Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

185

PUTA

OD 14.01.2018.

Osuječivanje sile bez ijednog pokreta

Osuječivanje sile bez ijednog pokreta
Moramo biti spremni prihvatiti udarce neprijatelja i gledati smrti u oči kako bi ona osvijetlila naš put.

Osuječivanje sile bez ijednog pokreta

ZENA S NEKOLIKO, točnije s mnogo kilograma previše, pre- tjerano našminkana i obučena u narodnu nošnju, pjeva lokalne pje- sme. Nadam se da se svi dobro zabavljaju, proslava je odlična, nakon svakog kilometra provedenog na putu sve me više obuzima euforija.

U jednom sam času tog popodneva, stari ja — koji sam bio prije nego što sam krenuo na ovo putovanje, upao u depresiju, ali uskoro sam se oporavio — ne bih smio sam sebe okrivljavati što mi je Hilal oprostila. Nije lako, niti je potrebno, vraćati se u prošlost i ponovno otvarati ožiljke starih rana. Jedino opravdanje zašto sam to učinio spoznaja je da će mi to znanje pomoći bolje shvatiti sadašnjost.

Još od posljednje književne večeri pokušavam pronaći prave riječi kojima ću usmjeriti Hilal prema istini. Prokletstvo riječi u tome je što nam daju privid da možemo razumjeti i spoznati ono što nam drugi govore. Ali, čim se okrenemo i nađemo licem u lice s vlastitom sudbinom, shvaćamo da nam one nisu dovoljne. Koliko samo ljudi poznajem koji su majstori riječi, ali potpuno nesposob- ni živjeti ono što propovijedaju! Osim toga, jedno je opisati neku situaciju, a drugo proživjeti je. Zato sam već odavno shvatio da se ratnik u potrazi za svojim snom nadahnjuje onime sto čini, a ne onime što zamišlja da čini. Nema smisla ispričati Hilal što smo proživjeli zajedno; riječi kojima bih mogao tako nešto opisati bile bi mrtve prije nego što bih ih izgovorio.

Da ponovno proživi to podzemlje, mučenje i smrt na lomači, ne bi joj ni najmanje pomoglo — upravo suprotno, to bi joj moglo


veoma nauditi. Pred sobom imamo još nekoliko dana, siguran sam da ću pronaći najbolji način da ona shvati naš odnos, bez potrebe da još jednom prolazi kroz svu tu patnju.

Mogao bih odlučiti i da je ostavim u neznanju i ne ispričam joj ništa. Ali, iz nekog razloga, imam osjećaj da bi istina i nju oslobo- dila od mnogih problema koje proživljava u ovoj inkarnaciji. Ni- sam ja slučajno odlučio krenuti na put kad sam shvatio da moj život više ne teče poput rijeke prema moru. Učinio sam to jer je cijeloj mojoj okolini prijetila stagnacija. A nije slučajno ni to da je i ona osjećala isto. Zato mi Bog mora pomoći i pokazati mi kako da joj kažem istinu. Svaki od putnika iz našeg vagona svakodnevno do- življava novu etapu u svojem životu. Moja urednica sve više voli ljude i sve se manje ima potrebu braniti. Yao, koji trenutačno stoji pored mene, puši cigaretu i gleda prema plesnome podiju, također je sretan što mi je pokazao stvari koje sam već bio zaboravio — a tako se i on podsjetio svega što je u životu naučio. Proveli smo ju- tro u jednoj sportskoj dvorani koju je uspio pronaći tu u Irkutsku, zajedno smo vježbali aikido i na kraju borbe rekao mi je:

—  Moramo biti spremni prihvatiti udarce neprijatelja i gledati smrti u oči kako bi ona osvijetlila naš put.

Ueshiba je napisao mnogo rečenica koje usmjeravaju korake onih koji se posvete Putu Mira. A ipak je Yao izabrao baš onu koja je bila u izravnoj vezi s onime što sam proživio prošle noći: dok je Hilal spavala u mojem naručju, gledao sam njezinu smrt koja mi je osvijetlila   put.

Ne znam vlada li Yao nekom tehnikom pomoću koje može uro-

niti u paralelni svijet i vidjeti što se događa sa mnom. Iako s njim najviše razgovaram (s Hilal sam preživio čudesna iskustva, ali ona govori sve manje), još ga dobro ne poznajem. Mislim da mu nije baš mnogo pomoglo što sam rekao da draga bića ne nestaju, nego samo prelaze u drugu dimenziju. Njegove su misli i dalje usredo- točene na njegovu ženu, i preostaje mi još samo preporučiti mu da se obrati jednom izvrsnom mediju koji živi u Londonu. Tamo će pronaći sve odgovore za kojima traga i sve znakove koji potvrđuju


ono što sam rekao o beskonačnosti vremena.

Siguran sam da svi imamo neki razlog zašto smo se našli ovdje, u Irkutsku, nakon moje nepromišljene odluke u jednom restoranu u Londonu kako je nužno da proputujem Aziju vlakom. Ovakve stvari događaju se samo među ljudima koji su se već susreli negdje u prošlosti i zajedno putuju prema slobodi.

Hilal pleše s nekim momkom njezinih godina. Malo je popila, ponaša se pretjerano veselo i već mi je nekoliko puta tijekom veče- ri došla reći da joj je žao što nije sa sobom ponijela violinu. To je stvarno šteta. Ovi ljudi zaista su zaslužili doživjeti dražest i čaroliju prve violine jednog od najprestižnijih ruskih orkestara.

* * *

Gojazna pjevačica silazi s pozornice, a sastav nastavlja svirati dok publika skače i uzvikuje refren: »Kalašnjikov! Kalašnjikov!« Da glazba Gorana Bregovića nije tako poznata, slučajni prolaznici si- gurno bi pomislili da neka grupa terorista nešto slavi s obzirom na to da je to ime automatske puške AK 47, nazvane tako u čast njezi- nog tvorca, Mihajla Kalašnjikova.

Mladić drži Hilal u zagrljaju, na korak od poljupca. Znam da su moji suputnici zabrinuti zbog toga — jer misle da će me to uznemiriti.

Ali jako mi je drago.

Kada bi se barem to dogodilo, da nađe nekog slobodnog muš- karca koji bi je mogao usrećiti, koji ne bi prekinuo njezinu blistavu karijeru, koji bi je zagrlio na zalasku sunca i nikada ne bi zaboravio zapaliti za nju svetu vatru kada bi joj bila potrebna pomoć. Ona to zaslužuje.

—  Mogao bih izliječiti ove ožiljke na vašem tijelu — kaže Yao dok gledamo ljude kako plešu. — Kineska medicina poznaje lije- kove uz pomoć kojih je to moguće.

Ja znam da nije moguće.

—  Nije to tako strašno. Pojavljuju se i nestaju u nepredvidljivim

intervalima. Nema lijeka za numularni ekcem.


—  U kineskoj kulturi kažemo da oni izlaze samo kod ratnika koji su zadobili opekotine za vrijeme bitke u nekoj od prethodnih inkarnacija.

Nasmiješim se. Yao me pogleda i uzvrati mi osmijeh. Ne znam

shvaća li što govori. Ti će ožiljci zauvijek ostati na mojem tijelu, još od onog jutra u tamnici. Kada sam se vidio u inkarnaciji francu- skog pisca iz sredine XIX. stoljeća, primijetio sam na ruci u kojoj sam držao pero isti takav numularni ekcem, čije ime dolazi od obli- ka oštećenja koja sliče rimskim kovanicama (nummulus).

Ili opekotinama od žeravice.

Glazba prestaje. Trebali bismo otići na večeru. Prilazim Hilal i pozivam njezinog plesnog partnera da nam se pridruži; večeras će on biti jedan od izabranih čitatelja. Hilal me iznenađeno pogleda.

—  Već si pozvao druge.

—  Uvijek ima mjesta za još jednoga — kažem.

— Ne uvijek. Nije sve u životu dugačak vlak za koji svatko može

kupiti kartu.

Iako ne razumije točno o čemu se radi, mladić počinje sumnjati da se nešto čudno događa među nama. Kaže kako se dogovorio da će večerati s obitelji. Odlučio sam se malo našaliti.

—  Jeste li čitali Majakovskog? — upitam.

— To više nije obavezna literatura u školama. Njegova je poezi- ja bila u službi vlasti.

U pravu je. Usprkos tome, ja sam volio Majakovskog kad sam

bio njegovih godina. I znao sam ponešto o njegovu životu.

Moji nam izdavači prilaze, zabrinuti da izazivam svađu jer sam ljubomoran. Kao što to često u životu biva, stvari se uvijek čine upravo onakvima kakve nisu.

—  Zaljubio se u jednu balerinu, ženu njegova izdavača — ka-

žem provokativnim tonom. — Ta je strasna ljubav bila odlučujuća za njegovo djelo, koje je izgubilo na političkoj važnosti a dobilo na ljudskoj. Pisao je pjesme i mijenjao imena. Izdavač je znao da piše o njegovoj ženi, ali svejedno je nastavio objavljivati njegove knjige. Ona je voljela muža, ali je voljela i Majakovskog. Pronašli


su rješenje u tome da svi troje žive zajedno i bili su jako sretni.

—  I ja volim svojeg muža i volim vas! — šali se žena mojeg izdavača. — Preselite se u Rusiju!

Mladić je shvatio poruku.

—  Ona je vaša djevojka? — upita.

—  Zaljubljen sam u nju već najmanje petsto godina. Ali odgo- vor je ne: ona je slobodna kao ptičica. Ima pred sobom briljantnu glazbenu karijeru i još nije pronašla nekoga tko bi joj pružio ljubav i podršku kakvu zaslužuje.

—  Kakve to gluposti govoriš? Zar misliš da trebam nekoga tko će mi pronaći muža?

Mladić ponovno kaže da mora ići na obiteljsku večeru, zahvalju- je nam i odlazi. Ostali pozvani čitatelji pridružuju nam se i pješice odlazimo do restorana.

—  Dopustite mi da nešto prokomentiram — kaže Yao dok prela-

zimo ulicu. — Ponijeli ste se nekorektno prema njoj, prema mladi- ću i prema samome sebi. Prema njoj, jer niste poštovali ljubav koju za vas osjeća. Prema mladiću, koji je vaš čitatelj, a vi ste ga izma- nipulirali. A prema sebi, jer vas je motivirala samo oholost i željeli ste pokazati kako ste superiorni. Da ste tako postupili iz ljubomore, to bi bilo oprostivo. Ali niste. Samo ste željeli pokazati svojim pri- jateljima i meni kako vam nije ni do čega stalo, a to nije istina.

Potvrdno kimam glavom. Duhovni napredak nije uvijek uskla-

đen s ljudskom mudrošću.

—  I još da završim — nastavlja Yao. — Majakovski je nekoć bio obavezna literatura u školama i svi znamo da njegov životni stil nije bio baš jako uspješan: ubio se hicem u glavu kad je imao samo trideset sedam godina.

* * *

Nalazimo se već pet vremenskih zona dalje od one iz koje smo kre- nuli. U času kada počinjemo večerati u Irkutsku, ljudi u Moskvi tek dovršavaju ručak. Iako grad ima svojih čari, čini se da je atmosfera napetija nego u vlaku. Možda smo se do sada već potpuno navikli


na naš mali svijet oko stola, koji putuje ka određenoj točki, i svaka

postaja za nas predstavlja skretanje s puta.

Hilal je vrlo neraspoložena nakon onoga što se dogodilo na pro- slavi. Moj izdavač ne ispušta mobitel iz ruke i žučno se prepire s nekim s druge strane žice — Yao me smiruje i kaže da razgovara o distribuciji knjiga. Tri pozvana čitatelja izgledaju sramežljiviji nego što su vjerojatno inače.

Naručujemo piće. Jedan od čitatelja upozorava nas da budemo oprezni jer pijemo mješavinu mongolske i sibirske votke i sutra ćemo se morati nositi s posljedicama. Ali svima nam treba piće da se malo opustimo. Nazdravljamo jednom čašicom, potom drugom i, prije nego što je došla večera, već naručujemo drugu bocu. Na kraju, onaj čitatelj koji nas je upozorio na razorno djelovanje vot- ke, zaključuje da neće on jedini ostati trijezan i ispije tri čašice za redom, a mi mu svi plješćemo. Obuzima nas veselje — sve osim Hilal, koja se i dalje mršti, iako je popila koliko i svi ostali.

—  Ovaj je grad grozno mjesto — kaže čitatelj koji se do prije dvije minute suzdržavao od pića, a sada su mu oči crvene. — Po- gledajte  ulicu  ispred  restorana.

Pred nama je niz lijepo izrezbarenih drvenih kućica, što se danas

tako rijetko vidi. Povijesni muzej na otvorenom.

—  Ne govorim o kućama, govorim o ulici.

Zaista, popločenje nije baš u najboljem stanju. I odnekud se osje- ća smrad otvorene kanalizacije.

—  Maija kontrolira ovaj dio grada — nastavlja čitatelj. — Žele sve kupiti i uništiti kako bi tu mogli izgraditi svoje užasne stam- bene blokove. Budući da ljudi još ne pristaju prodati svoje kuće i zemljišta, maija ne dopušta urbanizaciju četvrti. Ovaj grad postoji već četiristo godina, raširenih je ruku dočekivao strance koji su poslovali s Kinom, bio je važan za trgovinu dijamantima, zlatom i kožom, ali sada maija želi preuzeti vlast i uništiti slobodnu trgovi- nu, iako se vlada bori protiv...

»Maija« je univerzalna riječ. Izdavač je zaokupljen svojim be-

skonačnim telefonskim razgovorom, njegova se žena žali na meni,


Hilal se pravi da je na nekom drugom planetu, ali ja i Yao zamjeću- jemo da skupina muškaraca za susjednim stolom počinje obraćati pozornost na naš razgovor.

Paranoja. Čista paranoja.

Čitatelj i dalje pije i žali se bez prestanka. Njegova se dvojica prijatelja slažu sa svime što kaže. Ogovaraju vladu, stanje na ce- stama, strašno loše održavanje aerodroma. Ne kažu ništa što i mi ostali ne bismo rekli o svojim gradovima, samo što je u svaki nji- hov prigovor upletena riječ »maija«. Pokušavam promijeniti temu i postavljam im pitanje o lokalnim šamanima (Yao se poveseli jer je vidio da nisam zaboravio, iako još nisam ništa potvrdio), a mladići onda nastavljaju govoriti o »šamanskoj maiji« i »maiji turistič- kih vodiča«. Već smo načeli i treću bocu mongolsko-sibirske votke i sada već svi uzbuđeno razgovaraju o politici —na engleskom, kako bih i ja mogao razumjeti, ili kako ljudi za susjednim stolovi- ma ne bi. Izdavač je konačno završio s telefoniranjem i uključio se u razgovor, njegova je žena živnula, a Hilal ispija jednu čašicu za drugom. Jedino je Yao ostao trijezan, naizgled odsutnog pogleda, i pokušava odagnati zabrinutost, ja sam se zaustavio kod treće čašice i nemam namjeru nastaviti piti.

Ono što se činilo kao paranoja, odjednom se pretvara u stvarnost.

Jedan od muškaraca za susjednim stolom ustaje i prilazi nam.

Ne kaže ništa. Samo značajno pogleda mladiće koje smo pozvali na večeru i istiga časa razgovor zamre. Svi izgledaju zatečeni nje- govori nazočnošću. Moj izdavač, malo uzdrman pićem i protlemi- ma u Moskvi, upita nešto na ruskom.

—  Ne, nisam njegov otac — odgovara neznanac. — Ali nisam baš siguran da ima dovoljno godina da može ovako piti. I govoriti stvari koje nisu istina.

Njegov engleski savršen je, s malo neprirodnim naglaskom ka-

kvim govore ljudi loji su studirali na nekome od skupih engleskih koledža Izgovara riječi vrlo hladnim tonom, ne pokazujući ni naj- manju emociju ili nasrtljivost.

Samo budala prijeti. Samo druga budala nasjeda na prijetnje. Ali


kada se stvari izgovore tonom koji smo upravo čuli, one znače opa- snost — jer se glagoli, subjekti i predikati, bude li potrebno, mogu lako pretvoriti u djelo.

—  Izabrali ste pogrešan restoran — nastavlja. — Hrana je ovdje

loša, a posluga još gora. Možda bi bilo bolje da večerate negdje drugdje. Ja ću podmiriti vaš račun.

Zapravo hrana i nije osobito dobra, piće je točno onakvo kakvim ga je moj čitatelj opisao, a posluga teško da može biti gora. Ali u ovom slučaju, naš sugovornik ne brine o našem zdravlju ili o tome kako se osjećamo: nego nas izbacuje iz restorana.

—  Hajdemo odavde — reče mladić.

Prije nego što smo se mi ostali uspjeli snaći, on i njegovi prijate- lji nestaju sa scene. Čovjek izgleda zadovoljan i okreće se kako bi se vratio za svoj stol. Na djelić sekunde, napetost nestaje.

—  E, pa meni se baš jako sviđa hrana i nemam namjeru promi- jeniti  restoran.

Yao je progovorio mirnim glasom, bez ikakve emocije ili prijet-

nje. Nije to trebao izgovoriti, sukob se već bio završio, problem je bio samo u mladićima — mi smo mogli ostati i dovršiti večeru u miru. Drugi muškarac s njihova stola uzima mobitel i izlazi van. U restoranu je nastupila potpuna tišina.

Yao i neznanac neumoljivo gledaju jedan drugome u oči.

—  Ova hrana može biti vrlo otrovna i u času ubiti. Yao se ne diže sa stolice.

—  Gledajući statistiki, u ove tri minute koliko razgovaramo, na svijetu je unrlo 320 ljudi, a još ih se 650 rodilo. To je život, svi- jet.Ne znam koliko ih je umrlo od trovanja, ali neki sigurno jesu. Drugi su umrli nakon neke teške bolesti, neki su doživjeli nesreću, a zacijelo je neki postotak njih ubijen metkom, dok su neke žene umrle pri porodu pa su i nerođena djeca ušla u porođajnu statistiku. Umiru samo oni koji žive.

Muškarac koji je bio izašao s mobitelom, vraća se u restoran. Naizgled ne pokazuje nikakvu reakciju na ono što vidi za našim stolom. Čini se da prolazi čitava vječnost u potpunoj tišini.


— Jedna minuta — konačno kaže neznanac. — Sigurno je sada umrlo barem još stotinu ljudi, a nekih se dvjestotinjak rodilo.

—  Točno tako.

Još dva muškarca dojavljuju se na vratima restorana. Neznanac primjećuje njihov ulazak, učini jedva primjetan pokret glavom i njih dvojica izlaze.

—  Iako je hrana izuzetno loša, a posluga ispod svake kategorije,

ako je ovo restoran koji ste odabrali, ja tu ne mogu ništa. Dobar

tek.

—  Hvala. Ali kad ste se već ponudili da ćete podmiriti račun, prihvaćamo vašu ponudu sa zadovoljstvom.

—  Ne brinite za to — obraća se neznanac Yaou, kao da mi ostali uopće ne postojimo. Poseže rukom u džep i svi mislimo da će iz njega izvaditi pištolj, ali on vadi samo bezopasnu posjetnicu.

— Ako jednoga dana budete nezaposleni ili ako vam dojadi vaš sadašnji posao, javiti nam se. Naša tvrtka za nekretnine ima veliku podružifcu ovdje u Rusiji i trebamo ljude poput vas. Ljude koji shvaćaju da je smrt samo pitanje statistike.

Pruža Yaou posjetnicu, njih dvojica se rukuju i neznanac se vra- ća na svoje mjesto. Malo-pomalo, atmosfera u restoranu smiruje se, razgovori oživljavaju, a mi zadivljeno gledamo u Yaoa, vidjevši u njemu junaka koji je pobijedio neprijatelja bez ijednog hica. Hi- lal je prošla mrzovolja i sada živo sudjeluje u potpuno apsurdnom razgovoru koji odjednom sve jako zanima, o prepariranju ptica i o kvaliteti mongolsko-sibirske voke. Adrenalin izazvan strahom u trenu nas je sve otrijezlio.

Trebam iskoristiti ovu priliku.Kasnije ću pitati Yaoa kako je mo-

gao biti tako siguran u sebe.

Dojmila me se religioznost ruskog naroda. Komunizam koji je sedamdeset godina propovijedao da je vjera opijum za narod ništa nije   postigao.

—  Marx nije imao pojma o čarima opijuma — kaže urednica.

Svi se nasmiju. Nastavljam:

—  Isto se dogodilo i s mojom ckvom. Ubijali smo u ime Boga,


mučili ljude u ime Isusa, smatrali žene društvenom prijetnjom i za- branjivali svako iskazivanje talenta kod žena, lihvarili smo, ubijali nevjerne i sklapali ugovore s vragom. Unatoč tome, dvije tisuće godina kasnije, još smo tu.

—  Mrzim crkve — kaže Hilal zagrizavši mamac. — Najgori dio ovog putovarja bio mi je kad si me natjerao da uđem u crkvu u Novoibirsku.

—  Zamislimo da vjeruješ u prošle živote i da te u nekoj prošloj

inkarnaciji inkviacija osudila na smrt i spalila na lomači u ime vje- re koju je Vatikan pokušavao nametnuti. Bi li zbog toga još više mrzila crkvu?

Ona odgovara bez imalo razmišljanja.

—  Ne. Bilo bi mi svejedno. Yao nije mrzio čovjeka koji nam je došao za stol; odlučio mu se suprotstaviti iz principa.

— Ali što bi bilo da si bila nevina?

Izdavač nas prekine. Možda je izdao i neku knjigu koja se

bavi...

—  Podsjetili ste ne na Giordana Bruna. Cijenili su ga kao dok- tora teologije, a onda ga živog spalili u središtu Rima. Za vrijeme suđenja rekao je sucu nešto kao: »Ja se ne bojim lomače. Ali vi se bojite svoje presude.« Danas mu je podignu spomenik na mjestu gdje su ga ubili njegovi »saveznici«. Pobijedio je, jer su ga osudili ljudi, a ne Isus.

—    Vi pokušavate opravdati nepravdu i zločin? —   kaže

urednica.

—  Nipošto. Njegovi su ubojice nestali s karte svijeta, ali Gior- dano Bruno dalje sudjeluje u oblikovanju svijeta svojim idejama. Njegova je hrabrost nagrađena. Život bez cilja život je bez smisla.

Kao da netko usmjrava naš razgovor u smjeru u kojem ja želim.

—  Da si ti Giorano Bruno, — sada se direktno obraćam Hilal —

bi li mogla oprostiti svojim krvnicima?

—  Zašto me to pitaš?

—  Ja sam pripadnik religije koja je u prošlosti činila zvjerstva. Zato te pitam, jer, usprkos tomu, i dalje volim Isusa, puno više nego


što mrzim one koji se predstavljaju kao njegovi nasljednici. I još uvijek vjerujem u čudo pretvaranja kruha i vina.

— To je tvoj problem. Ja ne želim imati ništa s crkvama, svećeni- cima i sakramentima. Meni je dovoljna glazba i tiha kontemplacija prirode. Ali, ima li to o čemu sada pričaš neke veze s onime što si vidio kada si... — ona traži prave riječi — ... rekao da ćeš napraviti pokus s vatrenim prstenom?

Nije spomenula da smo bili skupa u krevetu. Unatoč svojem

snažnom temperamentu i nesmotrenim riječima shvaćam da me želi zaštititi.

—  Ne znam. Kao što sam već rekao u vlaku, sve što se odvijalo u prošlosti i što će se odvijati u budućnosti sadržano je u sadašnjem trenutku. Tko zna, možda ćemo se jednom naći jer sam ja bio tvoj krvnik, a ti moja žrtva, i sada je moj čas da od tebe tražim oprost grijeha.

Svi se nasmiju, i ja skupa s njima.

— Onda budi dobar prema meni. Posveti mi više pozornosti, reci mi tu, pred svima rečenicu od tri riječi koju bih voljela čuti.

Znam da želi čuti »Ja te volim«

—  Reći ću ti tri rečenice od tri riječi. Prva: Ti si zaštićena. Dru- ga: Ne brini se. Treća: Svidaš mi se.

—  I ja tebi želim nešto reći: »Opraštam ti« može reći samo onaj koji je sposoban reći »volim te«.

Svi plješću. Vraćamo se mongolsko-sibirskoj votki, pričamo o ljubavi, o progonima, o zločinima počinjenim u ime istine, o hrani u restoranu. Taj razgovor više nas nikamo neće odvesti i ona nije shvatila o čemu sam govorio — ali napravio sam prvi korak, onaj najteži.

***

Na izlazu, pitam Yaoa zašto je odlučio reagirati na prijetnju i sve nas izložiti riziku.

—  Je li se nešto dogodilo?

—  Nije. Ali moglo se dogoditi. Ljudi poput njega nisu navikli na


nedostatak  ppštovanja.

—  Dok sam bio nlađi, nekoliko puta bio sam na sličan način iz- bačen i obećao sam samome sebi da mi se to, kad odrastem, više ni- kada neće dogoditi. Ja nisam iskazao nedostatak poštovanja prema njemu, samo sam se suočio s njime na način koji njemu odgovara. Oči ne lažu; i on je znao da ne bleiram.

—  Svejedno ste ga izazvali. Nalazimo se u malenome gradu i on je mogao osjetiti da ugrožavate njegovu moć.

—  Kada smo odlazili iz Novosibirska, pričali ste o tom vašem Alephu. Tek sam prije nekoliko dana shvatio da i Kinezi imaju ime za to: chi. I on i ja nalazili smo se u istome energetskom središtu. Ne trebamo raspravljati o tome što se moglo dogoditi jer svi ljudi naviknuti na opasnost znaju da se u bilo kojem trenutku u životu, mogu naći pred jakim protivnikom. Namjerno kažem pred protiv- nikom, a ne pred neprijateljem. Kada su protivnici sigurni u vlastitu snagu, kao što je bio slučaj sa mnom i s tim čovjekom, potrebno im je ovakvo suočavanje jer bi inače oslabili svoju snagu time što je nisu iskazali. Znati cijeniti i poštovati protvnike vještina je potpuno nepoznata laskavcima, slabićima i izdajnicima.

— Ali vi ste znali da je on...

—  Nije važno što je on, nego je važno kako se koristi svojom moći. Svidio mi se njegov način borbe, i njemu se svidio moj. To je sve.


Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Ad extirpanda Zlatna ruza