Sems iz Tabriza

KONJA, 12. LIPNJA 1245.

Budalasti, zbunjeni vjernice! Ako svakog Ramazana covjek posti u ime Boga i svakog Kurban Bajrama zrtvuje ovcu ili kozu u okajanje svojih grijeha, ako se citavog zivota trudi odlaziti na hodocasce u Meku i pet puta dnevno klekne na molitveni cilim, a istodobno nema mjesta za ljubav u svom srcu, od kakve je koristi sva ta muka? Vjera je samo rijec ako u njezinom sredistu nema ljubavi, mlitava je i bezivotna, neodredena i prazna - nista sto mozes uistinu osjetiti.

Misle li da Bog stanuje u Meki ili Medini? Ili negdje u nekoj lokalnoj dzamiji? Kako mogu zamisliti da je Bog zatvoren u ogranicenom prostoru kad On otvoreno kaze, Ne obgrljuju me ni moje nebo ni moja zemlja, nego me obgrljuje srce mog sluge koji vjeruje u mene.

Zali budalu koja misli da su granice njegovog smrtnog uma granice Boga svemoguceg. Zali neznalicu koji pretpostavlja da moze pregovarati i podmiriti dugove s Bogom. Misle li takvi ljudi da je Bog trgovac mjesovitom robom koji pokusava odvagati nase vrline i nasa nedjela na dvije odvojene vage? Je li On cinovnik koji pomno zapisuje nase grijehe u svoju knjigu racuna kako bi nas jednog dana prisilio da mu platimo? je li to njihovo poimanje Jedinstva?

Ni trgovac mjesovitom robom ni cinovnik, moj Bog je velicanstven Bog. Zivuci Bog!

Zasto bih zelio mrtvog Boga? On je ziv. Ime mu je el-Hajj - Vjecno ziv. Zasto bih se utapao u beskonacnim strahovima i brigama, uvijek ogranicen zabranama i ogranicenjima? On je beskonacno sucutan. Ime mu je el-Vedud. On je u svemu hvalevrijedan. Hvalim Ga sa svim svojim rijecima i djelima, prirodno i bez napora kao sto disem. Ime mu je el-Hamid. Kako ikad mogu siriti glasine i klevete, ako duboko u srcu znam da Bog sve to vidi i cuje? Njegovo ime je el-Besir. Lijep onkraj svih snova i nada.

El-Dzami', el-Kajjum, er-Rahman, er-Rahim. Kroz glad i poplavu, suh i zedan, pjevat

cu i plesati za Njega dok mi koljena ne popuste, dok mi se tijelo ne srusi i srce prestane kucati. Razbit cu svoj ego na sitne komadice, dok ne postanem tek cestica nepostojanja, putnik puke praznine, prasina prasine u Njegovoj velicanstvenoj gradevini. Zahvalno, radosno i nepopustljivo, hvalim njegovu divotu i velikodusnost. Zahvaljujem mu za sve sto mi je dao i uskratio, jer samo On zna sto je za mene najbolje.

Prisjetivsi se jos jednog pravila na mom popisu, osjetio sam novi val srece i nade.

Ljudsko bice ima jedinstveno mjesto meau Boijim stvorenjima. "Udahnuo sam u njega od svog

duha", kaie Bog. Svatko je od nas bez iznimke nacinjen da bude Boiji poslanik na zemlji. Zapitaj se, koliko se cesto ponasas kao poslanik, ako ikad to cinis? Ne zaboravi, na svakome je od nas da otkrijemo boianski duh u sebi i iivimo po njemu.

Umjesto da se izgube u Ljubavi prema Bogu i ratuju protiv svog ega, vjerski fanatici bore se protiv drugih ljudi, stvarajuci val za valom straha. Gledajuci cijeli svemir strahom obojanih ociju, nije nikakvo cudo da ne vide mnostvo stvari kojih se treba bojati. Kad god je negdje potres, susa ili bilo koja druga nesreca, oni to smatraju znakom Bozanskoga gnjeva - kao da Bog ne kaze otvoreno, Moja sucut preteie moj gnjev. Uvijek kivni na nekoga zbog ovoga ili onoga, oni kao da ocekuju da ce se Svemoguci Bog umijesati u njihovu korist  i  umjesto  njih  se  osvetiti.  Njihov  je  zivot  stanje  neprestanog  ogorcenja  i

neprijateljstva, nezadovoljstva tako ogromnog da ih slijedi kamo god posli, kao crni oblak, koji zamucuje i njihovu proslost i njihovu buducnost.

U vjeri postoji tako nesto kao sto je ne vidjeti sumu od stabla. Cjelokupnost vjere

daleko je veca i dublja od zbroja njezinih sastavnih dijelova. Pojedinacna pravila treba

citati u svjetlu cjeline. A cjelina je sakrivena u biti.

No umjesto da traze bit Kur'ana i prigrle ga kao cjelinu, vjerski fanatici izdvajaju odredenu suru ili dvije i daju prednost bozanskim zapovjedima koje smatraju u skladu sa svojim  plasljivim  umovima.  Stalno  sve  podsjecaju  da  ce  na  Sudnji  dan  svi  ljudi  biti

primorani hodati Siratovim mostom, tanjim od zraka, ostrijim od britve. Nesposobni prijeci taj most, gresnici ce se strmoglaviti u jame pakla, gdje ce zauvijek patiti. Oni koji su zivjeli kreposno stici ce na drugu stranu mosta, gdje ce biti nagradeni egzoticnim vocem, slatkim vodama i djevicama. To je, u najkracim crtama, njihovo poimanje zivota nakon smrti. Toliko su silno opsjednuti uzasima i nagradama, ognjem i vocem, andelima i demonima, da u svojoj zudnji da dosegnu buducnost koja ce opravdati ono sto su danas zaboravljaju na Boga! Zar ne znaju jedno od cetrdeset pravila? Pakao je u ovdje i sad. I raj je. Prestani brinuti o paklu ili sanjati o raju, jer oni su oboje prisutni u tebi upravo u ovome trenutku. Svaki put kad se zaljubimo, uzvisimo se u raj. Svaki put kad mrzimo, zavidimo ili se s nekime borimo, strmoglavljujemo se ravno u oganj pakla. O tome govori pravilo broj dvadeset i pet.

Postoji li gori pakao od muka koje covjek podnosi kad duboko u svojoj svijesti zna da je ucinio nesto pogresno, strasno pogresno? Upitajte tog covjeka. On ce vam reci sto je pakao. Postoji li bolji raj od blazenstva koje se spusta na covjeka u onim rijetkim trenucima

u zivotu kad se zasuni svemira naglo otvore i on se osjeca kao da posjeduje sve tajne vjecnosti i kao da je posve sjedinjen s Bogom? Upitajte tog covjeka. On ce vam reci sto je raj.

Zasto toliko brinuti o posljedicama, o zamisljenoj buducnosti, kad je sadasnji trenutak

jedino vrijeme kad mozemo istinski i u cijelosti dozivjeti i Bozju nazocnost i Bozje odsuce u nasim zivotima? Neoptereceni strahom od kazne u paklu i zeljom da budu nagradeni u raju, sufije vole Boga jednostavno zato sto Ga vole, cisto i lako, neokaljano i bez ustupaka.

Ljubav je razlog. Ljubav je cilj.

A kad toliko volis Boga, kad volis svako njegovo stvorenje zbog Njega i zahvaljujuci Njemu, izvanjske kategorije iscezavaju bez traga. Od tog trenutka nadalje, vise ne moze biti "ja". Jedino sto jesi nistica je tako velika da prekriva citavo tvoje bice.

Neki smo dan Rumi i ja razmisljali o ovim pitanjima, kad je najednom on zatvorio oci i izgovorio sljedece stihove:

"Ni krscanin ni Zidov ni musliman, ni hindu, ni budist, sufi ili zen. Nijedna religija ni kulturni sistem. Ja nisam s Istoka, ni sa Zapada... Moje je mjesto bezmjesno, trag bez traga."

Rumi misli da nikad ne bi mogao biti pjesnik. Ali u njemu jest pjesnik. I to sjajan! Sad se taj pjesnik otkriva.

Da, Rumi je u pravu. On nije ni s Istoka ni sa Zapada. On pripada Kraljevstvu Ljubavi. On pripada Ljubljenom.