Ella

NORTHAMPTON, 24. LIPNJA 2008.

"Bubice, otvorili su novi tajlandski restoran u gradu", rekao je David. "Kazu da je dobar. Zasto ne bismo veceras otisli onamo? Samo nas dvoje."

Zadnje sto je Ella zeljela uciniti tog utorka bilo je izici na veceru sa svojim suprugom. Ali David je bio tako uporan da nije mogla odbiti.

Srebrni mjesec bio je malen restoran s otmjenim svjetiljkama, koznim separeima, crnim ubrusima i toliko mnogo zrcala nisko objesenih na svim zidovima da su gosti imali osjecaj da veceraju sa svojim vlastitim odrazima. Elli nije trebalo dugo da se ondje pocne osjecati neugodno. Ali nije se tako osjecala zbog restorana. Osjecala se tako zbog svog supruga. U Davidovim je ocima opazila neki neobican sjaj. Nesto nije bilo kao inace. Izgledao je zamisljen - cak i zabrinut. Nju je najvise uznemiravalo to da je nekoliko puta zamucao. Ella je znala da David mora biti veoma nesretan kad se pojavila njegova govorna mana iz djetinjstva.

Jedna je mlada konobarica odjevena u tradicionalnu opravu dosla primiti njihovu

narudzbu. David je narucio skoljke s cilijem i bosiljkom, a Ella se odlucila za povrce i tofu u umaku od kokosa, ostajuci vjerna svojoj odluci donesenoj za cetrdeseti rodendan da ce se suzdrzati od konzumiranja mesa. Narucili su i vino.

Nekoliko minuta su razgovarali o profinjenom dekoru i ucinku crnih naprama bijelim

ubrusima. Zatim je uslijedila sutnja. Dvadeset godina braka, dvadeset godina spavanja u istom krevetu, dijeljenja iste kupaonice, jedenja iste hrane, podizanja troje djece... i na kraju se sve to svelo na sutnju. Ili je barem tako Ella mislila.

"Vidim da citas Rumija", zamijetio je David.

Ella je kimnula glavom, iako pomalo iznenadena. Nije znala sto ju je vise iznenadilo: cuti da David zna za Rumija ili da mu je vazno sto ona cita.

"Pocela sam citati njegovu poeziju kako bih lakse napisala recenziju Slatkog bogohulja,

ali me onda zainteresirala i sad je citam za sebe", objasnila je Ella.

Davidu je pozornost zaokupila mrlja od vina na stolnjaku, a zatim je uzdahnuo s izrazom lica kao da se oprasta. "Ella, znam sto se dogada", rekao je. "Sve znam."

"O cemu ti govoris?" upitala je Ella, iako nije bila sigurna da zeli cuti odgovor.

"O tvojoj... vezi..." zamuckivao je David. "Svjestan sam je."

Ella je pogledala supruga, prenerazena. Na odsjaju svijece koju je konobarica netom zapalila za njih, na Davidovom licu odrazavao se puki ocaj.

"Mojoj vezi?" izlanula je Ella, brze i glasnije no sto je kanila. Odmah je zamijetila kako

se par za susjednim stolom okrece prema njima. U nelagodi je spustila glas do sapta i ponovila: "Kakvoj vezi?"

"Nisam  glup",  odgovorio  je  David.  "Provjerio  sam  tvoj  racun  elektronske  poste  i

procitao poruke koje si izmijenila s onim muskarcem." "Sto si ucinio?" uzviknula je Ella.

Ne obaziruci se na to pitanje, lica izoblicenog od tezine onoga sto se spremao objaviti, David je rekao: "Ne krivim te, Ella. Ja to zasluzujem. Zanemario sam te i ti si potrazila

suosjecanje drugdje."

Ella je spustila pogled na svoju casu. Vino je imalo drazesnu boju - dubokog, tamnog rubina. Na trenutak joj se ucinilo da je opazila kako na povrsini svjetlucaju tockice duginih boja, poput staze svjetla koje je vodi. A mozda je ondje doista i bila staza. Sve je djelovalo nestvarno.

Sad je David zastao, odlucujuci kako ce najbolje ili hoce li otkriti sto je naumio. "Spreman sam ti oprostiti i ostaviti to iza nas", najzad je rekao.

Mnogo je stvari Ella pozeljela odgovoriti u tom trenutku, zajedljivih i podrugljivih, napetih i dramaticnih, ali odabrala je najlaksu. Blistavih ociju je upitala: "A tvoje veze?

Hoces li i njih ostaviti iza sebe?"

Tad je stigla konobarica s njihovim narudzbama. Ella i David naslonili su se na naslone svojih stolaca i promatrali je kako odlaze tanjure na stol i pretjeranom pristojnoscu dolijeva vino u njihove case. Kad je najzad otisla, David je podigao pogled ka Elli i upitao:

"Znaci, o tome je rijec? Je li to bilo iz osvete?"

"Ne", odgovorila je Ella, razocarano odmahujuci glavom. "Nije rijec o osveti. Nikad nije ni bilo."

"O cemu je onda rijec?"

Ella je sklopila ruke, osjecajuci kao da su svi i sve u restoranu - gosti, konobari, kuhari, pa cak i tropske ribice u akvariju - zastali kako bi culi sto ce ona reci.

"Rijec je o ljubavi", najzad je rekla. "Volim Aziza."

Ella je ocekivala da ce se njezin suprug grohotom nasmijati. Ali kad je najzad smogla hrabrosti da ga pogleda u oci, na njegovom je licu bio samo uzas koji je brzo zamijenio izraz nekoga tko pokusava rijesiti problem uz najmanje neprilika. Najednom je spoznala. "Ljubav" je ozbiljna rijec, puna znacenja i veoma neuobicajena za nju - zenu koja je u proslosti rekla toliko mnogo negativnih stvari o ljubavi.

"Imamo troje djece", rekao je David, a glas mu utihnuo.

"Da, i ja ih veoma volim", odgovorila je Ella ovjesivsi ramena. "Ali, volim i Aziza..." "Prestani koristiti tu rijec", prekinuo ju je David. Otpio je dug gutljaj iz case prije nego

sto je ponovno progovorio. "Napravio sam neke velike pogreske, ali nikad te  nisam prestao voljeti, Ella. I nikad nisam volio nikog drugog. Oboje mozemo nauciti iz svojih pogresaka. Ja ti sa svoje strane mogu obecati da se to vise nece ponoviti. Vise ne moras traziti ljubav drugdje."

"Ja nisam isla okolo i trazila ljubav", promrmljala je Ella, vise samoj sebi nego njemu.

"Rumi kaze da ne moramo loviti ljubav izvan nas samih. Moramo samo ukloniti prepreke u nama koje nas drze podalje od ljubavi."

"O, moj Boze! Sto te je spopalo? To nisi ti! Prestani, molim te, biti tako romanticna! Vrati se svome starome ja", obrecnuo se David i zatim dodao: "Molim te."

Ella je namrstila celo i promotrila svoje nokte kao da je nesto na njima muci. Istina, sjecala se jednog drugog trenutka kad je ona sama izgovorila prakticki te iste rijeci svojoj

kcerki. Imala je osjecaj da je krug zavrsen. Polako je kimnula glavom i odlozila ubrus. "Mozemo li, molim te, sad ici?" upitala je. "Nisam gladna."

Te noci su spavali u odvojenim krevetima. A rano ujutro, prvo sto je Ella ucinila bilo je napisati pismo Azizu.