrebljavamo uvijek u odgoju djece, posebno ne u onom dijelu odgoja koji se odnosi na učenje. Naravno da svi želimo samo najbolje za svoje dijete. I učitelji naše djece žele im dobro. Međutim, kao što stara istina kaže: “Put u pakao popločan je najboljim namjerama.” U trenucima kad ne znamo kako dalje, što napraviti s djetetom, moramo se zapitati: djelujemo li iz ljubavi ili iz straha? Jer ljubav je suprotnost strahu.
Želimo li sretno, sigurno i stabilno dijete, moramo eliminirati strah, jer strah prelazi na dijete. Strah od neuspjeha, od budućnosti, od toga kako će se snaći u životu, koju će školu upisati, od čega će živjeti. Naravno da su to važna pitanja. No, ako ta pitanja obložimo strahom, djelujemo tako i na dijete, a strah ne motivira, strah koči. Dijete koje očekuje neuspjeh više od pola energije koju bi moglo upotrijebiti za učenje troši na zabrinutost. I kad učitelji u bilježnicu napišu: “Ti to možeš bolje!” , ili: “Bit će bolje drugi put!”, ili “Moraš više vježbati pa će biti bolje!” , iako imaju dobru namjeru, ne motiviraju dijete, već mu govore da u ovom trenutku nije dobro, a znamo da dijete živi u sadašnjem trenutku puno više od nas. Nitko ne želi u bilježnici imati trag neuspjeha, posebno ne pogreške zaokružene crvenom bojom, kao da nema ničeg točnog, ničeg što bi se moglo pohvaliti. U bilježnici bi ispod obavljenog zadatka trebale stajati stvarne pohvale, vrlo konkretno – što je dobro napravljeno, zatim navesti ono što treba popraviti i na kraju završiti s pohvalom cjeline i pohvaliti barem onoliko stvari koliko je onih koje dijete mora popraviti. Na taj način dijete će zadržati pozitivnu sliku o sebi i izgraditi samopouzdanje.
Djeca u školu idu iz različitih razloga: tamo su im prijatelji, vole svoju učiteljicu, pod odmorom je zabavno i … jer uče zanimljive stvari. No, jasno je da u školi ima i manje lijepih stvari: npr. učenje tablice množenja, pisanje sastavka … One ne moraju pričinjavati zadovoljstvo i na njih se dijete ima pravo ljutiti. Takve emocije itekako su značajne, prije svega zato da djeca nauče da nešto treba i izdržati i da zabava i dobro osjećanje proizlazi iz rada i iz dovršenog zadatka, kad uspijemo.
I upravo osjećaj da je prihvaćeno onakvo kakvo jest i da je dobro u ovom trenutku (jer uvijek možemo pronaći nešto što je dijete dobro učinilo), motivira dijete na daljnje učenje i daje mu stabilnost. Ne bismo nikada smjeli zaboraviti poruku sve djece, bez iznimke, jer se odnosi na vječnu žudnju svih nas – da nas prihvate takvima kakvi jesmo:
“Voli me kad to najmanje zaslužujem, jer tada to najviše trebam.”
edin.kecanovic
