Sulejman pijanac

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bez one gungule, mirno sam dremuckao, ledima oslonjen na zid krcme, a onda sam umalo iskocio iz koze od larme na ulici.

"Sto se to dogada?" vrisnuo sam, naglo otvorivsi oci. "Jesu li nas napali Mongoli?"

Zacuo se zamor smijeha. Okrenuo sam se i zatekao nekoliko drugih gostiju koji su me ismijavali. Prokleti gadovi!

"Nista ti ne brini, stara pijanduro!" povikao je Hristos, vlasnik krcme. "Po tebe ne dolaze nikakvi Mongoli. To prolazi Rumi s vojskom obozavatelja."

Prisao sam prozoru i pogledao na ulicu. Naravno, bili su ondje - uzbudena povorka ucenika i obozavatelja koja je opetovano izvikivala "Bog je velik! Bog je velik!" Usred

svega toga, bio je uspravan Rumijev lik, na sedlu bijeloga konja, zraceci snagom i samopouzdanjem. Otvorio sam prozor, isturio glavu, i promatrao ih. Krecuci se brzinom ne vecom od puzeve, povorka se veoma priblizila. Zapravo, neki iz mnostva bili su mi toliko blizu da sam im lako mogao dodirnuti glave. Najednom, mi je na pamet pala sjajna zamisao. Strgnut cu nekima turban s glave!

Zgrabio sam drvenu ceskalicu za leda koja pripada Hristosu. Pridrzavajuci jednom rukom prozor otvorenim, a drugom ceskalicu, nagnuo sam se kroz prozor i uspio dosegnuti turban jednog muskarca u mnostvu. Tek sto mu ga nisam povukao s glave, kad

je neki drugi muskarac nehotice podigao pogled i opazio me.

"Selamun alejkum", pozdravio sam ga, smijeseci se od uha do uha.

"Musliman u krcmi! Stidi se!" zagrmio je muskarac. "Zar ne znas da je vino sejtanovo

djelo?"

Zaustio sam da mu odgovorim, ali prije no sto sam uspio ispustiti ikakav zvuk, nesto ostro prozujalo mi je pokraj glave. U pukom sam uzasu shvatio da je to bio kamen. Da se nisam  izmaknuo  u  zadnjem  trenutku,  razbio  bi  mi  lubanju.  Ovako  je  proletjeo  kroz

otvoreni prozor i sletjeo na stol perzijskog trgovca koji je sjedio iza mene. Previse pripit da bi shvatio sto se dogodilo, trgovac je drzao kamen u ruci i proucavao ga kao da je neka nejasna poruka s neba.

"Sulejmane,  zatvori  taj  prozor  i  vrati  se  za  svoj  stol!"  zaurlao  je  Hristos,  glasom

promuklim od brige.

"Jesi li vidio sto se dogodilo?" upitao sam, zateturavsi natrag prema stolu. "Netko je zavitlao kamen na mene. Mogli su me ubiti!"

Hristos je podigao obrvu. "Zao mi je, ali sto ocekujes? Zar ne znas da postoje ljudi koji

ne zele vidjeti muslimana u krcmi? A ti se pokazujes, vonjajuci na alkohol, nosa bljestavog kao crveni fenjer."

"Pa ssto onda?" zamucao sam. "Zar ja nisam ljudsko bice?"

Hristos me potapsao po ramenu, kao da zeli reci, Ne budi tako osjetljiv.

"Znas, upravo se zbog ovakvih stvari ja i gnusam vjere. Svih vrsta! Vjernici su toliko uvjereni da je Bog na njihovoj strani, da misle da su bolji od svih drugih", rekao sam.

Hristos nije odgovorio. On je bio vjernik, ali ujedno i vjest krcmar koji je znao kako

umiriti raspaljenog gosta. Donio mi je novu karafu crnog vina i promatrao me kako ga

pohlepno pijem. Vani je divljao vjetar, lupao prozorskim oknima i rastrkavao suho lisce na sve strane. Na trenutak smo nepomicno stajali i pomno osluskivali, kao da se moze cuti neka melodija.

"Ne shvacam zasto je vino na ovome svijetu zabranjeno, a na nebu obecano rekao sam.

"Da je tako lose kao sto tvrde, zasto bi ga posluzivali u raju?"

"Pitanja, pitanja..." promrmljao je Hristos podigavsi ruke. "Ti si uvijek prepun pitanja. Zar bas sve moras preispitivati?"

"Naravno da moram. Zato smo dobili mozak, ne mislis li?"

"Sulejmane,  dugo  te  poznajem.  Ti  meni  nisi  tek  obican  gost.  Ti  si  moj  prijatelj.  I zabrinut sam za tebe."

"Bit cu ja dobro...", zapoceo sam, ali me Hristos prekinuo.

"Dobar si covjek, ali jezik ti je ostar kao bodez. To je ono sto me brine. U Konji ima

svakojakih ljudi. I nije nikakva tajna da neki od njih nemaju dobro misljenje o muslimanu koji se propio. Moras nauciti biti oprezan. Skrivaj svoje navike, i pazi sto govoris."

Nacerio sam se. "Mozemo li okruniti ovaj govor jednom Hajjamovom pjesmom?"

Hristos je uzdahnuo, ali je onaj perzijski trgovac koji je cuo sto sam rekao, veselo uzviknuo: "Da, hocemo Hajjamovu pjesmu."

Pridruzili su mu se i drugi gosti i glasno mi zapljeskali. Potaknut i pomalo izazvan, skocio sam na stol i poceo recitirati:

"Mislis li da je Bog posadio grozde

i istodobno grijehom proglasio pice?"

Perzijski trgovac je uzviknuo: "Naravno da nije! To ne bi imalo nikakvog smisla!"

"Zahvali onome tko je predodredio tako - jer On zveket casa od srca voli cuti!"

Ako me je dugogodisnje iskustvo opijanja icemu poucilo, tad me je naucilo da razliciti ljudi razlicito piju. Znao sam ljude koji su svake veceri pili galone i bili samo veseli, pjevali pjesmice i zatim zadrijemali. Ali bilo je i drugih koji bi se pretvorili u cudovista nakon nekoliko kapljica. Ako isto pice neke cini veselima i pripitima, a druge opakima i agresivnima, ne bismo li odgovornima trebali smatrati one koji piju, a ne pice?

"Pij! Jer ne znas odakle si dosao i zasto; Pij! Jer ne znas zasto ides, ni kamo."

Uslijedio je novi pljesak. Cak se i Hristos pridruzio uzbudenju. U zidovskom dijelu Konje, u krcmi u vlasnistvu jednog krscana, mi, mijesana gomila ljubitelja vina svih vjera, podigli smo case i zajedno nazdravili, ma koliko to bilo tesko povjerovati, Bogu koji nas moze voljeti i oprostiti nam cak i ako mi sami to ocito ne uspijevamo.