KVALITETNA KOMUNIKACIJA S DJECOM
Često možemo izbjeći raspravljanje ako s djetetom razgovaramo prijateljski i s naklonošću. Još je važnije znati što zapravo želimo. Želimo li da dijete pospremi sobu? Onda mu to trebamo reći, i to što je moguće neutralnije, npr: "Pospremi sada svoju sobu." , umjesto: "Možeš li sad konačno pospremiti svoju sobu?". Ako dijete protestira upotrijebite tzv. metodu "pokvarene ploče". Ponovite: "Ja razumijem da ti se to sada ne da. Ali sad ćeš pospremiti svoju sobu." Nemojte diskutirati o stvarima o kojima ste vi već odlučili, a za takvu vašu odluku postoje valjani razlozi. Ako smatrate da je nužno pospremiti sobu ili pak smatrate da je 20.00 vrijeme kada dijete treba biti u krevetu, ne morate o toj temi više raspravljati. Međutim, nemojte pretjerati s naredbama. Odgojni stil u kojem samo izdajemo naredbe vodi upravo prema pobuni. Ili se pak djeca zatvaraju u sebe i prekidaju komunikaciju s roditeljima.
Djeca moraju naučiti donositi odluke kako bi se kasnije mogla snaći u životu. Pružite im često priliku za to. Ponudite im alternative (alternative su uvijek samo dvije): Riža ili tjestenina? Crvene ili zelene čarape?... Kad odluče, ostaju kod svoje odluke.
Razvijte maštu i upotrijebite je kao pomoć. Pročitajte basnu, bajku ili legendu koja govori o nekome problemu. Priče često mogu pridonijeti pronalaženju rješenja za određeni problem. Ponekad je djetetu dovoljno pročitati ili ispričati priču i nije potrebno o njoj diskutirati ili je analizirati. Istu priču pričamo nekoliko dana zaredom ili s manjim razmacima, kad osjetimo da je to potrebno. Priče su prepune slika, a slikovito izražavanje govori izravno duši djeteta.
Razgovarajte puno s djetetom. Što se dijete bolje bude moglo izraziti, to će manja biti njegova potreba da se brani vikanjem, psovkama ili sl. Kako govorne sposobnosti djeteta budu napredovale, rast će i sposobnost nenasilnog rješavanja sukoba. Upravo prije spomenuto pričanje priča i čitanje u tome igra vrlo važnu ulogu. Čitanje proširuje rječnik i senzibilizira za govorne nijanse. Ono potiče sposobnost uživljavanja i razumijevanje novog i nepoznatog i to sasvim drukčije nego što to čini televizija. U mnogim (dječjim) emisijama i filmovima djeci se prikazuje upravo suprotno: kako se ne bi trebala ponašati u slučaju konflikta: vrištanje, cviljenje, udaranje vratima ili šakama i oružjem. Upravo zato moramo potražiti alternativu kako bi i naša komunikacija s djecom bila kvalitetnija te kako bi dijete s drugom djecom i odraslima koje susreće u životu moglo kvalitetnije komunicirati.
dr. sc. Vladimira Velički
irida
