Ella

KONJA, 7. RUJNA 2009.

Bila je na plasticnom stolcu uz njegov krevet i spavala, kad je odjednom otvorila oci i osluhnula neki neocekivani zvuk. Netko je u mraku izgovarao nepoznate rijeci. Shvatila je da je to poziv na molitvu koji dopire izvana. Novi dan tek sto nije zapoceo. Ali imala je osjecaj da ce taj dan ujedno biti svrsetak necega.

Upitajte bilo koga tko je prvi put cuo poziv na jutarnju molitvu i reci ce vam isto. Da je

lijep, raskosan i tajanstven. Ali istodobno postoji nesto sablasno u njemu, gotovo jezovito. Bas kao i u ljubavi.

U tisini noci, na taj se zvuk Ella preplaseno probudila. Treptala je u tami dok nije razabrala muski glas koji je ispunjavao sobu kroz otvorene prozore. Trebala joj je puna

minuta da se sjeti da vise nije u Massachusettsu. Ovo nije prostrana kuca koju je dijelila sa suprugom i troje djece. Sve to pripadalo je nekom drugom vremenu - vremenu tako dalekom i nejasnom da joj se cinilo kao bajka, a ne kao njezina vlastita proslost.

Ne, nije bila u Massachusettsu. Bila je u jednom posve drugom dijelu svijeta, u bolnici

u gradu Konja u Turskoj. A muskarac cije je duboko, ravnomjerno disanje sad cula kao prizvuk pozivu na jutarnju molitvu nije bio njezin suprug dvadeset godina, vec ljubavnik zbog kojeg ga je napustila jednog suncanog dana proslog ljeta.

"Zar ces napustiti supruga zbog muskarca bez buducnosti?" stalno su je pitali prijatelji

i obitelj. "A djeca? Mislis li da ce ti ikad oprostiti?"

I tako je Ella shvatila da, ako u ocima drustva postoji ista gore od zene koja napusta supruga  zbog  drugog  muskarca,  tad  je  to  zena  koja  napusta  svoju  buducnost  zbog

sadasnjeg trenutka.

Ukljucila je stolnu svjetiljku i na njezinom mekom jantarnom odsjaju proucila prostoriju, kao da se zeli uvjeriti da se nista nije promijenilo otkad je prije samo nekoliko sati utonula u san. Bila je to najmanja bolnicka soba koju je ikad vidjela, iako u zivotu nije

vidjela mnogo bolnickih soba. Krevet je zauzimao vecinu prostorije. Sve ostalo bilo je razmjesteno u odnosu na krevet - drveni ormaric, kvadratni stolic za kavu, dodatni stolac, prazna vaza, pladanj uz krevet s tabletama raznih boja i pokraj njega knjiga koju je Aziz citao od pocetka ovog putovanja: fa i Rumi.

U Konju su dosli prije cetiri dana i prve dane proveli u gradu nimalo drugacije od prosjecnih turista - posjecujuci spomenike, muzeje i arheoloska nalazista; natrpavajuci se lokalnim jelima; fotografirajuci svaku novost, ma koliko bila obicna ili smijesna. Sve je islo dobro do jucer, kad se Aziz, dok su rucali u nekom restoranu, srusio na pod i morali su ga hitno odvesti u najblizu bolnicu. Otad je ona cekala ovdje uz njegovo uzglavlje, cekala ne znajuci sto da ocekuje, nadala se iako nade nije bilo, i istodobno se nijemo i ocajnicki svadala s Bogom jer tako brzo uzima ljubav koju joj je dao tako kasno u zivotu.

"Dragi, spavas li?" upitala je Ella. Nije ga zeljela uznemiravati, ali trebao joj je budan.

Nije dobila odgovor, osim prolaznog zatisja u ritmu njegovog disanja, note koja nedostaje u slijedu.

"Jesi li budan?" upitala je, sapcuci i istodobno podizuci glas.

"Sad jesam", polako je odgovorio Aziz. "Sto je, nisi mogla spavati?"

"Jutarnja molitva...", odgovorila je Ella i zastala, kao da to sve objasnjava: njegovo sve slabije zdravlje, njezin sve veci strah da ce ga izgubiti i apsolutnu ludost kakva je ljubav - sve obuhvaceno u te dvije rijeci.

Aziz  se  sad  uspravio  u  krevetu,  ne  trepcuci.  Na  pramenastom  svjetlu  svjetiljke  i

okruzeno izbijeljenim bijelim plahtama, njegovo je zgodno lice izgledalo tuzno blijedo, ali na njemu je ujedno bilo neceg mocnog, cak besmrtnog.

"Jutarnja molitva je posebna", promrmljao je. "Jesi li znala da se, od pet molitvi koje bi svaki  musliman  trebao  obaviti  svakoga  dana,  za  jutarnju  kaze  da  je  najsvetija,  ali

istodobno i najveca kusnja?" "A zasto?"

"Valjda zato sto nas budi iz snova, a to ne volimo. Radije bismo ostali spavati. Zato u jutarnjoj molitvi postoji stih koji u drugima ne postoji. Kaze, "Molitva je bolja od sna."

Ali je za nas dvoje moida bolji san, pomislila je Ella. Kad bismo barem mogli zaspati zajedno. Ceznula je za mirnim, nepomucenim snom, nimalo manje carobnim od onoga uspavane ljepotice, za sto godina apsolutnog mrtvila koje ce ublaziti ovu bol.

Ubrzo je poziv na molitvu zavrsio, a njegovi odjeci utihnuli u valovima koji jenjavaju. Kad je i zadnja nota utihnula, svijet je djelovao neobicno sigurnim, ali nepodnosljivo nijemim. Prosla je godina dana otkad su zajedno. Godina dana ljubavi i svijesti. Vecinu tog vremena, Aziz se osjecao dovoljno dobro da nastavi putovati s Ellom, ali u zadnja dva tjedna zdravlje mu se vidno pogorsalo.

Ella je promatrala kako on ponovno tone u san, vedrog, tako milog lica. Misli su joj ispunili strahovi. Duboko je uzdahnula i izisla iz sobe. Prosla je kroz hodnike u kojima su sva vrata bila obojana u zelene nijanse i usla u odjele na kojima je vidjela bolesnike, stare i

mlade, muskarce i zene, neke koji su se oporavljali, druge koji su kopnili. Pokusala se ne obazirati na upitne poglede ljudi, ali njezina plava kosa i oci cinili su njezino nepripadanje ovom gradu uzareno bijelim. Nigdje se ranije Ella nikad nije osjecala toliko tudom. Ali, Ella nikad u zivotu nije bas bila neka putnica.

Nekoliko minuta kasnije, sjedila je uz fontanu u malenom, ugodnom bolnickom vrtu. Usred fontane nalazio se kipic andela, a na dnu je svjetlucalo nekoliko srebrnih kovanica, svaka s necijom tajnom zeljom. Prekopala je dzepove ne bi li pronasla kovanicu, ali uspjela je pronaci samo nacrckane poruke i pola zitne plocice. Kad joj se pogled spustio na vrt, ispred sebe je ugledala nekoliko kamencica. Glatkih, crnih, sjajnih. Podigla je jedan od njih, zatvorila oci i bacila ga u fontanu, usnama mrmljajuci zelju za koju je vec znala da se nece obistiniti. Kamencic je udario o zid fontane i odbio se u stranu, upadajuci ravno u krilo kamenog andela.

Da je Aziz ovdje, pomislila je Ella, on bi to smatrao nekim znakom.

Kad se pola sata  kasnije vratila u sobu, u  njoj je zatekla lijecnika i jednu mladu bolnicarku s maramom na glavi, i plahtu navucenu preko Azizove glave.

Preminuo je.

Aziz je pokopan u Konji, slijedeci stope svog ljubljenog Rumija.

Ella se pobrinula za sve, nastojeci isplanirati svaku i najmanju pojedinost, ali istodobno vjerujuci da ce joj Bog pomoci s onime sto ne bude mogla sama. Najprije je dogovorila mjesto na kojem ce biti pokopan - ispod ogromnog stabla magnolije na starom muslimanskom groblju. Zatim je pronasla sufijske glazbenike koji su pristali svirati ney i poslala  poruku  Azizovim  prijateljima  posvuda,  pozivajuci  ih  na  pogreb.  Na  njezino

odusevljenje, poprilican broj njih mogao je doci, s mjesta udaljenih kao sto su Cape Town, St. Petersburg, Murshidabad i Sao Paolo. Medu njima je bilo fotografa poput njega, ali i ucenjaka, novinara, pisaca, plesaca, kipara, poslovnih ljudi, zemljoradnika, kucanica, i Azizova usvojena djeca.

Bio je to srdacan, radostan obred, kojem su nazocili ljudi svih vjera. Proslavili su njegovu smrt, kao sto su znali da bi on volio. Djeca su se veselo igrala bez nadzora. Jedan je meksicki pjesnik razdijelio slatke kriske kruha mrtvih sa sezamom, a jedan stari Azizov prijatelj iz Skotske po svima rasuo ruzine latice, zasipajuci ih njima kao konfetima, od kojih je svaka bila zivopisno svjedocanstvo da smrt nije nesto cega se treba bojati. Jedan od lokalnih stanovnika, pogrbljeni stari musliman koji je promatrao citav taj prizor sa sirokim osmijehom i prodornim pogledom, rekao je da je to zacijelo bio najludi pogreb koji je Konja ikad vidjela, osim Mevlaninog pogreba prije mnogo stoljeca.

Dva dana nakon pogreba, kad je najzad ostala sama, Ella je lutala gradom, promatrala obitelji koje su prolazile pokraj nje, trgovce u njihovim radnjama, i ulicne prodavace zeljne prodati joj nesto, bilo sto. Ljudi su zurili u ovu Amerikanku s ocima natecenim od placa koja je hodala medu njima. Ovdje je bila posvemasnja neznanka, posvemasnja neznanka posvuda.

Kad se vratila u hotel, prije nego sto se odjavila i krenula ka zracnoj luci, Ella je skinula jaknu i odjenula pahuljasti pulover od angore boje breskve. Previse plaha i krotka boja za

zenu koja ne pokusava biti ni plaha ni krotka, pomislila je. Zatim je nazvala Jeannette, koja je bila jedina od njezino troje djece koja ju je podrzala u odluci da slijedi svoje srce. Orly i Avi jos uvijek nisu razgovarali s majkom.

"Mama! Kako si?" upitala je Jeannette glasom punim topline.

Ella se nagnula u prazan prostor i nasmijesila kao da joj kcerka stoji sucelice. Zatim je gotovo necujnim glasom rekla, "Aziz je mrtav."

"Oh, mama, strasno mi je zao."

Uslijedila je kratka tisina dok su obje razmisljale o tome sto bi rekle. Jeannette ju je

prekinula. "Mama, hoces li se sad vratiti kuci?"

Ella je nagnula glavu razmisljajuci. U pitanju svoje kcerke cula je jos jedno neizgovoreno  pitanje.  Hoce  li  se  vratiti  u  Northampton  svom  suprugu  i  prekinuti

postupak za razvod braka, koji se vec bio pretvorio u labirint medusobne kivnje i optuzaba? Sto sad kani uciniti? Nije imala novca i nije imala posao. Ali uvijek moze davati privatne satove engleskoga, raditi za neki casopis ili tko zna, jednog dana biti dobra knjizevna urednica.

Nakratko zatvorivsi oci, Ella je samoj sebi s radosnim uvjerenjem i samopouzdanjem predskazala sto ce joj donijeti buduci dani. Nikad ranije nije bila ovako prepustena samoj sebi, a ipak, cudno, nije se osjecala usamljenom.

"Nedostajes mi, duso", rekla je. "I nedostaju mi tvoj brat i sestra. Hoces li me doci

posjetiti?"

"Naravno da hocu, mama - hocemo - ali sto ces ti sad uciniti? Jesi li sigurna da se ne vracas?"

"Idem  u  Amsterdam",  rekla  je  Ella.  "Ondje  imaju  nevjerojatno  zgodne  stancice,  s

pogledom na kanale. Mogu unajmiti jedan od njih. Morat cu poraditi na vjestini voznje bicikla. Ne znam... Necu nista planirati, duso. Pokusat cu zivjeti dan po dan. Vidjet cu sto mi kaze srce. To je jedno od pravila, nije li?"

"Kakvih pravila, mama? O cemu to govoris?"

Ella je prisla prozoru i pogledala nebo, koje je u svim smjerovima bilo zadivljujuce modroljubicasto. Kovitlalo se vlastitom nevidljivom brzinom, rastakalo u nistavilo i u

njemu nailazilo na besonacne mogucnosti, kao dervis koji se okrece.

"To je pravilo broj cetrdeset", polako je odgovorila. "Zivot bez ljubavi bez važnosti je. Ne pitaj se kakvu bi vrstu ljubavi trebao traiiti, duhovnu ili materijalnu, boiansku ili svjetovnu, istocnjacku ili zapadnjacku... Podjele vode samo do dodatnih podjela. Ljubav nema oznaka, nema odrednica. Ona je to sto jest, cista i jednostavna.

Ljubav je voda života. A onaj tko ljubi dusa je vatre! Svemir se okrece drugacije kad vatra voli vodu."

Zahvale

Dost na turskome znaci "prijatelj". Vecu zahvalnost no sto mogu izraziti dugujem prijateljima posvuda - u Istanbulu, Amsterdamu, Berlinu i Londonu. Mnogi su ljudi nadahnuli ovaj roman svojim pricama i sutnjama. Duboko sam zahvalna Marly Rusoff, mojoj knjizevnoj agentici, koja je vjerovala u mene od prvoga dana i uvijek me mogla prozreti onim svojim trecim okom. Hvala i dragom Michaelu Radulescuu na trajnoj podrsci i vjeri, i zato sto je jednostavno ondje kad mi je potrebna pomoc. Zahvalna sam i svom uredniku, Paulu Slovaku, na vrijednom doprinosu i unutarnjoj mudrosti, kao i na prijeko potrebnim savjetima dok je rukopis putovao izmedu Istanbula i New Yorka.

Posebnu zahvalnost dugujem sufijima po citavom svijetu, onima koje sam upoznala u proslosti i onima koje tek trebam upoznati, koji mozda nose drukcija imena i putovnice, ali

uvijek onu istu zapanjujucu sposobnost da vide stvari iz dva gledista, vlastitoga i onoga druge osobe. Hvala vam, dragi Zeynepe, Emire, Hande i Beyza, na vremenu, strpljenju, dobrohotnosti i dragocjenom doprinosu. Od srca hvala Mercanu Dedeu na velikodusnosti i jedinstvenom prijateljstvu.

I na kraju, Eyupu i mojoj djeci, hvala vam sto meni, nomadskoj dusi, pokazujete da je

moguce skrasiti se na jednome mjestu, a ipak biti slobodan. Ova vam knjiga duguje vise no sto mogu izreci.

Pojmovnik

baqa: trajnost koja dolazi nakon ponistenja, vise stanje zivota s Bogom

baraqa: blagoslov

dervis: netko tko je na sufijskom putu

fana: ponistenje sebe dok je covjek tjelesno ziv

fakih: vjerski pravnik/uceni covjek

fakir: sufi koji prakticira duhovno siromastvo

gazel: vrsta pjesnistva uobicajena u indo-perzijsko-arapskoj civilizaciji

hadis: rijeci i djela proroka Muhameda hafiz: osoba koja je naucila Kur'an napamet hamam: turska kupelj

Insan-i Kamil: savrseno ljudsko bice prema sufizmu; to stanje je bespolno i stoga dostizno i muskarcima i zenama

insallah: "ako Bog da"

kismet: sreca, sudbina

kudiim i rebab: glazbala, kudum - bubanj, rebab - gusle

lokum: turska poslastica

medresa: skola u kojoj ucenici stjecu znanja iz brojnih podrucja

mekteb: vjerska osnovna skola maqamat: faze razvoja, duhovne postaje nafs: lazni ego

ney: svirala od trske koju uglavnom sviraju Mevlevi dervisi

kibla: smjer u kojem se muslimani okrecu u svakodnevnim molitvama

salvare: siroke hlace

sema: duhovni ples vrtecih dervisa

semazenbasa: majstor plesa

Sali, Hanefi, Hanbali i Maliki: cetiri skole zakona sunitskog islama

serijat: 1. Niz islamskih zakona i odredbi; 2. Sredisnja struja, glavna nadleznost

tefsir: tumacenje ili komentar, obicno za Kur'an

Tahafut al-Tahafut: Nesuvislost nesuvislosti, djelo Ibn Rusda (Averoes), u kojemu autor brani aristotelovsku filozofiju u islamskoj misli

tariqa: sufijski duhovni put, ili nacin, misticni put

tespih: brojanica

zikr: sjecanje na Boga, zazivanje i velicanje Bozijeg imena

Izvori

Pisuci ovaj roman, od velike su mi koristi bila djela o Mesneviji autora R.A. Nicholsona i Autobiografija Semsa iz Tabriza Williama Chitticka. Zahvalna sam djelima Williama Chitticka, Colemana Barksa, Idrisa Shaha, Kabira Helminskog, Camille Helminski, Refika Algana, Franklina D. Lewisa i Annemarie Schimmel.

Rumijeve pjesme su iz sljedecih izvora:

William Chittick, The Sufi Path of Love, State University of New York, Albany, 1983. Coleman Barks, A Year with Rumi, Harper Collins, New York, 2006. i The Essential Rumi,

1995.

Kabir Helminski, The Rumi Collection, Shambhala Publications, Boston, 2005. Pjesme Omara Hajjama u prijevodu Richarda Le Galliennea, na stranici

http://en.wikipedia.org/wiki/
Rubaiyat_of_Omar_Khayyam

 

Od dva koristena prijevoda en-Nise, prvi je M. H. Shakira (Kur'an, preveo M.H. Shakir, 1993.), a drugi Ahmeda Alija (Kur'an, suvremeni prijevod, Princeton University Press, Princeton, 2001.)