Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

198

PUTA

OD 14.01.2018.

Duša iz Turske

Duša iz Turske
Odlazim u sve živote koje sam živio, koje ću živjeti i koje živim. Ja sam taj koji sam sada u vlaku s jednom ženom, ja sam pisac koji je živio u Francuskoj krajem 19. stoljeća, ja sam mnogi koji sam bio i koji ću tek biti. Prolazimo kroz vrata na koja sam želio ući. Držao sam je za ruku, koja sada nestaje.

Duša iz Turske

—    A JA?

Izdavač se okreće k Hilal.

— Vi ste došli jer ste to željeli. I vratit ćete se kada i kako želite. Mi s tim nemamo ništa.

Muškarac s mobitelom već je negdje nestao. Moji izdavači izla- ze, a Yao pođe s njima. Ostali smo samo nas dvoje usred toga gole- mog, zagušljivog, bijelog predvorja.

Sve se odigralo jako brzo i još se nismo sasvim oporavili od šoka. Nisam imao pojma da Putin zna za moje putovanje. Hilal nije vjerovala u tako grub rasplet, tako iznenadan, bez još jedne prilike da mi priča o ljubavi i o tome kako je sve to jako važno za naše ži- vote i da trebamo nastaviti dalje, usprkos tome što sam ja oženjen. Ili barem ja zamišljam da se tako nešto odvija u njezinoj glavi.

— NE MOŽEŠ MI TO UČINITI; NE MOŽEŠ ME SAMO TAKO

OSTAVITI OVDJE! VEĆ SI ME JEDNOM UBIO JER NISI IMAO HRABROSTI RECI »NE«, A SADA ĆEŠ ME PONOVNO UBITI!

Ona potrči prema svojoj sobi i ja se bojim najgoreg. Ako misli ozbiljno, sada se može bilo što dogoditi. Želim nazvati izdavača i moliti ga da kupi kartu i za nju — inače će se dogoditi tragedija i neće više biti sastanka s Putinom, neće više biti kraljevstva, isku- pljenja ni pobjede, naša će velika pustolovina završiti tragičnim sa- moubojstvom. Pojurim prema njezinoj sobi, na drugome katu kuće, ali ona je već otvorila prozor.

— Stani! Nećeš umrijeti ako padneš s ove visine. Možeš jedino ostati osakaćena do kraja života!

Ona me ne sluša. Moram se smiriti i preuzeti kontrolu nad situ- acijom. Sada je na meni red da pokažem istu moć koju je ona po-


kazala na Bajkalskom jezeru, kada mi je naredila da se ne okrećem da je ne vidim golu. Tisuće mi stvari u tom času prolazi glavom. I ja posežem za najjednostavnijom.

—  Volim te. Nikada te neću samu ostaviti ovdje.

Ona zna da to nije istina, ali ljubavne riječi imaju trenutan učinak.

—  Voliš me kao rijeku. Ali ja tebe volim kao žena.

Hilal ne želi umrijeti. Da želi, ne bi ništa rekla. Ali njezin glas, osim izgovorenih riječi, govori još i: »Ti si dio mene, najvažniji dio, koji ostaje iza mene. Nikada više neću biti ista.« U krivu je, ali ovo nije čas da joj objašnjavam nešto što i tako neće razumjeti.

— Volim te kao ženu. Kako sam te volio prije i kako ću te voljeti do kraja svijeta i vijeka. Već sam ti više puta objašnjavao; vrijeme ne prolazi. Želiš li da ti objasnim ponovno?

Ona se okreće prema meni.

—  To je laž. Život je san, iz kojeg se budimo tek kada susretne- mo smrt. Vrijeme prolazi dokle god smo živi. Ja sam glazbenica, vrijeme određuje moje note. Da nema vremena, ne bi bilo glazbe.

Govori suvislo. Volim je. Ne kao ženu, ali je volim.

—  Glazba nije samo slijed nota. Ona je konstantni prijelaz tona između zvuka i tišine. Znaš to — objašnjavam.

—  Što ti znaš o glazbi? Čak i da je tako, kakve to sad ima veze? Ako si ti zatočenik vlastite prošlosti, znaj da sam i ja zatočenica te iste prošlosti! Ako sam te voljela u jednome životu, voljet ću te zauvijek!

»Više nemam ni srce, ni tijelo, ni dušu, ništa! Imam samo ljubav.

Ti misliš da ja postojim, ali to je samo optička varka. Ono što vidiš Ljubav je u svojem izvornom obliku, koja se želi otkriti, ali ne po- stoje ni prostor ni vrijeme u kojima bi se ona mogla ostvariti.«

Udalji se od prozora i počne hodati s jednog kraja sobe na drugi. Uopće se nije namjeravala baciti s prozora. Osim njezinih koraka na drvenom podu, sve što čujem pakleno je kucanje sata koji mi dokazuje da sam u krivu, da vrijeme postoji i da nas u tom trenutku proždire. Da je Yao ovdje, mogao bi mi pomoći da je smirim, on


se uvijek osjeća dobro kada može nešto učiniti za druge. Taj siroti čovjek, u čijoj duši još uvijek puše crni vjetar samoće.

— Vrati se svojoj ženi! Vrati se k njoj koja je uvijek bila uz tebe i u lakšim i u težim trenutcima! Ona je velikodušna, blaga, toleran- tna, a ja sam sve ono što ti mrziš: komplicirana, nasilna, opsesivna, spremna na sve!

—  Ne govori tako o mojoj ženi...

Ponovno gubim kontrolu nad situacijom.

— Govorim što želim! Ti nikada nisi nada mnom imao kontrolu, niti ćeš je ikad imati!

Smiri se. Nastavi govoriti i ona će se smiriti. Ali nikada nisam

vidio nekoga u takvome stanju.

—  Budi sretna što nitko nema kontrolu nad tobom. Budi pono- sna što si imala hrabrosti ugroziti svoju karijeru, otputiti se u potra- gu za pustolovinom i pronaći je. Sjeti se što sam ti rekao na brodu: netko će za tebe zapaliti svetu vatru. To više nisu samo tvoje ruke kojima sviraš violinu, anđeli ti pomažu. Dopusti Bogu da se kori- sti tvojim rukama. Gorčina će proći prije ili kasnije, a netko koga je sudbina postavila na tvoj put konačno će se pojaviti s buketom radosti u rukama i sve će biti dobro. Vjeruj mi, bit će tako iako se trenutačno osjećaš očajno i misliš da lažem.

Prekasno.

Izgovorio sam pogrešne rečenice, koje bi se mogle sažeti u jednu jedinu: »Odrasti, djevojko.« Od svih žena koje sam upoznao, nijed- na ne bi prihvatila tako glupu priču.

Hilal zgrabi tešku metalnu stolnu svjetiljku, iščupa je iz utičnice i baci je prema meni. Uspio sam je uhvatiti prije nego što me pogo- dila u lice, ali sada me ona udara bijesno i iz sve snage. Bacim svje- tiljku na sigurnu udaljenost i pokušavam joj zadržati ruke, ali ne mogu. Jedan me udarac pogađa u nos i krv potekne na sve strane.

Oboje smo prekriveni mojom krvlju.

Jedna duša iz Turske predat će vašem mužu svu ljubav koju posje- duje. Ali prolit će njegovu krv prije nego li otkrije za čime traga.

—  Dođi!


***

Ton mojega glasa potpuno se promijenio. Ona me prestane udarati.

Primam je za ruku i počnem je vući van.

—  Dođi sa mnom!

Nemam joj sad vremena išta objašnjavati. Silazim niz stube u trku, s Hilal koja je više uplašena negoli bijesna. Srce će mi iskočiti iz grudi. Izlazimo iz zgrade. Pred njom stoji automobil koji nas je trebao odvesti na večeru.

—  Na željezničku postaju!

Vozač me zbunjeno gleda. Otvaram vrata, gurnem je unutra i uđem za njom.

—  Reci mu da nas ovaj čas vozi na željezničku postaju! Ona ponavlja moju rečenicu na ruskom i vozač krene.

— Reci mu da ne poštuje nikakva ograničenja brzine. Kasnije ću ti objasniti. Moramo stići tamo odmah!

Čini se da se vozaču to svidjelo. Pojurio je kao lud, gume su škripale na svakome zavoju, a svi ostali kočili bi čim bi vidjeli služ- bene tablice. Na moje iznenađenje, u automobilu je imao i sirenu, koju je postavio na krov. Moji su prsti čvrsto stegnuti oko Hilalinih ruku. — Zgnječit ćeš me!

Popuštam pritisak, molim se, preklinjem Boga da mi pomogne da stignem na vrijeme, da sve još bude na svojem mjestu.

Hilal razgovara sa mnom, moli me da se smirim, da nije treba- la reagirati kako je reagirala, da se nije stvarno namjeravala ubiti, nego je samo željela napraviti scenu. Onaj koji voli nikada ne uni- štava, niti se dade uništiti; ona me nikada ne bi natjerala da pro- živim još jednu inkarnaciju mučeći se i okrivljujući za ono što se dogodilo — jednom je bilo dovoljno, a to se već davno zbilo. Volio bih da joj mogu odgovoriti, ali nisam u stanju baš dobro pratiti njezine riječi.

Deset minuta kasnije, automobil se zaustavlja ispred kolodvora. Otvaram vrata, izvlačim Hilal iz automobila i ulazimo u postaju. Zaustavljaju nas na kontroli karata. Želim ići dalje pod svaku cije-


nu, ali pojavljuju se dva golema čuvara. Hilal me ostavlja samog i, po prvi put na cijelom putovanju, osjećam se izgubljen i ne znam kako da nastavim dalje. Trebam je da bude uz mene. Bez nje ništa, baš ništa, neće biti moguće. Sjednem na pod. Ljudi gledaju moje lice i odjeću umrljane krvlju, prilaze mi, rukom mi pokazuju da ustanem i počnu mi postavljati pitanja. Pokušavam im objasniti da ne govorim ruski, ali oni postaju sve agresivniji. Drugi ljudi prilaze nam da vide što se događa.

Hilal se ponovno pojavljuje s našim vozačem. On se obraća ču- varima vrlo mirnim glasom, a oni istog trena mijenjaju izraz i po- zdravljaju me, ali ja nemam vremena za gubljenje. Moram dalje. Oni odguruju u stranu ljude koji su se okupili oko nas. Put mi je slobodan, primam je za ruku, ulazimo na peron, trčimo do njegova kraja, sve je mračno, ali mogu prepoznati zadnji vagon.

Dobro je, još je tu!

Grlim Hilal dok pokušavam doći do daha. Srce mi tuče kao ludo zbog izičkog napora i adrenalina koji mi struji tijelom. Osjetim slabost, popodne gotovo ništa nisam pojeo, ali ne smijem se sada onesvijestiti. Duša iz Turske pokazat će mi ono što trebam. Hilal me pomiluje kao da sam njezin sin, moleći me da se smirim, ona je uz mene i ništa mi se strašno ne može dogoditi.

Duboko udahnem i srce mi se polako smiruje.

—  Dođi, dođi sa mnom.

Vrata su otvorena — nitko se ne bi usudio ukrcati na vlak u Ru- siji da bi nešto ukrao. Ulazimo u odjeljak, naslanjam je na stijenku predvorja vagona, kao što sam to učinio i ranije, na početku toga putovanja koje nikada neće završiti. Naša su lica jako blizu jedno drugoga, kao da će se u sljedećem trenu naći u poljupcu. U njezi- nim se očima odražava svjetlost možda jedine svjetiljke upaljene na drugome peronu.

Ali usprkos potpunome mraku, nas dvoje sasvim dobro vidimo. Tamo je Aleph, vrijeme mijenja frekvenciju, ulazimo u mračni tunel nevjerojatnom brzinom — ona već poznaje priču i neće se preplašiti.


—  Idemo zajedno, primi me za ruku i zajedno ćemo otići u drugi svi- jet. SAD!

Pojavljuju se deve i pustinje, kiše i vjetrovi, fontana u jednom selu u

Pirinejima i slap u samostanu na rijeci Piedri, obale Irske, ulična pjesma u Londonu, žene na konjima, prorok pred svetom planinom, katedrala u Santiagu de Composteli, prostitutke koje očekuju klijente u Ženevi, čarobnice koje gole plešu oko vatre, muškarac koji se sprema isprazniti pištolj u ženu i njezina ljubavnika, stepe u jednoj azijskoj zemlji gdje neka žena tka divne ćilime dok čeka povratak svojeg čovjeka, luđaci u sanatorijima, plime prepune riba i Svemir sa svim zvijezdama. Glasovi djece koja se rađaju, staraca koji umiru, automobila koji koče, žena koje pjevaju, muškaraca koji psuju i vrata, vrata i još vrata.

Odlazim u sve živote koje sam živio, koje ću živjeti i koje živim. Ja sam taj koji sam sada u vlaku s jednom ženom, ja sam pisac koji je živio u Francuskoj krajem 19. stoljeća, ja sam mnogi koji sam bio i koji ću tek biti. Prolazimo kroz vrata na koja sam želio ući. Držao sam je za ruku, koja sada nestaje.

Okružen sam gomilom koja smrdi po pivu i vinu, koja ismijava, vri-

jeđa i viče.


Zenski me glasovi dozivaju. Posramljen sam, ne želim ih vidjeti, ali one ne posustaju. Ljudi oko mene čestitaju mi: znači ja sam za sve to za-

služan! Spasio sam grad od hereze i grijeha! Glasovi ne prestaju dozivati

moje ime.

A ja sam već pokazao dovoljno kukavičluka za taj dan i za ostatak svojeg života. Polako podižem glavu.

Kola koja vuku volovi već su gotovo prošla pored mene i uskoro više neću čuti ništa. Ali ja ih gledam. Usprkos svim poniženjima kroz koja su prošle, izgledaju spokojne, kao da su sazrele, odrasle, udale se, imale djecu i sada prirodno odlaze u smrt, koja je sudbina svih ljudskih bića. Borile su se dokle su god mogle, ali u jednome su trenu shvatile da je to njihova sudbina, zapisana još prije njihova rođenja. Samo nam dvije stvari mogu otkriti velike životne tajne: patnja i ljubav. A one su doživje- le oboje.

I to je ono što vidim u njihovim očima: ljubav. Zajedno smo se igrali,

sanjali o plemićima i princezama, kovali planove za budućnost, kao što to čine sva djeca. Život se pobrinuo da nas rastavi. Ja sam odlučio služiti Bogu, a one su nastavile slijediti drugačiji put.

Imam devetnaest godina. Tek sam malo stariji od tih djevojaka koje me sada gledaju zahvalno jer sam konačno podigao glavu. Ali zapravo moja duša nosi puno teži teret, teret proturječja i krivnje što nikada nisam smogao hrabrosti kazati »ne«, i sve to u ime nekakve apsurdne poslušno- sti, za koju želim vjerovati da je bila istinska i logična.

One me gledaju i ta sekunda traje čitavu vječnost. Jedna od njih po- novno me zove po imenu. Promrmljam usnama, tako da me samo one mogu  razumjeti:

—  Oprostite mi.

—  Nije potrebno — odgovara jedna od njih. — Da, razgovarale smo s duhovima. Oni su nam otkrili što će se dogoditi, vrijeme straha je prošlo, ostaje nam samo vrijeme nade. Jesmo li krive? Jednog će dana svijet pre- suditi u našu korist i nećemo mi biti one koje će se tada sramiti.

»Ponovno ćemo se sresti u budućnosti, kada cijeli tvoj život i tvoj rad budu posvećeni onima koji su danas neshvaćeni. Tvoj će glas biti snažan i mnogi će ga čuti.«

Kola se udaljuju i počinjem trčati za njima, iako me stražari odguruju.


—  Ljubav će pobijediti mržnju — nastavlja druga, govoreći mirno, kao da smo i dalje u šumama i na livadama našeg djetinjstva. — One koje danas spaljuju, bit će veličane kada za to dođe vrijeme. Čarobnjaci i alke- mičari vratit će se, Boginja će biti prihvaćena, čarobnice slavljene. I sve to u ime Božje slave. Primi taj naš blagoslov i budi njime blagoslovljen do kraja svijeta i vijeka.

Jedan od stražara udara me u trbuh i ja se naginjem prema naprijed bez

daha, ali ponovno podižem glavu. Kola se udaljuju, više im se neću moći približiti.


Odgurujem Hilal u stranu. Ponovno smo u vlaku.

—  Nisam dobro vidjela — kaže. — Kao da sam bila usred gomile koja

viče, bio je tamo i neki čovjek s kapuljačom. Mislim da si to bio ti, ali

nisam sigurna.

—  Ne brini.

—  Jesi li dobio odgovor koji si trebao?

Želio bih joj reći: »Da, konačno sam shvatio svoju sudbinu«, ali glas

mi je zastao u grlu.

—  Nećeš me ostaviti samu u ovome gradu, zar ne? Grlim je.

—  Nipošto.


Moskva 1. Lipnja,

2006.

KADA SMO SE TE noći vratili u hotel, Yao ju je već čekao s kartom za Moskvu. Letjeli smo u istome avionu, u različitim klasama. Moji izda-

vači ne mogu ići sa mnom na prijem kod predsjednika Vladimira Putina, ali jedan moj prijatelj novinar dobio je dopuštenje da bude prisutan.

Kada je avion sletio, ona i ja silazimo kroz različita vrata. Odvode me u posebnu dvoranu, gdje me očekuju moj prijatelj i još dvojica muškara- ca. Zamolim ih da odemo do terminala gdje se iskrcavaju ostali putnici jer se moram oprostiti od jedne prijateljice i mojih izdavača. Jedan od muškaraca objašnjava da nemamo vremena za to, ali moj prijatelj odgo- vara da su tek dva sata popodne a naš je sastanak zakazan za pet i stići ćemo za manje od pedeset minuta, čak i ako me predsjednik očekuje u kući izvan Moskve, gdje obično provodi ovo doba godine.

—  Osim toga, vi imate još i sirene na automobilima... — kaže šaljivim

tonom.

Odlazimo do drugog terminala. Putem smo prošli pored cvjećarnice i kupio sam tucet ruža. Stigli smo pred vrata za iskrcaj gdje je mnoštvo ljudi čekalo svoje drage koji dolaze izdaleka.

—  Razumije li netko od vas engleski? — upitam vrlo glasno.

Ljudi me gledaju uplašeno. U mojoj su pratnji trojica snažnih muškaraca.

—  Tko od vas govori engleski?

Podiže se nekoliko ruku. Pokazujem svoj buket ruža.

—  Uskoro će stići jedna djevojka koju jako volim. Trebam jedanaest dobrovoljaca da mi pomognu predati joj ove ruže. Jedanaest dobrovolja- ca odmah se stvori pored mene. Stali smo u red. Hilal izlazi kroz glavna vrata, vidi me, nasmiješi se i krene prema meni. Jedan po jedan, ljudi


joj prilaze i pružaju joj ruže. Čini se istodobno zbunjenom i sretnom. Kada stiže preda me, pružam joj dvanaestu ružu i grlim je najnježnije na svijetu.

—  Nećeš mi reći da me voliš? — pita, pokušavajući zadržati kontrolu

nad situacijom.

—  Hoću. Volim te kao rijeku. Zbogom.

—  Zbogom? — nasmije se. — Nećeš se ti mene tako lako riješiti. Dvojica muškaraca, koji me čekaju da me odvedu do predsjednika,

komentiraju nešto na ruskom. Moj se prijatelj nasmije. Pitam ga o čemu

se radi, ali sama Hilal prevede.

—  Kažu da nikada nisu vidjeli tako romantičnu scenu u ovoj zračnoj

luci.

Jurjevo, 2010.


Bilješka pisca

PONOVO SAM se susreo s Hilal već u rujnu 2006, kada sam je po- zvao da sudjeluje na jednom sastanku u Manastiru Melk, u Austriji. Ota-

mo smo otputovali u Barcelonu, a zatim u Pamplonu i Burgos. U jedno- me od tih gradova obavijestila me da je napustila muzičku akademiju i da se više ne namjerava posvetiti violini. Pokušao sam je odgovoriti od te ideje, ali duboko u sebi shvatio sam da je i ona ponovno postala kraljica svojeg kraljevstva i da sada treba njime upravljati.

Još dok sam pisao ovu knjigu, Hilal mi je napisala dva e-maila u ko-

jima kaže da je sanjala kako ja pričam našu priču. Zamolio sam je za strpljenje, i poslao sam joj priču tek kada je bila gotova. Nije se jako začudila.

Pitam se jesam li bio u pravu kada sam mislio da ću, ako propustim priliku s Hilal, ipak imati još tri druge prilike (na kraju krajeva, bilo je osam djevojaka koje su pogubljene toga dana, a ja sam se već susreo s njih pet). Sada sam sve skloniji misliti da nikada ne bih našao odgovor: od osam osuđenica, samo me je ta jedna, čije ime nikada neću saznati, zaista   voljela.

Iako više ne radimo zajedno, zahvaljujem Leni, Juriju Smirnovu i iz-

davačkoj kući Soha za jedinstveno iskustvo prelaska Rusije vlakom.

Molitvu koju je Hilal izgovorila kada mi je davala oprost u Novosibir- sku već su koristili i drugi. Kada u knjizi spominjem da sam je već čuo u Brazilu, mislim na duh dječaka Andrea Luiza.

Na kraju, želio bih upozoriti na opasnosti pokusa sa svjetlosnim pr- stenom. Kao što sam već i prije spomenuo, svaki povratak u prošlost bez osnovnih spoznaja o tom procesu može imati dramatične i pogubne posljedice.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Telefonski poziv