Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

188

PUTA

OD 14.01.2018.

Hilaline oči

Hilaline oči
»Tko želi vidjeti dugu, mora naučiti voljeti kišu.«

Hilaline oči

KADA JE konačno svanuo dan, ustajem, oblačim se i odlazim u salon. Svi su već tamo —  uključujući Hilal.

—  Morate mi napisati dozvolu kako bih se mogla vratiti ovamo

—  reče ona, prije nego li mi je zaželjela dobro jutro. — Danas sam se dobrano namučila dok sam stigla, kondukteri su mi u svakom vagonu rekli da će me pustiti da prođem samo ako...

Ne obazirem se na njezine riječi i pozdravljam ostale. Pitam ih jesu li dobro proveli noć.

—  Ne — stiže kolektivni odgovor. Očito nije samo meni bilo tako.

—  Ja sam odlično spavala — nastavlja Hilal, ne sluteći kako time izaziva opći gnjev. — Moj se vagon nalazi u sredini vlaka i puno se manje trese od ovoga. Ovo je najgori vagon za putovanje.

Izdavač je zaustio da nešto opsuje, ali uspio se suzdržati. Njego-

va žena gleda kroz prozor i pali cigaretu kako bi prikrila razdraže- nost. Druga urednica ima izraz lica koji je svima jasan: »Nisam li rekla da je ova djevojka sasvim neprikladna?«

—  Svaki dan na zrcalo ću zalijepiti jednu izreku — reče Yao, koji je, čini se, također vrlo dobro spavao.

Ustaje, prilazi zrcalu koje se nalazi u salonu i na njega lijepi pa-

pirić na kojemu piše:

»Tko želi vidjeti dugu, mora naučiti voljeti kišu.«

Nitko nije osobito oduševljen optimističnom rečenicom. Nije nužno imati telepatske moći da bih znao što se događa u glavama svih tih ljudi: »Bože, zar ćemo ovo morati trpjeti još 9000 km?«

—  Na mobitelu imam jednu fotograiju koju bih vam željela po- kazati — nastavlja Hilal. — A donijela sam i violinu, u slučaju da


poželite slušati glazbu.

Već slušamo glazbu s radioaparata koji se nalazi u kuhinji. Nape- tost u kabini raste; uskoro će netko stvarno postati nasilan i ja više neću moći kontrolirati situaciju.

— Molim vas, dopustite da doručkujemo u miru. Možete nam se pridružiti ako želite. Nakon toga pokušat ću malo odspavati. Tek onda ću pogledati vašu fotograiju.

Prasak grmljavine; mimoilazimo se s drugim vlakom koji vozi u suprotnom smjeru. To se događalo cijele noći, i to nevjerojatno često. A ljuljanje vagona, umjesto da me podsjeća na nježnu ruku koja njiše kolijevku, više mi je sličilo pokretu konobara koji pripre- ma dry martini. Fizički mi je loše i još se osjećam krivim što sam sve ove ljude natjerao da me prate u mojoj pustolovini. Počinjem shvaćati zašto se popularni »vlak smrti« u luna-parku na mnogim jezicima zove »ruska planina«.

Hilal i prevoditelj nekoliko puta pokušavaju zapodjenuti razgo- vor, ali nitko za stolom — urednica, izdavač, izdavačeva žena, pisac čija je ideja ovo putovanje i bilo — nije raspoložen nastaviti ga. Doručkujemo u tišini; s vanjske strane prozora stalno se ponavljaju isti krajolici —  maleni gradovi, šume, maleni gradovi, šume.

—  Koliko još ima do Jekaterinburga? — pita urednik Yaoa.

—  Stići ćemo u zoru.

Čuje se opći uzdah olakšanja. Možda ćemo se moći predomisliti i reći da nam je dosta tog iskustva. Nije se potrebno uspeti do vrha planine kako bismo spoznali da je visoka; nije potrebno stići do Vladivostoka kako bismo mogli reći da smo putovali Transsibir- skom željeznicom.

—  Dobro, sad idem opet pokušati malo odspavati.

— A moj papir? A fotograija?

—  Papir? Ah, da, dozvola da se može vratiti u naš vagon. Prije nego što sam uspio zaustiti, Yao piše nešto na ruskom i moli me da potpišem. Svi u vagonu — uključujući mene — gledamo ga ljutito.

—  Dodajte, molim vas: samo jednom dnevno.


Yao učini što sam ga zamolio, ustaje i odlazi potražiti nekog konduktera kako bi ga zamolio da udari pečat na izjavu.

— A fotograija u mobitelu?

Sada već pristajem na sve, samo da se mogu vratiti u svoju sobu. Ali ne želim više dosađivati ljudima koji su me pozvali na ovo pu- tovanje. Molim Hilal da pođe sa mnom do kraja vagona. Otvaramo prva vrata i ulazimo u maleni odjeljak gdje se nalaze dvoja vanjska vrata vlaka i treća, koja vode u prednji vagon. Buka u odjeljku nesnosna je, ne samo zbog kloparanja kotača po tračnicama, nego i zbog škripanja platformi koje omogućuju prelazak iz jednog va- gona u drugi.

Hilal mi pokazuje fotograiju na zaslonu mobitela, snimljenu

vjerojatno čim je svanulo. Izduženi oblak na nebu.

—  I? Vidite li?

—  Da, vidim oblak.

—  Prati nas.

Prati nas oblak koji je vjerojatno već sasvim nestao s neba. Ja se i dalje slažem s bilo čime, samo da razgovor završi što prije.

—  Imate pravo. Popričat ćemo o tome kasnije. Sada se vratite u

svoju kabinu.

—   Ne  mogu.  Dali  ste  mi  dozvolu  za  samo  jedan  prolazak

dnevno.

Zbog umora nisam mogao dobro razmisliti i nisam bio shvatio da sam stvorio čudovište. Ako može dolaziti samo jednom dnevno, dolazit će svakog jutra i odlaziti tek navečer. Kasnije ću se pobri- nuti za to da ispravim tu pogrešku.

—  Slušajte: i ja sam pozvan na ovo putovanje. Volio bih cijelo vrijeme biti u vašem društvu, stalno ste puni energije, nikad ne pri- hvaćate »ne« kao odgovor, ali...

Oči. Zelene, bez ikakve šminke.

—... ali...

Možda je to zbog iscrpljenosti. Više od dvadeset četiri sata bez sna ostavlja nas bez ikakvih obrambenih mehanizama; a  ja  sam sada u tom stanju. Taj odjeljak bez ičega, samo od stakla i čelika,


kao da se rasplinuo. Buka se polako smanjuje, koncentracija nesta- je i ja više nisam siguran niti tko sam niti gdje se nalazim. Pokuša- vam se usredotočiti, ali ne uspijevam jasno razmišljati. Znam kako je želim zamoliti da se ponaša dolično, da se vrati otkud je došla, ali ono što izlazi iz mojih usta nema nikakve veze s onime što vidim.

Gledam svjetlost, koja dolazi iz svetoga mjesta i preplavljuje me val koji me ispunjava mirom i ljubavlju, iako to dvoje gotovo nika- da ne ide skupa. Vidim samoga sebe, ali tu su istodobno i slonovi s podignutim surlama u Africi, deve u pustinji, ljudi koji razgovaraju u nekom baru u Los Angelesu, pas koji prelazi ulicu, kist koji se pomiče u rukama neke žene koja upravo dovršava sliku ruže, snijeg koji se topi na nekoj planini u Švicarskoj, redovnici koji pjevuše egzotične napjeve, hodočasnik koji stiže pred crkvu u Santiagu, pastir sa svojim ovcama, vojnici koji su upravo ustali i spremaju se za ratovanje, ribe u oceanu, gradovi i šume cijeloga svijeta — sve tako jasno i tako golemo, tako maleno i nježno.

Ušao sam u Aleph, točku u kojoj je sve u isto vrijeme na istome

mjestu.

Nalazim se na prozoru i gledam svijet i njegova tajna mjesta, poeziju izgubljenu u vremenu i riječi zaboravljene u prostoru. Te mi oči govore o stvarima za koje i ne znamo da postoje, ali koje su tu, i čekaju da ih otkriju i upoznaju same duše, a ne tijela. Rečenice savršeno razumljive prije nego li se izgovore. Osjećaji koji uzbu- đuju i guše istodobno.

Nalazim se pred vratima koja se otvaraju samo na djelić sekunde i odmah se zatim zatvaraju, ali nam omogućuju da proniknemo u ono što je iza njih skriveno — blaga, zamke, putovi kojima nikada nitko nije prošao i putovanja o kojima nikada nitko ni sanjao nije.

—  Zašto me tako gledate? Zašto mi vaše oči sve to pokazuju?

Nisam u onome tko govori, nego sam u djevojci, ili ženi, koja stoji preda mnom. Naše se oči pretvaraju u zrcala naših duša — možda ne samo naših, nego i duša svih bića koja u ovome trenu na ovome svijetu hodaju, vole, rađaju se i umiru, trpe ili sanjaju.

Nisam ja... nego...


— Ne mogu dovršiti rečenicu, jer se vrata i dalje otvaraju i otkri- vaju svoje tajne. Vidim laži i istine, egzotične plesove pred slikom neke boginje, mornare koji se bore protiv podivljalog mora, neki par koji sjedi na plaži promatrajući to isto more koje izgleda mirno i gostoljubivo. Vrata se i dalje otvaraju, vrata Hilalinih očiju, i vi- dim samoga sebe, kao da se poznajemo već dugo, jako dugo...

—  Što to radite? — pita me.

— Aleph...

Kao da suze te djevojke, ili žene, koja stoji preda mnom, žele izaći kroz neka od tih vrata. Netko je rekao da su suze krv duše, i baš to sada vidim jer sam ušao u tunel, putujem u prošlost, a ona me i tamo čeka, ruku sklopljenih u najsvetiju molitvu koju je Bog ikada otkrio ljudima.

Da, ona je tamo, preda mnom, kleči na tlu, smiješi se i govori

kako ljubav može spasiti sve, ali ja gledam svoju odjeću, svoje

ruke, u jednoj je od njih pero...

—  Prestani! — povičem. Hilal zatvara oči.

Opet sam u vagonu vlaka koji juri prema Sibiru i prema Tihom oceanu. Osjećam se još iscrpljenijim nego prije, nesposoban obja- sniti što se dogodilo, iako to dobro razumijem.

Ona me grli. Uzvraćam joj zagrljaj i nježno joj milujem kosu.

—  Znala sam — reče ona. — Znala sam da sam te poznavala. Znala sam čim sam prvi put vidjela tvoju sliku. Kao da smo se morali ponovno naći u nekome trenutku u ovome životu. Govorila sam to svojim prijateljima i prijateljicama, ali svi bi mi rekli da umišljam, da sigurno tisuće drugih ljudi goyori isto o tisućama ne- kih drugih ljudi svakoga dana. Mislila sam da su u pravu, ali život... život te doveo k meni. Došao si pronaći me, zar ne?

Polako se oporavljam od iskustva koje sam upravo proživio. Da, znam o čemu ona govori jer sam prije mnogo stoljeća prošao kroz jedna od vrata koje sam sada vidio u njezinim očima. I ona je bila tamo, zajedno s drugima. Vrlo pažljivo pitam je što je vidjela.

—  Sve. Mislim da nikada u životu neću to moći objasniti. Ali u


trenutku kad sam zatvorila oči bila sam na tako ugodnom mjestu, tako sigurnom, kao da sam... kao da sam kod kuće.

Ne, ona ipak ne zna o čemu govori. Još ne zna. Ali ja znam. Uzi- mam njezinu torbu i vodim je nazad u salon.

—  Sada ne mogu ni misliti ni razgovarati. Sjedni ovdje, čitaj

nešto, pričekaj da se malo odmorim i odmah se vraćam. Ako netko bude imao primjedbi, reci da sam te ja zamolio da ostaneš.

Napravila je što sam je zamolio. Odlazim u svoju sobu, bacam se

na krevet potpuno odjeven i padam u dubok san.


Netko kuca na vrata.

—  Stižemo za deset minuta.

Otvaram oči, već je noć. Ili bolje rečeno, izgleda kao da je jutro. Spavao sam cijeli dan i sada ću teško opet zaspati.

— Otkačit će vagon i ostaviti ga u postaji, tako da trebamo poni- jeti sve što nam je potrebno za dvije noći u gradu — nastavlja glas izvana.

Otvaram rolete na prozoru. Počinju se pojavljivati svjetla, vlak

pomalo usporava, zaista stižemo. Umivam lice, na brzinu spremam u naprtnjaču stvari koje će mi trebati za dva dana u Jekaterinburgu. Malo—  pomalo, ipak mi se vraća onaj osjećaj jutra.

Kada sam izašao, svi su već u hodniku — osim Hilal, koja sjedi na istome mjestu gdje sam je ostavio. Ne smiješi se, samo mi po- kazuje  neki  papir.

— Yao mi je dao dozvolu.

Yao me pogleda i prošapće:

—  Jeste li pročitali Tao?

—  Da, naravno da sam pročitao Tao Te Ching, kao i gotovo svi iz moje generacije.

Onda znate: »Troši svoju energiju i ostat ćeš zauvijek mlad.«

Gotovo neprimjetnim pokretom glave pokazuje na djevojku koja

je još sjedila. Smatram taj komentar nepristojnim.

— Ako mislite da...

—  Ništa ja ne mislim. To što ste pogrešno shvatili, samo poka- zuje što je u vašoj glavi. Budući da niste shvatili riječi Lao Tzua, objasnit ću vam što je želio reći: ako izbacite sve što vam leži na duši, obnovit ćete snagu, pomladit ćete se. Koliko ja vidim, ona je prava osoba koja vam može pomoći.

Zar su njih dvoje razgovarali? Ili je, možda, u trenutku kad smo ušli u Aleph, Yao prolazio onuda i vidio što se događa?

— Vjerujete li vi u duhovni svijet? U paralelni svemir, u kojemu su vrijeme i prostor vječni i stalno prisutni? — upitam ga.

Začuje se škripa kočnica. Yao potvrdno kimne glavom, ali shva-


ćam da zapravo odmjerava što će reći. Na kraju odgovara:

—  Ne vjerujem u onakvog Boga kakvim ga vi zamišljate. Ali vjerujem u mnoge stvari o kojima vi i ne sanjate. Ako sutra navečer budete slobodni, možemo izaći zajedno.

Vlak se zaustavlja. Hilal konačno ustaje i prilazi nam, Yao se smješka i grli je. Svi oblačimo kapute. Silazimo na postaji u Jeka- terinburgu u 1.04 sat ujutro.


Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

9288 Ipatjevski dom