Bajka i dijete

Bajke djeluju u tišini i govore u slikama. Tko želi pričati bajke, mora u njih vjerovati i mora ih slaviti, one moraju značiti svečanost. Način na koji uređujemo prostoriju, knjiga s posebnim koricama na našem krilu, boja glasa, mirisi, boje … sve to je značajno za pričanje bajki. Slušanje bajki je jedinstven događaj. Od odabira pa do rituala čitanja u kojem se djeca smiruju i slušajući slijede slike iz bajke, sve do stvaranja vlastitih unutarnjih slika, put je koji treba osmisliti.

U društvu koje sve relativizira, postepeno nestaju oni  trenuci koji naše duše ispunjavanju  strahopoštovanjem i ushitom, a u kojima  možemo osjetiti da svijet koji nas okružuje prožima i duhovna dimenzija, često potpuno nezapažena u žurbi i buci svakodnevice. Prenijeti djeci uvjerenje da je svijet dobar i prožet smislom, a život vrijedan truda, te da i život svakog djeteta ima smisla, jedan je od najvećih pedagoških ciljeva i izazova. Omogućiti  snažan i svečan doživljaj duši djeteta  koja je dnevno preplavljivana jakim osjetilnim i emocionalnim utiscima svakojake vrste, nije lak zadatak.

Djetinjstvo je utoliko bogato, koliko je prožeto lijepim slikama, koje će jednom u kasnijoj dobi zračiti životnu snagu i smisao. To je ono na što se možemo osloniti, kada se u nekim razdobljima života traže odgovori na “vječna pitanja”. Dijete pamti događaje, postupke ljudi, atmosferu, a sadržaj tog pamćenja određivat će njegov odnos prema sebi i drugima. Upravo nam bajke pružaju mogućnost za ostvarenja tog cilja.

Bajka treba prostor. Treba i vrijeme i atmosferu. Kako bismo mogli slušati, upustiti se u bajku,  moramo se odvojiti od svakodnevne žurbe i pribrati se. Stoga je dobro za pričanje bajki imati poseban prostor ili barem dio prostorije (kutić za pričanje). Prostorija treba zračiti mirom i ugodom, mora pozivati na slušanje te ne smije biti pretrpana stvarima koje se ne odnose na bajku i koje odvlače pažnju djeteta. Budući da bajka ne govori na racionalnoj razini, već na razini osjećaja, važno je ponovo naglasiti upravo osjećaj ugodnog raspoloženja. Ako pričamo u jednom dijelu prostorije, ostatak prostorije može biti zamračen, a dio za pričanje osvijetljen lampom. Pripovjedači bajki, kao u pravim bajkama, pri pripovijedanju imaju vidljive i nevidljive pomagače. To su prije svega materijali koji djeci omogućuju da bajku dožive svim osjetilima. Umijeće upotrebe tih pomagača sastoji se u primjerenosti i štedljivosti, djeca ne smiju biti obasipana s previše utjecaja, jer na taj način također odvlačimo pozornost s bajke. Mirisi, boje, zvukovi, okusi…trebaju biti upotrebljavani pažljivo i promišljeno.

Važno je osigurati mirnu atmosferu, dakle, eliminirati eventualna ometanja. Na vrata možemo staviti natpis: Pričamo bajku, molimo ne ulazite!, ili crtež sličnoga sadržaja. Djeca će sigurno uživati, a korist za njihov razvoj bit će višestruka.

Dr.sc. Vladimira Velički

www.INoptimum.com