Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

223

PUTA

OD 14.01.2018.

Aleph

Aleph
»Onaj koji prosi čini to zato što mora, ali onaj koji daje također to čini zbog potrebe. Milostinja služi kao veza između te dvije potrebe, davatelja i primatelja, i atmosfera u gradu tako se mijenja nabolje jer svi mogu djelovati na način na koji imaju potrebu djelovati. Vi ste na hodočašću, vrijeme je da pomognete gradovima koje upoznajete.«

Aleph

SVEPRISUTNE Hilal i dalje nema.

Nakon što sam se uspio suzdržati gotovo do kraja večere, zahva-

lio sam svima na izvrsnoj organizaciji književne večeri, na ruskoj glazbi i plesu na večernjoj zabavi (u Moskvi i u drugim zemljama bendovi su uglavnom svirali međunarodnu glazbu), i tek sam sada pitao je li joj netko dao adresu našeg restorana.

Svi me iznenađeno pogledaju: pa naravno da ne! Koliko su shva- tili, ta me djevojka ne ostavlja na miru. Sva sreća da se nije pojavila za vrijeme mojeg susreta s čitateljima.

—  Možda bi opet poželjela svirati violinu kako bi bila u centru pozornosti — primijeti urednica.

Yao me pogleda s druge strane stola shvaćajući da zapravo go- vorim suprotno: »Volio bih da je ovdje.« Ali zašto? Da još jednom posjetim Aleph i prođem kroz vrata koja skrivaju za mene nimalo ugodne uspomene? Znam kamo vode ta vrata; bio sam tamo već četiri puta i nikada nisam uspio pronaći odgovor koji sam trebao. Nije to ono za čime sam pošao u potragu kada sam odlučio krenuti na ovo dugo putovanje povratka mojemu kraljevstvu.

Završili smo s večerom. Dvoje uzvanika, slučajno odabranih

među mojim čitateljima, fotograiraju se sa mnom i pitaju me želim

li upoznati grad. Da, volio bih.

—  Nešto smo se bili dogovorili — kaže Yao.

Razdraženost izdavača, koja je prije bila usmjerena prema od- lučnoj djevojci koja je inzistirala da bude stalno sa mnom, sada se okreće ka prevoditelju kojega su sami unajmili, a koji je počeo zahtijevati  moju  pozornost,  iako  je  trebalo  biti  upravo  suprotno.

—  Mislim da je Paulo umoran — reče urednica. — Dan je bio


dug.

—  Ne, nije umoran. Energija mu je vrlo dobra, zbog vibracija punih ljubavi koje je večeras primio.

Izdavači su u pravu. Usprkos svojim godinama, Yao kao da želi svima pokazati da ima povlašten položaj u »mojem kraljevstvu«. Razumijem njegovu tugu što je s ovoga svijeta morao ispratiti ženu koju je volio i u pravome ću trenutku znati što i kako da mu kažem. Ali bojim se da mi sada želi ispričati »fantastičnu priču na kojoj bih mogao bazirati odličnu knjigu«. Već sam to mnogo puta čuo, pogotovo od ljudi koji su nekoga izgubili.

Odlučilo sam udovoljiti svim stranama:

— Odšetat ću do hotela s Yaom. A onda trebam malo biti sam. — Bila je to moja prva samotna večer otkako smo se ukrcali.

* * *

Temperatura se spustila niže nego što smo očekivali, a vjetar koji puše još pojačava osjećaj hladnoće. Prolazimo živahnom ulicom i čini mi se da nisam jedini koji što prije želi stići kući. Vrata dućana zatvaraju se, stolci su već preokrenuti i stavljeni na stolove, svije- tleći natpisi gase se jedan po jedan. Usprkos tome, nakon što sam proveo cijeli dan i pol zatvoren u vlaku i znajući da me u njemu očekuje još mnogo kilometara, trebam iskoristiti svaku priliku za bilo kakvu izičku aktivnost.

Yao zastaje ispred prikolice u kojoj se prodaju pića i naručuje dva soka od naranče. Nisam imao namjeru ništa popiti, ali možda nije loše uzeti malo vitamina C na ovako niskoj temperaturi.

—  Sačuvajte čašu.

Ne shvaćam baš zašto, ali je čuvam. Nastavljamo šetnju glav- nom ulicom u Jekaterinburgu. Odjednom zastajemo ispred kina.

—  Odlično. S tom kapuljačom i šalom nitko vas neće prepozna-

ti. Sad ćemo malo prositi.

—   Prositi? Kao prvo, još od svoje hipi faze to ne radim. A osim toga, time bismo uvrijedili nekoga kome je stvarno potrebna milostinja.


—  Vama je potrebna milostinja. Kada smo bili u Ipatjevskom domu, bilo je trenutaka u kojima uopće niste bili prisutni; kao da ste bili daleko, zarobljeni u prošlosti, grčevito se držeći za ono što ste postigli i što pod svaku cijenu pokušavate zadržati. Zabrinut sam i za djevojku i ako se želite imalo promijeniti, prošnja vas može preobraziti u neku drugu osobu, neviniju, otvoreniju.

I ja sam zabrinut za djevojku. Ali mu objašnjavam da savršeno dobro razumijem što mi želi reći. Štoviše, jedan od mnogih razlo- ga zašto sam krenuo na ovo putovanje upravo je da se vratim u prošlost, u podzemlje, svojim korijenima.

Poželio sam ispričati priču o kineskom bambusu, ali odustajem.

—  Vi ste taj koji je zarobljen u vremenu. Umjesto da prihvatite gubitak svoje žene, ne možete se s time pomiriti. Rezultat toga je da ona ostaje ovdje, pored vas, i pokušava vas utješiti, a već bi trebala poći daleko, ususret Božanskoj svjetlosti. — Zatim završavam: — Nitko nikoga ne gubi. Svi smo mi jedna jedinstvena duša koja treba nastaviti rasti i razvijati se kako bi svijet mogao napredovati, a mi se svi ponovno susresti. Tuga nimalo ne pomaže.

On malo promisli o mojim riječima, a zatim reče:

— Ali to nije sve.

—  Ne, nije sve — slažem se. — Kada za to dođe pravi trenutak, objasnit ću vam bolje. Hajdemo do hotela.

Yao pruža ruku i počinje moliti novac od prolaznika. Želi da i ja učinim isto.

—  Naučio sam to u Japanu, sa zen—budističkim redovnicima. To se zove Takuhatsu, prosjačko hodočašće. Osim što tako pomažu svoje samostane koji žive od donacija i osim što se tako učenici uče poniznosti, ta praksa ima još jedno značenje: da pročisti grad u kojem se odvija. Zato što su onaj koji daje, onaj koji prosi, i sama milostinja, svi dio jednog važnog lanca ravnoteže.

»Onaj koji prosi čini to zato što mora, ali onaj koji daje također to čini zbog potrebe. Milostinja služi kao veza između te dvije potrebe, davatelja i primatelja, i atmosfera u gradu tako se mijenja nabolje jer svi mogu djelovati na način na koji imaju potrebu djelovati. Vi ste na hodočašću, vrijeme je da pomognete gradovima koje upoznajete.«

Tako sam iznenađen da ne mogu odmah reagirati. Yao misli da je možda pretjerao i čini rukom pokret kao da će vratiti čašu u džep.

—  Ne! To je zaista sjajna ideja!

Sljedećih desetak minuta proveli smo svaki na svojoj strani ploč- nika, skakućući s noge na nogu kako bismo se malo zagrijali, s čašama pruženim prema prolaznicima.

U početku samo držim čašu pruženu preda se, ali malo pomalo moja nelagoda nestaje i počinjem moliti za pomoć — izgubljeni stranac.

Nikada mi nije bilo ni najmanji problem moliti za nešto. U živo-

tu sam upoznao puno ljudi koji se brinu za druge i koji su nevjero- jatno darežljivi kada trebaju nekome nešto dati i jako im je drago kada ih netko moli za savjet ili za pomoć. Što se toga tiče, sve je u redu — divno je kada možemo činiti dobro bližnjemu.

Međutim, ne poznajem puno ljudi koji znaju nešto primiti — čak i kada im je to dano velikodušno i s ljubavlju. Kao da ih sam čin primanja stavlja u podređen položaj, kao da je ovisiti o nekome nešto nečasno. Oni misle: »Ako nam netko nešto daje, to je zato što nismo sposobni doći do toga vlastitim snagama.« Ili pak: »Osoba koja mi nešto daje, jednog će mi dana to naplatiti s kamatama.« Ili, što je najgore: »Ja nisam dostojan usluge koju mi žele učiniti.«

Ali tih deset minuta podsjećaju me na to tko sam bio, poučavaju me, oslobađaju me. Na kraju prelazim ulicu s novcem u vrijednosti od jedanaest dolara, u svojoj čaši od soka. Yao je dobio pri- bližno isto toliko. Suprotno onome što mi je bio rekao, ovaj povra- tak u prošlost bio je lijep; ponovno sam proživio nešto što dugo već nisam pokušao i tako sam obnovio ne samo grad, nego i samoga sebe.

—  Što ćemo s tim novcem? — upitam.

Moje mišljenje o njemu opet se mijenja. On zna neke stva- ri, ja znam neke druge, i tako se možemo nastaviti međusobno poučavati.


— Teoretski, taj je novac naš, jer smo ga dobili. Zato ga sačuvaj- te na nekom odvojenom mjestu i upotrijebite ga za nešto što ćete smatrati važnim.

Spremam kovanice u lijevi džep i mislim učiniti točno ono što mi je rekao. Brzim koracima hodamo prema hotelu jer je vrijeme provedeno na svježem zraku sagorjelo sve kalorije od večere.

* * *

Sveprisutna Hilal čeka nas u predvorju hotela. S njom je neka jako lijepa žena i gospodin u odijelu i kravati.

—  Zdravo — kažem. — Koliko shvaćam, vratila si se kući. Bilo mi je drago što si proputovala sa mnom ovaj dio puta. To su tvoji roditelji?

Muškarac ne reagira, ali lijepa se gospođa nasmije.

—  Da smo barem! Ova djevojka je čudo. Šteta što se ne može dovoljno posvetiti svojemu zvanju. Svijet time gubi veliku umjetnicu!

Hilal se ne osvrće na komentar. Okreće se ravno prema meni:

—  Zdravo? To je sve što mi imaš za reći nakon onoga što se

dogodilo u vlaku?

Žena nas zaprepašteno pogleda. Mogu zamisliti što misli: što se to dogodilo u vlaku? Zar ja ne vidim da bih mogao biti otac toj djevojci?

Yao se ispričava i kaže kako je vrijeme da se povuče u svoju

sobu. Gospodin u odijelu s kravatom ne reagira, vjerojatno jer ne razumije engleski.

—  Ništa se nije dogodilo u vlaku. Barem ništa od onoga što mi-

slite! A što se vas tiče, gospođice, što ste očekivali da ću reći? Da

ste mi nedostajali? Bio sam vrlo zauzet cijeli dan.

Žena prevodi moje riječi gospodinu s kravatom i svi se nasmiju, uključujući Hilal. Iz moje je rečenice shvatila da mi je nedostajala jer sam to spontano spomenuo a da me ona ništa nije pitala.

Zamolim Yaoa da još malo ostane jer ne znam kamo će nas od- vesti ovaj razgovor. Sjedamo i naručujemo čaj. Lijepa žena pred-


stavlja se kao profesorica violine i objašnjava nam da je gospodin u odijelu ravnatelj mjesne Muzičke akademije.

—  Mislim da je Hilal zapustila svoj talent — reče profesorica.

—    Strašno je nesigurna. Već sam joj to rekla nekoliko puta i opet ponavljam. Nema nimalo vjere u ono što radi, misli da nitko ne prepoznaje njezinu vrijednost, da ljudi mrze njezin repertoar. Ali to nije istina.

Hilal nesigurna? Ne sjećam se da sam upoznao puno ljudi odluč-

nih poput nje.

—  I baš poput mnogih tako senzibilnih osoba — nastavi pro- fesorica milog i ljubaznog pogleda — malo je... kako da kažem... nestabilna.

— Nestabilna! — ponavlja Hilal glasno. — To je samo pristojni-

ja riječ da se kaže: luda!

Profesorica je nježno pogleda, a onda se opet okreće prema meni, očekujući da ja nešto kažem. Ja ne kažem ništa.

—  Znam da joj vi možete pomoći. Znam da ste je u Moskvi čuli kako svira. I da je nagrađena pljeskom. To je potvrda njezina talenta jer su stanovnici Moskve jako zahtjevni prema glazbenicima. Hilal je disciplinirana, uči više od većine drugih, već je svirala u važnim orkestrima ovdje u Rusiji i s nekima od njih putovala u inozemstvo. Ali, odjednom se nešto dogodilo i više nije mogla napredovati.

Vjerujem u dobre namjere te žene. Mislim da zaista iskreno želi pomoći Hilal i svima nama. Ali rečenica:

»Odjednom se nešto dogodilo i više nije mogla napredovati«, odjeknula je u mojem srcu. Upravo je to bio razlog zašto sam došao ovamo.

Gospodin s kravatom ne uspijeva sudjelovati u razgovoru —

očito je došao samo dati podršku lijepoj ženi nježnih očiju i talenti- ranoj violinistici. Yao se pravi da je usredotočen na svoj čaj.

— Ali, što ja mogu učiniti?

—  Znate dobro što možete učiniti. Iako ona više nije dijete, nje- zini su roditelji silno zabrinuti. Ne može sada usred proba prekinuti svoju karijeru kako bi slijedila nekakvu iluziju.


Lijepa žena napravi malu pauzu. Svjesna je da zapravo nije izgo- vorila baš pravu rečenicu.

—  To jest, neka putuje do Tihog oceana neki drugi put, a ne baš sada kada uvježbavamo novi koncert.

Slažem se. Što god ja rekao, Hilal će učiniti ono što sama u svo- joj glavi odluči. Mislim kako je dovela ovo dvoje da me testira, da vidi je li zaista dobrodošla, ili je došao trenutak da stane.

—  Zahvaljujem vam na posjetu. Poštujem vašu pažljivost i vašu posvećenost poslu — kažem ustajući. — Ali nisam ja pozvao Hilal. Niti sam ja taj koji plaća njezino putovanje. Gotovo je i ne poznajem.

Hilalin pogled kaže: »Lažljivče.« Ali ja nastavljam.

—  Tako da, ako se sutra pojavi u vlaku za Novosibirsk, ja neću imati ništa s time. Da se mene pita, ona bi ostala ovdje. Ako je us- pijete nagovoriti da ostane, bit ću vam zahvalan i ja i mnogi drugi putnici u vlaku.

Yao i Hilal se nasmiju.

Lijepa mi žena zahvaljuje, kaže kako potpuno razumije moju situaciju i da će razgovarati s njom i pokušati joj objasniti što je ži- votna realnost. Pozdravljamo se, gospodin u odijelu i kravati ruku- je se sa mnom, nasmiješi se i, ne znam zašto, čini mi se kako jako želi da Hilal nastavi svoje putovanje. Mora da ona pravi probleme cijelome  orkestru.


Yao mi zahvaljuje na posebnoj večeri i odlazi u svoju sobu. Hilal

se ne miče:

—  Idem spavati. Čula si razgovor. I, iskreno, ne razumijem za- što si otišla na Akademiju: zamoliti ih za dopuštenje da nastaviš putovanje? Pohvaliti se što putuješ s nama kako bi tvoji kolege bili ljubomorni?

— Otišla sam tamo da se uvjerim kako još postojim. Nakon ono-

ga što se dogodilo u vlaku, ni u što više nisam sigurna. Što je to

bilo?

Znam što želi reći. Sjećam se svojeg prvog susreta s Alephom, koji se dogodio sasvim slučajno u koncentracijskom logoru u Dac- hauu, u Njemačkoj 1982. Bio sam sav izgubljen nekoliko dana i da nije bilo moje žene, zacijelo bih bio dobio moždani udar.

—  Što se dogodilo? — upitam.

— Srce mi je puklo, mislila sam da više nisam na ovome svijetu, osjetila sam strašan napad panike i vidjela smrt izbliza. Sve je oko mene izgledalo potpuno nepoznato i da me ti nisi primio za ruku, mislim da se ne bih mogla pomaknuti. Imala sam osjećaj da se pred mojim očima događaju silno važne stvari, ali ništa od toga nisam razumjela.

Poželio sam joj reći: navikni se.

— Aleph — kažem.

—  U nekome trenutku tog beskrajnog vremena, u kojem sam upala u trans kakav nikada prije nisam doživjela, čula sam kako izgovaraš tu riječ.

Opet se sva uznemirila od samog sjećanja na to što se dogodilo.

Trebam iskoristiti taj trenutak:

—  Još uvijek misliš da bi trebala nastaviti putovanje?

—  Više nego ikad. Strah me oduvijek fascinirao. Sjećaš se one priče koju sam ispričala u veleposlanstvu...

Molim je da ode do bara i donese nam kavu — mislim da samo ona može nagovoriti konobara da nas posluži, jer smo posljednji ostali u baru i on zacijelo jedva čeka da ugasi svjetlo. Ona odlazi


do bara i, nakon kratke rasprave s konobarom, vraća se s dvije ša- lice turske kave, s neprocijedenim talogom. Budući da sam rođeni Brazilac, ne smeta mi jaka kava navečer: hoću li spavati dobro ili loše ovisi o drugim stvarima.

— Nije moguće objasniti Aleph, to si i sama vidjela. Ali u Tradi- ciji magije, on se pojavljuje u dva oblika. Prvi je jedna točka u Sve- miru, u kojoj su sadržane sve druge točke, sadašnje i prošle, male i velike. Najčešće je otkrijemo slučajno, kao što se to dogodilo u vlaku. Da bi se to dogodilo, osoba — ili osobe — moraju se izički zateći na mjestu na kojemu se on nalazi. To se zove mali Aleph.

—  Hoćeš reći da bi svi koji uđu u taj vagon i izađu u odjeljak između platformi osjetili to što smo mi osjetili?

— Ako mi dopustiš da ispričam do kraja, možda ćeš shvatiti. Da, svi bi nešto osjetili, ali ne nužno na način na koji smo mi to osjetili. Sigurno si nekad na nekoj proslavi otkrila da se na nekim mjestima u dvorani osjećaš bolje i sigurnije nego na drugima. To je vrlo bli- jeda usporedba s Alephom, ali Božanska energija za svakog teče na različite načine. Ako na proslavi uspiješ naći dobro mjesto, ta će ti energija pomoći da se osjećaš sigurnije i da budeš prisutnija. Kada bi netko prošao pokraj te naše točke u vlaku, osjetio bi se neobično, kao da mu je sve jasno. Ali ako ne stane da ispita taj osjećaj, sve će se rasplinuti već u sljedećem trenutku.

—  Koliko je takvih mjesta na svijetu?

—  Ne znam točno. Ali ima ih na milijune.

— A koji je drugi oblik?

—  Čekaj da dovršim prvi: primjer s proslavom dao sam ti samo zbog usporedbe. Mali se Aleph uvijek pojavljuje slučajno. Šetaš ulicom, ili sjedneš na određeno mjesto, i odjednom se tamo stvori cijeli Svemir. Prvo osjetiš golemu potrebu da plačeš, ne od tuge ili od radosti, nego od dirnutosti. Znaš da nešto spoznaješ, čak ni ako sama sebi to ne uspijevaš objasniti.

Konobar nam prilazi, kaže nešto na ruskom i pruža mi neku ce- dulju da je potpišem. Hilal kaže da trebamo izaći. Odlazimo do vrata.


Spas u zadnji čas!

—  Nastavi: koji je drugi? Očito igra još nije završena.

—  Drugi je veliki Aleph.

Najbolje da joj odmah pokušam sve objasniti, dok se još može vra- titi na svoju Muzičku akademiju i zaboraviti sve što se dogodilo.

—  Veliki Aleph dogodi se kada se u malome Alephu slučajno nađu dvije ili više osoba s nekom vrstom vrlo jakog međusobnog ainiteta. Te dvije različite energije, koje nadopunjuju jedna drugu, mogu pokrenuti lančanu reakciju. Te dvije energije...

Ne znam je li pametno da joj to kažem, ali prekasno je za razmi- šljanje o tome. Hilal dovršava rečenicu:

— One su kao pozitivni i negativni pol baterije, koji kad se spoje upale svjetiljku. I u tu se svjetlost one preobražavaju. Dva planeta koji se privlače i na kraju se sudare. Ljubavnici koji se susreću nakon mnogo, mnogo godina. Drugi Aleph također se dogodi slu- čajno, kada se na pravome mjestu nađu dvije osobe koje je Sudbina odabrala za posebnu zajedničku misiju.

Točno to. Ali želim biti siguran da je dobro shvatila.

—  Što točno podrazumijevaš pod »pravim mjestom«?

—  Želim reći da dvije osobe mogu provesti zajedno cijeli ži- vot, raditi zajedno, ili se mogu susresti samo jednom i  zauvijek  se rastati jer nisu prošle pokraj izičke točke iz koje nekontrolirano šikne ono što ih je spojilo na ovome svijetu. Odnosno, rastanu se a da nikad zapravo ne shvate što ih je približilo. Ali, ako je to Božja volja, oni koji su jednom upoznali ljubav, vraćaju se da bi se po- novno   susreli.

—  Ne nužno. Ali osobe koje dijele slične sklonosti, kao što smo,

na primjer, moj učitelj i ja ...

—  ... prije, u prošlim životima. — prekida me Hilal. — Ili oni koji se susretnu, kao na proslavi koju si uzeo za primjer, u malome Alephu i isti se čas zaljube. Famozna ljubav na prvi pogled.

Bolje da nastavim s primjerom kojim se ona koristi.

—  U njihovom slučaju, ta veza uopće nije na »prvi pogled«,


nego je povezana s cijelim nizom stvari koje su se dogodile u prošlosti. To ne znači da je svaki takav susret nužno povezan s ro- mantičnom ljubavi. Većina njih se dogodi jer postoje stvari koje još nisu razriješene i trebamo novu inkarnaciju da bismo mogli završiti procese koji su prekinuti na pola puta. Umišljaš si stvari koje ne odgovaraju  istini.

—  Volim te.

— Ne, ne govorim o tome — povičem razdraženo. — Već sam pronašao ženu koju sam trebao pronaći u ovoj inkarnaciji. Trebalo mi je tri braka da je nađem, ali sada je ne namjeravam ostaviti ni za što na svijetu. Poznajemo se već mnogo stoljeća i nastavit ćemo biti zajedno kroz stoljeća koja slijede.

Ali ona ne želi čuti ostatak. Kao što je učinila i u Moskvi, utisne mi brzi poljubac na usne i izađe u ledenu noć Jakaterinburga.
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Ipatjevski dom Sanjare se ne moze pokoriti