Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

173

PUTA

OD 14.01.2018.

9288

9288
Kako bi dobro bilo opet biti dijete, osjetiti krv u žilama i sjaj u očima, oduševiti se pogledom na peron prepun ljudi, koji miriše na strojno ulje i hranu, slušati škripu kočnica vlakova koji dolaze i oštar zvuk teretnih vagona i zvižduka.

9288

TRANSIBIRSKA željeznička pruga jedna je od tri najduže na svijetu. Započinje na nekoj postaji u Europi, ali njezin ruski dio

dug je 9288 km, povezuje stotine malih i velikih gradova, pokriva 76 posto ruskog teritorija i prolazi kroz šest različitih vremenskih zona. U trenutku kada ulazim u vlak u Moskvi, u jedanaest sati navečer, u Vladivostoku, njezinoj krajnjoj postaji, već je svanuo novi dan.

Sve do kraja XIX. stoljeća, malo je bilo onih koji bi se odvažili

na put u Sibir, u kojem je izmjerena najniža temperatura na Zemlji:

—   71,2° C u gradu Ojmjakonu. Rijeke koje povezuju to područje s ostatkom svijeta bile su njegove prve prometnice, koje su, me- đutim, osam mjeseci godišnje bile okovane ledom. Stanovništvo Srednje Azije živjelo je praktički izolirano, iako se upravo tamo na- lazio dobar dio prirodnih bogatstava tadašnjeg Ruskog carstva. Iz strateških i političkih razloga, car Aleksandar II. podupro je izgrad- nju željeznice, čiju je konačnu cijenu nadmašio samo vojni budžet Ruskog carstva tijekom cijelog Prvog svjetskog rata.

Nakon Komunističke revolucije 1917., željeznica je bila poprište

velikih bitaka u građanskome ratu koji je buknuo u zemlji. Snage vjerne svrgnutome caru, pogotovo Čehoslovačka legija, koristile su blindirane vagone poput tenkova na šinama, što im je omogu- ćavalo da bez većih poteškoća odbiju napade Crvene armije, dok su se opskrbljivali municijom i namirnicama s Istoka. Tada su se u akciju uključili i diverzanti, koji su dizali u zrak mostove i pre- sijecali komunikacijske kabele. Imperijalističke su se snage tada


počele povlačiti prema kraju Azijskog kontinenta, nakon čega je velik dio njih prešao u Aljasku i Kanadu, da bi se kasnije raštrkali svuda po svijetu.

U trenutku kada sam ušao na moskovsku postaju, cijena karte od

Europe do Tihog oceana, u kupeu za tri osobe, kretala se između trideset i šezdeset eura.

***

Otišao sam do table s voznim redom vlakova i klik! Moja prva fo- tograija pokazivala je polazak u 23.15! Srce mi je kucalo uzbuđe- no, kao da sam ponovo u svojoj rodnoj kući, s električnim vlakićem koji juri po sobi dok ja u mislima putujem u daleke krajeve, daleke poput ovoga gdje se upravo nalazim.

Moj razgovor s J.- om u Saint Martinu, koji se odigrao prije nešto

više od tri mjeseca, činio mi se tako dalek, kao da je vođen u nekoj prethodnoj inkarnaciji. Kakva li sam mu samo glupa pitanja tom prilikom postavio! Koji je smisao života? Zašto ne napredujem? Zašto mi se čini da se duhovni svijet sve više od mene udaljava? Odgovor nije mogao biti jednostavniji: jer ja više nisam istinski živio!

Kako bi dobro bilo opet biti dijete, osjetiti krv u žilama i sjaj u očima, oduševiti se pogledom na peron prepun ljudi, koji miriše na strojno ulje i hranu, slušati škripu kočnica vlakova koji dolaze i oštar zvuk teretnih vagona i zvižduka.

Živjeti i proživljavati bez puno razmišljanja o smislu života. Na- ravno da ne moraju svi prijeći Aziju ili hodočastiti Putom Santia- ga. U Austriji sam upoznao jednog opata koji gotovo nikada nije izlazio iz samostana u Melku, a poznavao je svijet bolje od mnogih putnika koje sam susreo. Imam prijatelja koji je doživio velika du- hovna otkrića dok je gledao svoju djecu kako spavaju. Moja žena, kada započinje slikati novu sliku, ulazi u neku vrstu transa i razgo- vara sa svojim anđelom čuvarom.

Ali ja sam se rodio kao hodočasnik. Čak i kada me obuzme li- jenost ili kad čeznem za kućom, čim napravim prvi korak potpuno


me ponese uzbuđenje putovanja. Na Jaroslavskom kolodvoru, dok hodam prema petome peronu, spoznajem kako nikada ne bih stigao tamo gdje želim kada bih ostao stalno na jednome mjestu. Uspije- vam razgovarati sa svojom dušom samo u pustinjama, gradovima, na  planinama  ili  ulicama.

Naš je vagon posljednji u kompoziciji; na pojedinim postajama

našega puta povremeno će ga odvajati i spajati na vlak. S mjesta na kojem se nalazim ne mogu razabrati lokomotivu — samo tu go- lemu zmiju od čelika, s Mongolima, Tatarima, Rusima i Kinezima, od kojih neki sjede na golemim koferima, svi u iščekivanju da se otvore vrata. Ljudi oko mene razgovaraju, ali ja se udaljavam jer ne želim misliti ni o čemu drugome nego samo o tome da sam ovdje, sada, spreman za još jedan odlazak, za novi izazov.

* * *

Trenutak dječjeg zanosa sigurno nije trajao više od pet minuta, ali upio sam svaku pojedinost, svaki zvuk, svaki miris. Sve će mi to ubrzo ispariti iz sjećanja, ali to nije važno: vrijeme nije videokazeta koju možemo premotavati prema naprijed ili prema natrag.

»Zaboravi da ćeš to jednom pričati drugima. Vrijeme je ovdje. Isko-

risti ga.«

Prilazim grupi i vidim da su i ostali jako uzbuđeni. Predstavljaju mi prevoditelja koji će me pratiti putem: zove se Yao, rođen je u Kini, ali kada je bio dijete došao je kao izbjeglica u Brazil za vrije- me građanskog rata u njegovoj zemlji. Visoko školovanje završio je u Japanu i sada je profesor jezika na Sveučilištu u Moskvi. Ima oko sedamdeset godina, visok je i jedini u našoj grupi besprijekor- no odjeven u odijelo s kravatom.

Moje ime znači »jako dalek« — kaže da probije led.

— A moje ime znači »mali kamen« — odgovaram sa smiješkom. Zapravo, smiješim se još od večeri prije, kada sam jedva uspio za- spati s mislima o pustolovini koja danas započinje. Zaista sam iz- vrsno raspoložen.

Sveprisutna Hilal u blizini je mojeg vagona, iako je njezin kupe


vjerojatno dosta daleko. Nisam se iznenadio što je tu — znao sam da će doći. Šaljem joj poljubac na daljinu, a ona odvraća sa smiješ- kom na usnama. Siguran sam kako će biti odlično popričati s njom u  nekom  trenutku  na  putu.

Miran sam i s pažnjom pratim svaku pojedinost koja se oko mene

događa, poput kakvog mornara koji kreće u potragu za Mare Igno- tum. Prevoditelj poštuje moju tišinu. Ali primjećujem da se nešto događa — izdavači izgledaju zabrinuti. Molim ga da mi objasni što je bilo.

Kaže mi da se nije pojavila osoba koja me zastupa u Rusiji. Pri-

sjećam se jučerašnjeg razgovora s mojim prijateljem, ali kakve to

veze ima? Ako se nije pojavila, njezin problem.

Vidim da je Hilal nešto rekla urednici iz izdavačke kuće, a odgo- vor je bio neuljudan. Ali Hilal ne gubi hladnokrvnost — kako je nije izgubila ni kada sam joj rekao da se ne možemo naći. Sve mi se više sviđa njezina prisutnost, njezina odlučnost, njezin stav. Dvije žene počnu se prepirati.

Opet pitam prevoditelja o čemu se radi, a on mi objašnjava kako je urednica zamolila Hilal da se vrati u svoj vagon. Izgubljena bit- ka, pomislim za sebe — ta djevojka će učiniti samo ono što sama odluči. Zabavljam se promatrajući jedino što mogu razumjeti: in- tonaciju glasova i govor tijela. A onda procjenjujem da je dosta i približavam im se, i dalje se smiješeći.

—  Nemojmo unositi negativne vibracije u ovo putovanje. Ta svi smo zadovoljni i uzbuđeni, zar ne? Nijedna od vas nikada prije nije bila na ovakvome putu.

—  Ona želi...

—  Ma pustite je. Kasnije će otići u svoj vagon. Urednica više ne inzistira.

Vrata se otvaraju uz tresak koji odjekuje duž cijelog perona i ljudi se počinju komešati. Tko sve ulazi u ovaj vlak? Što ovo putovanje znači za svakog pojedinog putnika? Sastanak s voljenom osobom, posjet obitelji, potraga za snom o bogatstvu, slavodobitni povratak ili pak pokunjeni povratak, otkriće, pustolovina, potreba za bije-


gom ili za spoznajom? Vlak se ispunio različitim mogućnostima.

Hilal uzima svoju prtljagu — jednu naprtnjaču i šarenu torbu — spremna uspeti se s nama stubama. Urednica se smiješi kao da je zadovoljna što je diskusija završena, ali znam da će se željeti osve- titi prvom prilikom. Nema smisla objašnjavati joj da se osvetom možemo samo izjednačiti sa svojim neprijateljima, dok praštanjem pokazujemo mudrost i pamet. Mislim da svi osim redovnika na Himalaji i svetaca u pustinjama povremeno imaju takve osjećaje jer oni su sastavni dio ljudske prirode. Ne bismo zbog njih trebali osuđivati jedni druge.

* * *

U našemu vagonu četiri su kupea, kupaonice, maleni salon u kojem mi se čini da ćemo provesti veći dio putovanja i kuhinja.

Odlazim u svoju sobu: bračni krevet, ormar, stolić sa stolcem okrenutim prema prozoru, vrata koja vode u jednu od kupaonica. U dnu primjećujem druga vrata. Otvaram ih i vidim da vode u jednu praznu sobu. Znači da dvije sobe dijele istu kupaonicu.

Mora da je to soba agentice koja nije došla. Ali zašto bi to uopće bilo važno?

Začuje se zvižduk. Vlak se počinje polako kretati. Svi pritrča- vamo prozoru malenog salona i mašemo ljudima koje nikada prije nismo vidjeli, gledamo kako peron ostaje za nama, kako svjetla prolaze sve većom brzinom, kako se pojavljuju tračnice i jedva osvijetljeni električni vodovi. Impresionira me potpuni muk svih prisutnih; nitko od nas ne želi razgovarati, svi zamišljamo što se sve može dogoditi, i nitko, potpuno sam siguran, ne razmišlja o onome što je ostavio za sobom, već o onome što će pronaći na putu.

Kada su tračnice nestale u mračnoj noći, svi sjedamo oko stola. Na stolu je velika košara s voćem, ali kako smo svi već večerali u Moskvi, jedino što nas zanima svjetlucava je boca votke, koju odmah i otvaramo. Pijuckamo i razgovaramo o svemu, osim o pu- tovanju — jer ono je sadašnjost, a ne sjećanje na prošlost. Kako se čašice nižu, pomalo počinjemo pričati o tome što svatko od nas


očekuje od dana koji slijede. Još malo pijemo i odjednom cijeli prostor zahvaća opća radost. A mi se osjećamo kao da se znamo cijeli život.

Prevoditelj mi priča o svojem životu i svojim strastima: knji- ževnosti, putovanjima i borilačkim vještinama. Slučajno sam učio aikido kad sam bio mlad pa mi on predlaže da, ako u nekom tre- nutku dosade ne budemo imali o čemu razgovarati, možemo malo trenirati u malenom hodniku pored kabina.

Hilal razgovara s urednicom koja joj nije htjela dopustiti da uđe.

Znam da se obje trude nadići nesporazume, ali isto tako znam da će već sutra, ili koji dan kasnije, naša zatvorenost u skučenom pro- storu prouzročiti nove sukobe i da će izbiti nove svađe. Nadam se da neće uskoro.

Čini se da prevoditelj čita moje misli. Svima toči votku i govori kako se u aikidu suočava sa sukobima:

—  Nije to u pravom smislu riječi borba. Cijelo vrijeme pokuša- vamo umiriti duh i pronaći izvor iz kojeg se sve rađa, odbacujući pritom svaki trag zlobe ili egoizma. Ako se previše usredotočimo na to što je dobro ili loše u našem protivniku, zaboravit ćemo svoju vlastitu dušu i iscrpit će nas i poraziti upravo energija koju smo potrošili na prosuđivanje drugih.

Nitko ne izgleda jako zainteresiran za riječi sedamdesetogo- dišnjaka. Početna radost koju je probudila votka sada ustupa mje- sto općem umoru. U nekom trenutku odlazim u kupaonicu i, kad sam se vratio, nalazim potpuno prazan salon.

Osim Hilal, naravno.

—  Gdje su svi? — pitam.

—  Pristojno su čekali da se vi prvi povučete. Otišli su spavati.

—  Pa otiđite i vi.

—  Znam da je u vagonu jedna prazna kabina...

Podižem njezinu naprtnjaču i torbu, nježno je primam za ruku i

pratim je do vrata vagona.

—  Ne izazivajte svoju sreću. Laku noć.

Ona me pogleda i bez riječi krene prema svojoj kabini, za koju


nemam pojma gdje se nalazi.

Odlazim u svoju sobu, a moje uzbuđenje zamjenjuje osjećaj du- bokog umora. Na stol stavljam računalo, a moje svece — koji me prate svuda — polažem pored kreveta i odlazim u kupaonicu oprati zube. Shvaćam da je taj zadatak puno teži nego što sam zamišljao: zbog ljuljanja vlaka čaša s mineralnom vodom u mojoj ruci stalno poskakuje. Nakon nekoliko pokušaja, konačno uspijevam postići svoj cilj.

Oblačim pidžamu, pušim cigaretu, gasim svjetlo, zatvaram oči i

zamišljam da je ljuljanje vlaka slično onome u majčinoj utrobi i da će mi ova noć biti blagoslovljena anđelima.

Slatke li iluzije.


Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Dijeljnje duša Hilaline oči