Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član Simeone

Upisao:

Simeone

OBJAVLJENO:

PROČITANO

535

PUTA

OD 14.01.2018.

EPILOG

Tada se zbio osobito neobičan i upravo smiješan nesporazum koji je na mističan način doprinio tomu da koplje dospije u ruke novog vlasnika.

EPILOG

Nakon aneksije, kada je Adolf Hitler Longinusovo koplje promatrao kao osobno vlasništvo, staro oružje za početak je ostalo u Beču, gdje je u svjetovnoj riznici bilo pod paskom odabranih SS-ovaca, pod izravnim zapovjedništvom  dr. Ernsta Kaltenbrunnera, vode austrijskog SS-a.

Hitler je bio odlučan da prenošenje talismana moći i carskih dragocjenosti u Njemačku zaogrne aurom zakonitosti. U jednom razvučenom, prilično neukusnom postupku, donesen je specijalni zakon kojim je proklamirano  njemačko povijesno pravo na dragocjenosti i relikvije što su više od stotinu godina ležale u habsburškoj riznici.

Hitler je javno govorio o posebnom dekretu cara Sigismunda koji jeu petnaestom stoljeću izjavio kako je "volja Božja" da Sveto koplje, zajedno s krunom, žezlom i carskom jabukom, nikada ne napusti tlo domovine.

Od Hitlera posebno zaduženi povjesničari proučavali su povijest od trenutka kada su se Napoleonove armije godine 1976. približavale gradu Nürnbergu i kada je blago preko Regensburga dopremljeno u Beč. Izvjesni barun Von Hügel, carski izaslanik u Reichstagu Regensburga, u tom se kontekstu pokazao kao izdajnička hulja. Njemačke novine opisivale su kako su regalije Svetoga Rimskog Carstva dospjele njemu na čuvanje i kako je prekršio svoje obećanje da će ih, čim to bude moguće, vratiti u Nürnberg.

Nadalje su izvješćivale kako je prepredeni barun 1806, prilikom raspada Svetoga Rimskog Carstva, dragocjeno njemačko znamenje vlasti za određenu svotu novca izručio Habsburgovcima: krađa koja je otkrivena tek tri godine nakon definitivnog Napoleonovog poraza kod Waterlooa.

Habsburški carevi cinično su odbijali koplje i krunske dragulje vratiti gradu Nürnbergu, "tako što su u tom kršenju prava ustrajali samo na temelju svoje veće moći".

Goebbelsovo ministarstvo propagande pripremalo je austrijsko stanovništvo na pljačku njihovog nasljednog dobra što se trebala zbiti usred bijela dana. Bila je to precizno proračunata, ustrajna kampanja o povijesnom opravdanju tog povrata u Nürnberg. Ministarstvo je čak objavilo određen broj slika na kojima se moglo vidjeti kako su njemački carevi, prije nego što bi se zaputili u Rim, krunjeni u Berlinu, i kako su im oba ramena dodirnuta Longinusovim kopljem u znak da s pravom nose titulu rimskoga cara. Samo Heinrich Himmler, kojega su takvi osvrti na njemačku povijest inače uvijek fascinirali, nije mogao shvatiti da njegov Führer toliko oklijeva. Prema njegovom mišljenju Koplje je trebalo smjesta prebaciti u Wewelsburg, u svetište SS-a, i pohraniti ga u škrinju Henrika Ptičara.

U međuvremenu je Hitler sam potražio mjesto u Njemačkoj na kojem Koplje sudbine treba ostati. Trideset godina ranije, kada je u mladim godinama po prvi puta ugledao taj talisman moći, na neobjašnjiv način to ga je podsjetilo na mistične retke u Wagnerovoj operi Majstori pjevači:

"A ipak, ne uspijeva mi,

Osjećam to, no ne mogu shvatiti.

Zapamtiti - ali ni zaboraviti.

A i da shvatim - kako da obuhvatim."

I sada je tvrdio kako mu je u stanju transa objavljeno da Koplje sudbine, pokretačka snaga njegovog vrtoglavog uspona na vlast, treba biti pohranjeno u staroj dvorani crkve svete Katarine u Nürnbergu, ondje gdje je nekoć, u trinaestom stoljeću, s obzirom na to Koplje otkrivenja održano znamenito nadmetanje. Sada bi crkva svete Katarine, koja je prvobitno u trinaestom stoljeću bila sagrađena kao samostanska crkva, trebala biti pretvorena u Ratni muzej, u kojem će biti skupljen i izložen sav plijen iz pobjedničkih bitaka za osvajanje svijeta.

Ne uzimajući u obzir na inspiraciji zasnovan izbor dvorane Majstora pjevača, sam Nürnberg, općenito smatran "Mekkom" nacističkog pokreta, pokazao se idealnim gradom za pohranu tog simbola moći. Ne samo da je Nürnberg bio povijesna utvrda u kojoj je Koplje ležalo više od pet stoljeća; bilo je to i mjesto velikih partijskih skupova što su se ovdje održavali svake godine. Na tim impozantnim propagandnim manifestacijama, što ih je Hitler nazivao "Svečanostima krvi", držao je svoje najstrastvenije govore upućene njemačkom narodu. Poput đavlom opsjednutog majstora pjevača, svojim magičnim, od Klingora naslijeđenim govorničkim darom, naciste okupljene u bakljama osvijetljenoj areni uvijek je iznova poticao na fanatične i histerične izljeve oduševljenja.Gradonačelnik Willi Liebel, glavni organizator tih partijskih susreta, odabran je za novog čuvara Koplja. Dana 13. kolovoza, točno pola godine nakon aneksije, Koplje je zajedno s ostalim habsburškim znacima carske časti pod paskom SS-a utovareno na oklopni vlak i iz Beča preko granice odvezeno u Nürnberg. Ernst Kaltenbrunner, koji će kasnije kao političke obavještajne službe zamijeniti ubijenog Reinhardta Heydricha, koplje je tijekom transporta u odjeljku vagona neprestano držao na oku.

U cijeloj Njemačkoj proglašen je nacionalni blagdan, kako bi se mogao dostojno proslaviti konačni povratak u domovinu dragocjenog znamenja dostojanstva starih njemačkih careva.

Stanovništvo Njemačke pohrlilo je u stari grad okićen zastavama, kukastim križevima i cvjetnim girlandama. Željeli su doživjeti dolazak SSvlaka što je dragocjenosti vraćao u domovinu. Trupe su se postrojile duž puta od kolodvora do crkve svete Katarine, a oklopljeni automobili prevezli su carske regalije posljednji komad puta do dvorane majstora pjevača.

Willi Liebel, okružen istaknutim nacističkim vođama, čekao je na ulazu crkve damu Kaltenbrunner u ime svih lojalnih stanovnika "Ostmarka"90 preda blago, a to je, slijedom referenduma održanog deset dana nakon aneksije, bilo ni manje ni više nego 99,8 % stanovništva.

Sve je bilo pripremljeno da bi se njemačko znamenje vlasti odmah moglo izložiti u crkvi svete Katarine. Dan za danom sljedećih su tjedana vani pred crkvom čekale kolone da bi bacile barem pogled na te dragocjenosti - krunu iz desetog stoljeća, što su je nekoć nosili značajni muževi poput Otona Velikog, Friedricha von Hohenstaufena i Barbarosse, kao i na carsku jabuku, žezlo, mač i draguljima optočen nakit. Povrh toga, bilo je tu još mnoštvo drugih predmeta što su bavarskom stanovništvu, kojem je, tko zna kako, uspjelo postati fanatičnim nacionalsocijalistima, a ipak ostati vjernima Rimskoj crkvi, razgaljivali srca. Tako su tu, primjerice, bili "monstranca s komadom platna s Posljednje večere", "krajičak pregače našega Spasitelja", "krhotina autentičnog križa", "zlatna škrinjica s tri karike iz lanaca apostola Petra, Pavla i Ivana" pa čak i "zub Ivana Krstitelja".

U prvom valu posjetitelja, puštenih u dvoranu majstora pjevača, bilo je mnoštvo članova prvobitne jezgre društva Thule, koji su sada bili razmješteni u Himmlerovu Okultnom uredu. Oni su pripadali malom broju onih koji su znali da je jedini značajan predmet u šarenoj zbirci german-

90 Austrija.

skih antikviteta i vjerskih relikvija bilo Sveto koplje. Za profesora Karla Haushofera, koji je na otvaranju izložbe sudjelovao kao počasni gost, to je bio dan trijumfa. On, koji je dao poticaj Hitlerovim planovima za osvajanje svijeta, znao je da je dopremanje Koplja sudbine u Njemačku predstavljalo signal za početak neprijateljstava. Nakon manje od godinu dana svijet je bio u ratu. Koplju sudbine, kao središnjem komadu carskih dragulja i carskih svetinja, posjetitelji Katarinine crkve obilno su se divili. Za to su vrijeme pobjedničke njemačke trupe u strjelovitom vojničkom pohodu pregazile Poljsku, te su i francuskoj armiji priredile neočekivan poraz, kojem su Englezi kod Dunkerqua na jedvite jade izbjegli. Ali Hitlerov optimizam kako nema potrebe pronaći sigurno mjesto za pohranu talismana za trajanja rata pokazat će se potpuno neumjesnim, jer u daljnjem su tijeku rata bombarderi RAF-a prodirali sve dublje u područje Reicha, pretvarajući gradove u prah i pepeo.

Nakon što su nacisti došli na vlast, pokrenuta je industrijalizacija Nürnberga i otada je stari grad nudio cijeli niz važnih vojnih ciljeva, među njima tvornice MAN-a, koje su proizvodile strojne dijelove za oklopna kola i podmornice, te veliki kompleks elektro-pogona što su pripadali Siemens-Schuckertu, a nalazili su se u blizini velikog ranžirnog kolodvora.

Već prvi napad RAF-a prouzročio je velike štete na području oko crkve svete Katarine pri čemu je srušen dio krova crkve. Potom je koplje, zajedno s ostalim blagom, smjesta prebačeno u podrumske prostorije ispod banke Kohn u Königstraße.

Nakon pada Staljingrada, dok je cijela Njemačka tugovala, a nacističko vodstvo po prvi puta razmišljalo o mogućnostima da bi se rat mogao izgubiti, Hitler je izdao zapovijed da se njegov talisman moći smjesti u sigurno skrovište u okolici Nürnberga. Stoga su Heinrich Himmler i Kaltenbrunner izvanredno otputovali u Nürnberg kako bi razmotrili razne mogućnosti što ih je predložio Willi Liebel.

Himmlerova sklonost povijesnim reminiscencijama bila je presudna da se u mreži tunela, iskopanoj još u srednjem vijeku na više stotina metara dubine ispod zamka, iskopa hodnik. U jednom od tih tunela, tri stotine metara ispod zamka, već su jednom, 1796. godine, prije nego što je koplje potajno prebačeno u Regensburg, bili skriveni carski dragulji kako bi ih se maknulo iz dohvata Napoleona. Sada je, dakle, Heinrich Himmler zapovjedio da se tunel otvori i proširi, kao i da se sagradi skladište s klimom u koje bi se mogli sakriti stari njemački dragulji. Pritom se nije trebalo obazirati na troškove.Za taj posao korišteni su samo pouzdani nacisti, na čiju se apsolutnu diskreciju moglo osloniti. Ulaz u stari tunel nalazio se u Obere Schmiedgasse, iza zabatne kuće iz sedamnaestog stoljeća. Uska uličica s mnoštvom slikovitih zgrada na jednoj strani graniči s visokom strminom na kojoj se nalazi stari zamak. Tunel je ispražnjen i proširen, te ukopan nekih tridesetak metara u stijenu. Potom je na njegovom krajnjem dijelu izgrađen bunker s klimatizacijom. Masivna, u beton položena čelična vrata štitila su ulaz u presvođene prostorije u kojima je trebalo biti pohranjeno blago.

Gradonačelnik Willi Liebel pronašao je dva pouzdana čovjeka koji su trebali preuzeti vođenje poslova: gradskog vijećnika Heinza Schmeißnera, stručnjaka za graditeljstvo, iz gradske uprave, i dr. Konrada Freisa, nadležnog za poduzimanje mjera zračne obrane na tom području. Prisutnost tih ljudi u Schmiedgasse vjerojatno ne bi trebala pobuditi neku sumnju.

Kada je posao okončan, dr. Freis je dobio ključeve čeličnih vrata, a Heinzu Schmeißneru povjeren je komplicirani peteroznamenkasti kod. Nijedan od dvojice nije mogao sâm otvoriti nadsvođene prostorije. Samo Willi Liebel raspolagao je kako ključem tako i kodom. Carsko blago i carske svetinje noću su izvađene iz dubokog podruma ispod banke Kohn iz Königstraße 26, u središtu grada, i utovarene na teretnjak. Willi Liebel vozaču je naredio da se dugim i kompliciranim zaobilaznicama odveze do Schmiedgasse, tako da čak ni direktori banke nisu mogli vjerovati ništa drugo osim da su stare dragocjenosti odvezene iz grada. Teretnjak je prošao kroz neupadljiva garažna vrata zabatne kuće koja je prikrivala ulaz u tunel. Lažni zid u garaži nečujno je kliznuo ustranu, a vozilo je tajnim prolazom ispred velikih željeznih vrata ušlo u nadsvođeni prostor, koji se nalazio tristo metara ispod stare tvrđave. Sveto koplje sada je počivalo u skrovištu koje neprijatelji Njemačke nikad neće otkriti!

No, sada se, kako bi se ponovno obistinila stara legenda o koplju, umiješala sudbina. Koncentrirani zračni napad 13. listopada 1944, prilikom kojeg su noću RAF-ovi zrakoplovi, a danju eskadrile američki "letećih tvrđava" bez prestanka izbacivali bombe, uzrokovao je strahovita razaranja nacističke "Mekke". Nürnberg je pretvoren u jednu jedinu zadimljenu ruševinu. Bombe, koje su promašile svoj cilj, pretvorile su Obere Schmiedgasse u razvaline i gromade kamenja. Skriveni ulaz prema Hitlerovom nadsvođenom tajnom spremištu sada je bio svima vidljiv. Vanjska garažna vrata raznesena su eksplozijom, a od pomičnih vrata skrivenog zida ostali su samo svijeni metalni dijelovi. Uskoro su se gradom proširile novosti o tajnom tunelu što vodi do bunkera s golemim čeličnim vratima i doprle su do ušiju stranih radnika pa čak i britanskih i američkih ratnih zarobljenika. Willi Liebel odmah je naredio da se izdaleka vidljiv otvor ulaza smjesta prikrije, no iako su poslovi obavljeni brzo i djelotvorno, od Heinricha Himmlera je stigla zapovijed da se potraži drugo skrovište.

Tada se zbio osobito neobičan i upravo smiješan nesporazum koji je na mističan način doprinio tomu da koplje dospije u ruke novog vlasnika.

No, niti Heinz Schmeißner niti Konrad Freis, iako su obojica bili pouzdani i vodeći činovnici jednog od nacističkih gradova njemačkog Reicha, nisu ni slutili o čemu se zapravo radi kod Longinusovog koplja.

Također im nije bila poznata važna uloga koju je ono odigralo u začecima nacionalsocijalizma i Hitlerovog uspona na vlast. Kada je Willi Liebel nabrojio predmete koje je trebalo sakriti na drugom mjestu, Sveto koplje naveo je pod njegovim službenim nazivom "Mauricijevo koplje" No slučajno se jedno od šest najvažnijih znamenja carske vlasti vodilo pod nazivom "Mauricijev mač" i tako se dogodilo da je umjesto najvažnije relikvije, koplja, skriven mač.

Polagač cijevi imenom Baum dobio je nalog da potajno izradi nekoliko bakrenih spremnika u koje će biti smještene carska kruna, žezlo, carska jabuka i Mauricijevo koplje. Ti predmeti umotani su u staklenu vunu, položeni u spremnike i zapečaćeni te noću preneseni u podrumske prostorije predškolske ustanove na Panierplatzu, koja se nalazila na prilazu Schmiedgasse. Škola je također bila ukopana u brežuljak na kojem se nalazila tvrđava i korištena je kao sklonište od zračnih napada, jer je njen duboko ukopan podrum pružao izvanrednu zaštitu. S jednog ugla podruma preklopna vrata vodila su u veliku špilju u stijeni. Spremnici su smješteni u udubinu na krovu te špilje. U prisustvu Schmeißnera, Freisa i Juliusa Linckea, daljnjeg građevinskog stručnjaka u gradskoj upravi, osobito pouzdani radnici zazidali su otvor te udubine. Nakratko je navratio i Willi Liebel. Prema iskazu Heinza Schmeißnera gradonačelnik je bio vrlo uzbuđen. Upravo je bila stigla vijest da su se američki tenkovi i motorizirano pješaštvo probili do Gemündena u Hammelburgu. Nürnberg će se uskoro naći u središtu ratnih djelovanja. Liebel je bio izvan sebe - na rubu samoubojstva - a zabuna glede koplja uopće nije bila primijećena.

Bio je 31. ožujak 1945.Sada je pokrenuta hotimična akcija zavaravanja koja je trebala pobuditi dojam da su znamenja carske vlasti iz Nümberga prebačena u jedno drugo skrovište izvan Franačke: U nazočnosti Willia Liebela, koji još uvijek nije ništa slutio o kobnoj zamjeni što se dogodila s omiljenim Führerovim talismanom, konvoj automobila u pratnji Gestapoa i SS-a usred bijela dana dovezao se u Obere Schmiedgasse. Nije bilo nikakvog pokušaja zataškivanja naizgled očiglednog razloga akcije. Iz ulaza u tunel iznesen je velik broj drvenih sanduka i utovaren na teretnjak. Konvoj se odvezao s uključenim sirenama. Uskoro se gradom pronijela glasina kako je staro germansko blago potopljeno na dno jezera Zeller kod Salzburga.

Nakon poraza Njemačke potvrđeno je kako je zapovijed za manevar zavaravanja došla izravno od Heinricha Himmlera, koji je tajnu skrovišta pod Panierplatzom dijelio zajedno s Ernstom Kaltenbrunnerom i šefom Gestapoa Müllerom.

U arhivima američke obavještajne službe stoji:

"Dosad dobivene informacije upućuju na to da je zapovijed za sklanjanje znamenja carske vlasti na sigurno mjesto stigla od Himmlera. Osim Himmlera i nirnberških gradskih činovnika kojima je povjeren transport (do Panierplatza), o stvarnom smještaju insignija mogli su biti obaviješteni samo još Kaltenbrunner, šef državne službe sigurnosti, i Müller, ravnatelj Gestapoa.

Prilikom susreta načelnika odsjeka u Upravi sigurnosti, održanog u Berlinu 1. travnja 1945, dakle, jedan dan nakon odvoženja insignija, Müller je javio Kaltenbrunneru: 'Pouzdani agenti carske su insignije potopili u jezeru kod Salzburga. Kaltenbrunnerov jedini odgovor bio je: 'Dobro!' Tu obavijest dao je zapovjednik redarstva Spacil, koji je u razgovorima morao sudjelovati kao šef II. Odsjeka državne službe sigurnosti. Spacil je iz te prepirke zaključio da je Kaltenbrunner morao biti obaviješten o pojedinostima operacije, jer bi se u protivnom raspitivao o detaljima. Nasuprot tomu, iz Müllerove opaske također se moglo zaključiti kako je ideja o zamagljivanju tragova kroz izmišljenu priču i o potapanju insignija u jezero nastala u najvišim krugovima njemačke sigurnosne policije, te da je zapovijed za insceniranje tobožnjeg prijevoza iz Nürnberga stigla iz Berlina. Činjenica da ni šef državne službe sigurnosti nije smatran dostojnim da bi bio upućen u tajnu govori o tome koje mu je političko značenje pripisivano.

Na temelju tih činjenica i podudarnosti u razgovorima sa zatvorenim pripadnicima SS-a o kojima je dojavila obavještajna centrala Treće armije, činilo se kao da bi carske insignije prema zamislima njemačke sigurnosne službe trebale postati simbolom budućeg njemačkog pokreta otpora. Gradonačelnik Liebel možda je znao za taj plan, no ne i ostali predstavnici službi uključenih u prebacivanje, smatra službenik zadužen za istragu."

Citirano iz "Report on Recovery of Imperial German Insignia of Holy Roman Empire", MGO, Detachment E-203, Company C, 3rd Military Government Regiment, AP 403, USA.

Kada je dr. Walter Stein, tri mjeseca prije sloma Njemačke, Winstona Churchilla obavijestio o tom da bi Sveto koplje i znamenja carske časti nakon rata mogli postati simbolom njemačkog ilegalnog pokreta otpora, na njegova se upozorenja nitko nije obazirao. Tek je kasnije, u ožujku 1945, kada su do savezničke obavještajne službe u Harzu stigla izvješća o osnivanju podzemnog "pokreta vukodlaka" i planovima za posljednji očajnički otpor, ozbiljno shvaćen njegovprijedlog da se za potragu za carskim insignijama zaduži specijalno odjeljenje. To odjeljenje, pod zapovjedništvom satnika Waltera Thompsona, priključeno je američkoj Sedmoj armiji koja je trebala izvesti napad na Nürnberg.

"Branite Nürnberg do zadnje kapi krvi!" bila je zapovijed što ju je Führer umirućeg Trećeg Reicha odaslao svom gaulajteru Karlu Holzu i gomili od 20.000 vojnika SS-a, koji su trebali braniti duhovnu kolijevku nacizma.

Borba za Nürnberg otpočela je 16. travnja. Bila je to jedna od najžešćih bitaka rata. Trupe na ostalim bojišnicama u Njemačkoj bile su u bezglavom bijegu. General Model na Ruhru je pretrpio teške gubitke, a 300.000 ljudi pod njegovim zapovjedništvom predalo se nadirućim britanskim i američkim trupama. Samo je još 1. vojni zdrug u Franačkoj bio nenačet i pružao je ogorčen otpor kako bi otezanjem povlačenja u planinama Harza i austrijskim Alpama pripremio obranu do posljednjeg čovjeka.

7. američka armija pokušala je napredovanjem iz dva smjera slomiti posljednju liniju njemačkog otpora na zapadu te neprijatelja opkoliti strahovitim bombardiranjem iz zraka i ubitačnom unakrsnom vatrom, kojom je oko grada stvoren čelični prsten. Borbu ni u kom slučaju nisu kontrolirali samo napadači. Nijemci, koji su branili grad, u borbu su ubacili stotine tenkova i dvadeset i dva artiljerijska puka.

Njemački civili, muškarci, žene i mladež, sami su se naoružali i borili se ruku pod ruku s SS-om. S napadačima su se upuštali u ogorčene borbe u kojima je ratu vična 45. "Thundderbird" divizija pretrpjela teške gubitke.

Fanatična odjeljenja SS-a koja su branila zloglasnu kongresnudvoranu, koju je Adolf Hitler nekoć nazvao srcem nacionalsocijalizma, odbila su devet krvavih napada, sve dok nije pao i posljednji čovjek. Nijedna od dviju strana nije znala za milost.

Nürnberg je pretvoren u užareni pakao. Kada su 20. travnja borbe okončane, u nekad tako lijepom gotičkom gradu gotovo da i nije bilo čitave zgrade. Dok je Hitler u Berlinu sa šampanjcem slavio svoj 56. rođendan, na trgu Adolfa Hitlera u Nürnbergu podignuta je američka zastava, a američka treća divizija marširala je komadima kamenja zasutim trgom i svirala američku himnu.

U međuvremenu je grupa koja je trebala otkriti skrovište znamenja carske vlasti po cijelom Nürnbergu tragala za gradonačelnikom Liebelom, koji je 1938. nakon prijevoza blaga iz Beča u crkvu svete Katarine službeno za njega preuzeo odgovornost. Ali, zdepastog, crnokosog nacista, kojemu je Hitler povjerio original zloglasnih "Niirnberških zakona", koji su veličali arijsku krv i Židove srozavali na status manje vrijednog čovjeka, nigdje nije bilo. Očigledno dobro obaviješteni pouzdanici pričali su da ga se tijekom borbi u gradu nigdje nije moglo vidjeti. Liebel je zaista uvečer prije kapitulacije počinio samoubojstvo, ali njegovo je tijelo pronađeno tek 25. travnja poslijepodne. Skupina njemačkih civila zadužena za pokapanje mrtvih, kojih je bilo svuda u ruševinama Nürnberga, njegovu je lešinu otkrila u podrumu Palmenhoha, glavnog stožera Gestapoa i SS-a. Jedan od tih civila scenu je opisao kako slijedi:

"25. travnja u podrumu Palmenhofa još se uvijek nalazio jedan leš. Zajedno s jednim američkim vojnikom spustili smo se u podrum. Koridori i podrumske prostorije bili su u strašnom neredu. Bilo je pljački. Ručne torbe, kovčezi i ormari bili su pootvarani, a inventar je bio razasut svuda po tlu.

Pod je bio zamrljan krvlju. Probijali smo se kroz gomile svilenog donjeg rublja, čarapa, odjeće, sanduka cigareta i paketića cigara. U nekoliko prostorija nalazili su se brižljivo složeni sanduci sa skupim vinima. Svuda naokolo ležali su kožnati kovčezi, aktovke, odore i dijelovi ostale opreme. U bivšem uredu upravitelja SS-a na jednoj ležaljci pronašli smo beživotno tijelo. Osoba je još uvijek bila u sjedećem položaju. Bilo je to mrtvo tijelo u odori jurišnika.

Smrad je bio tako jak da je nekom iz skupine pozlilo te je morao izići.

Imao sam sa sobom plinsku masku pa sam se mogao približiti. Lice pokojnika bilo je neprepoznatljivo jer je bilo potpuno prekriveno skorenom krvlju.

Teško tijelo odvukli smo stubištem na svjež zrak i ostavili ga na Jakobsplatzu.

Cijeloga smo ga isprali. Pamučnom krpom s lica sam mu očistio krv. Bio je to Willi Liebel. Sve što smo kod njega našli bili su maramica s inicijalima WL i prsten na njegovu prstu. Nedostajalo je sve ostalo što bi pomoglo u njegovoj identifikaciji. Uzrok smrti bilo je tane u njegovoj glavi. Odnijeli smo ga na groblje i pokopali ga nedaleko od jugozapadnog ulaza."

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U SVIBNJU

SVIBANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče svima.

    13.05.2022. 21:27h
  • Član vanessavanessa

    https://www.youtube.com/watch?v=k7MPTmsPfkI

    10.05.2022. 17:29h
  • Član vanessavanessa

    ❤️ ☕ ☕♥♪♫♫♪♥

    05.05.2022. 20:13h
  • Član vanessavanessa

    Bravo Sjenko***https://www.youtube.com/watch?v=KlYhvzbI6eE

    05.05.2022. 20:05h
  • Član iridairida

    Broj članova kluba 11 950

    05.05.2022. 18:19h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, čestitam vam 1. Svibnja Praznik rada. . Uživajte u miru. Lp

    01.05.2022. 07:20h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    dragi Magicusi, sretan i blagoslovljen Uskrs

    17.04.2022. 12:53h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlogMagnezij tajne

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

HITLER POSEŽE ZA LONGINUSOVIM KOPLJEM EPILOG II