17. POGLAVLJE

DVA LICA MAJSTORA MAGIJE

KLAUSA HAUSHOFERA

Shvatljivo je što Albrecht Haushofer nije želio vjerovati kako je njegov otac znao da je duh Lucifera zaposjeo dušu Adolfa Hitlera. No, nema sumnje da je Karl Haushofer osjetio ne samo dah apokaliptičke zvijeri što je zaposjela bivšeg ludog kaplara, nego da je posve svjesno i u zloj namjeri

pokušavao podučiti Hitlera kako da njegove sile pusti na čovječanstvo i pokuša osvojiti svijet.

Kasnijih godina vodile su se žestoke rasprave o tome da li je Haushofer uopće imao bilo kakav utjecaj na Adolfa Hitlera. Takva je diskusija bila moguća samo zato što slabo informirani krugovi nisu shvatili da je taj neobični i tajanstveni čovjek imao dva sasvim različita lica.

Energičnog i nepobitno izvanredno nadarenog profesora geopolitike znaju svi, i ta strana njegova života bila je dovoljno opisivana. Ali Klaus Haushofer na sve se zamislive načine borio da ostane skrivena druga strana njegove prirode, kao i njegova djelatnost u svojstvu vođe tajnog kruga

posvećenih i autoriteta na svim područjima "tajnog učenja". Ipak, svatko tko raspolaže istinskim, čak i minimalnim okultnim znanjem, iz svake riječi što ju je pisao i iz svakog njegovog čina na političkoj pozornici u Münchenu u godinama odmah po okončanju Prvoga svjetskog rata, prepoznat

će posvećenika.

Počet ćemo promatranjem njegovog rada i pozadine tog rada s jednog čisto izvanjskog aspekta, kako bismo u njemu ušli u trag ezoterijskoj struji sotonizma uz čiju je pomoć Njemačku htio dovesti do vladavine nad svijetom.

Karl Haushofer rođen je godine 1869. u Bavarskoj. Odabrao je karijeru profesionalnog vojnika i na temelju svojih duhovnih talenata i zahvaljujući krajnjoj brizi o detaljima preuzet je u korpus stožera. Izvanredno poznavanje orijentalnih prilika dovelo je do toga da mu je njemačka obavještajna služba povjerila niz tajnih zadataka u Indiji i Japanu. Studirao je više istočnjačkih jezika, uključujući i japanski kojim se mogao tečno sporazumijevati dok je kao vojni ataše radio u njemačkom veleposlanstvu u Tokiju. Vladao je i sanskrtom i izrađivao prijevode hinduističkih i budističkih tekstova, postao je autoritet na području orijentalnog misticizma i izjašnjavao se kao beskompromisni pristaša Schoppenhauera.

Bilo mu je već četrdeset i pet godina kada je doktorirao s izvanrednom disertacijom o političkoj geografiji, nakon što mu je Sveučilište odobrilo određene slobode glede obveze nazočnosti. Tijekom cijeloga svjetskog rata službovao je na Zapadnoj bojišnici i ondje stekao ugled jednog od naizvrsnijih mladih generala Njemačke.

Tema njegove disertacije o geopolitici bilo je daljnje razvijanje Ratselove ideje da je propast neke nacije uvijek posljedica njenih sve manjih zahtjeva za prostorom. "Prostor nije samo oruđe moći, on je moć sama", kazao je svojoj prvoj grupi studenata, među koje su pripadali i Rudolf Hess te nekoliko drugih, kasnije vodećih nacista. "Političku geografiju namjeravam koristiti kao oružje koje će Njemačku potaknuti da dosegne svoju sudbinom joj dodijeljenu veličinu. Želim preodgojiti cijelu naciju kako bi shvatila ulogu geografije u povijesti i da nijedan mladi Nijemac više ne bi razmišljao provincijalno, nego samo još u kontinentima."

Bilo je to nešto nečuveno za studente poražene nacije koja je upravo opet bila prisiljena pobjednicima izručiti dijelove vlastitog teritorija i sve svoje kolonije. Bila je to magična riječ, po prvi puta izgovorena na Haushoferovom prvom predavanju pred prepunim auditorijem minhenskog sveučilišta

- riječ što će izazvati nove valove agresije jednoga naroda koji je vjerovao kako je dobio nož u leđa: životni prostor.

Haushoferove ideje išle su znatno dalje od svih ideja njegovih prethodnika na području političke geografije. Ni najmanje ga nije zanimala analiza geografskih činjenica, već je svoje geografske ideje neprestano povezivao s provokativnom teorijom agresivne teritorijalne ekspanzije u globalnim razmjerima. Njegovo zahtijevanje životnog prostora za njemački narod i njegovi planovi da ga pribavi nisu bili ništa drugo doli opravdanje internacionalnog razbojništva velikog stila i ni više ni manje nego neograničenim dopuštenjem za osvajanje svijeta.

Istovremeno je geografiju zaogrnuo velom rasne mistike, koja je Nijemcu trebala pružiti izliku da se vrati u područja azijskog zaleđa, s kojih je, kako se pretpostavljalo, arijska rasa potjecala. Na taj rafiniran način poticao je njemački narod na osvajanje cijele istočne Europe, a povrh toga i onih golemih azijskih područja što se protežu 4000 kilometara od zapada prema istoku, od Volge do Yangtsekianga, a na jugu su ograničena tibetanskim gorjem. Haushofer je smatrao da onaj koji potpuno ovlada tom iskonskom zemljom, proširi svoje gospodarske mogućnosti i organizira svoju vojnu obranu, posjeduje neograničenu vlast nad svijetom.

Njegove teorije cijelom su se Njemačkom proširile brzinom prerijskog požara dajući opasan polet vojnim porazom povrijeđenom osjećaju časti i lažnom ponosu njemačkog naroda. Godine 1935. sva su djeca u Trećem Reichu u nastavi dobila predmet geopolitike, a to podbadanje geopolitičke svijesti Nijemaca bilo je propagandističko remek-djelo koje čak ni Goebbels nije mogao nadmašiti.

"Svatko od nas na neki je način glumac na pozornici svjetske politike", propovijedao je Haushofer milijunima revnih slušatelja putem radija.

"Čak i na najskromnijim mjestima, kao lojalni pristalice od Boga odabranog Führera pomažemo oblikovati budućnost našeg naroda, pa bilo to samo tako što u pravo vrijeme na pravom mjestu dajemo pravi eho... Ne budite sitničavi, nego razmišljajte u velikim prostornim kategorijama, u cijelim kontinentima i oceanima, i na taj način vaš smjer usuglasite sa smjerom Führera."

Nekadašnji general, koji je naginjao ukrašavanju suhoparnih činjenica patriotizmom, napisao je sveukupno četrdeset knjiga i 400 eseja te pokrenuo Časopis za geopolitiku. Kao posljedica njegova djelovanja između dva svjetska rata objavljeno je ukupno 3420 djela o geopolitici!

Nadaleko je poznato da je Rudolf Hess Hitlera uveo kod Klausa Haushofera i da je profesor s debelim, pod ruku zataknutim knjižurinama, često posjećivao Hitlera kada je ovaj 1923. nakon neuspjeha minhenskog puča u landsberškoj utvrdi pisao Mein Kampf.

"Ono što je Haushofer u to doba pridonio Hitlerovom psihološkom razvoju bio je niz argumenata, jedna rasprava i serija geografskih činjenica velikog političkog značenja. U Mein Kampfu se naslućuju novi tonovi. Osim starih klišeja susrećemo se s čestim aludiranjem na životni prostor, diskusijama o njemu i vanjskoj sigurnosti, tj. osvajanju daljnjeg životnog prostora za produbljivanje obrane, kao i s traženjem prirodnih granica, ravnotežom između moći nad kopnom i vodom i uključivanjem geografije u vojnu strategiju.

Prijelaz od demagoške bujice riječi prvih poglavlja u Mein Kampfu prema elementarnim fazama geopolitike previše je zoran a da bi mogao biti slučajnost, osobito uzmemo li u obzir koju je lektiru Haushofer, kako je općepoznato, prilikom svojih posjeta Hitleru i Hessu u zatvoru u Landsbergu

nosio sa sobom. U četrnaestom poglavlju gotovo možemo osjetiti Haushoferovu prisutnost, iako je to po Hitlerovu diktatu zapisao Hess.

Haushofer je Hitleru iz svog istraživačkog arsenala na neki način pružio osvajački mač. Hitler ga je izvukao iz korica, nabrusio njegove oštrice i odbacio korice...

Geopolitika je sada trebala pomoći da se u Hitlerovoj Njemačkoj odgoji elita, i to na sličan način kao i u blizanačkim teorijama 0 klasnoj borbi i dijalektičkom materijalizmu koje su pomogle racionalnom obrazlaganju komunizma u Rusiji. Znanost je podvaljena i priskrbila je ugled zavjeri koja je začet a u jednom minhenskom pivskom podrumu i koja se trebala razviti u imperij što bi bio veći od carstva Džingis-kana."

Edmund A. Walsh: Total Power

Nakon što se Adolf Hitler 1933. uspeo na vlast, profesor Haushofer sudjelovao je u predradnjama za ostvarivanje ugovora triju sila. Iako osobno zapravo nije sklapao ugovore koji su osiguravali suradnju Japana u planovima za osvajanje svijeta, ipak su se svi dogovori između japanskih opunomoćenika i nacionalsocijalističkih državnika odvijali u njegovoj kući u blizini Münchena. On je ta ugodna zasjedanja nazivao "kulturnom suradnjom". Vidio je Japan kao bratski narod Njemačke, gospodujući narod (Herren volk) istoka. Nije bilo slučajno to što je Matsuoko, japanski ministar vanjskih poslova, nakon razgovora s Haushoferom i po povratku u Japan izjavio: "Jednoj naciji prilika za takvu veličinu nudi se samo jednom u tisuću godina." Ta prilika zvala se Pearl Harbour i može se smatrati sigurnim da se taj brižljivo planirani i nesavjesni napad bez i najmanje prethodne objave rata mogao pripisati ideji Karla Haushofera.

Svi napadi nacista, jedan za drugim, sve u svemu slijede njegova učenja, a Adolf Hitler se u tim prilikama poslužio Haushoferovim geopolitičkim strategijskim metodama, njegovim jezikom, njegovim zemljovidima i njegovim argumentima.

Neki ljudi Haushofera su pokušavali opravdati time da je unutar političke geografije uspostavio tek određene nove teorije, što su ih nacisti potom iskoristili, na jedan njemu nepredvidljiv način. Ali ne može biti sumnje da mu je bilo itekako jasno koje je strašne posljedice imala svaka njegova napisana riječ, i predobro je znao da će ostvarivanje njegovih planova stajati rijeke ljudske krvi i da će podjarmljenim manjinama - kako se on izražavao - manje vrijednim rasama, nakon što ih pregazi njemačka ratna mašinerija, donijeti velike patnje. Haushofer je, naime, istovremeno bio član Akademije za njemačko pravo i u tom je svojstvu u znatnoj mjeri sudjelovao u izradi tiranskog zakonodavstva nametnutog poraženim narodima. Na taj način obavio je pripremni posao za koncentracijske logore, u kojima će se masovno ubijanje razviti u državnu industriju iz koje proizlaze nusproizvodi. Ali kao da taj popis zasluga sam po sebi ne bi bio dovoljno opsežan, iza otmjene, uspravne prilike njemačkog generala i znanstveničke pojave bavarskog profesora nalazila se jedna druga, daleko mračnija figura - majstorski spletkar magije, koji je snivao samo o tom da na čovječanstvo pusti apokaliptičku zvijer.

Opisali smo kako se Dietrichu Eckartu posrećilo razviti i otvoriti centre astralnog tijela Adolfa Hitlera i time mu pružiti mogućnost uvida u makrokozam i komuniciranja s mračnim silama. Također smo vidjeli kako je svom učeniku pomogao definirati i iskoristiti svoja sjećanja na raniju inkarnaciju u devetom stoljeću u liku Landulfa od Capue. Sada je na Karlu Haushoferu bio red da dade prilog inicijaciji daleko višeg stupnja, koje će Hitlerov "vremenski organizam" (eterično tijelo) proširiti i preobraziti ga tako da u jednoj fantastičnoj vremenskoj perspektivi može vidjeti razvoj čovječanstva.

Ono što je Hitleru u tom smislu zaista otkrio bilo je tajno učenje iz kojega je vješto izvodio svoj geopolitički sustav kako bi ga mogao iskoristiti kao sredstvo kojim će rasnu svijest njemačkog naroda usmjeravati na putove koji su se na kraju krajeva svodili na pripremu za osvajanje svijeta.

Svojim tumačenjem Tajne doktrine Haushofer je proširio Hitlerovu vremensku svijest i pred njim je rasprostro globalnu panoramu razvoja Zemlje. Iz toga se vidjelo kako funkcioniraju hijerarhije zlih sila i u svakom razdoblju djeluju protiv istinskog razvoja ljudske svijesti. Takvim podukama Haushofer je Hitlera naveo na to da razabere stvarne motive luciferskih duhova koji su ga zaposjeli kako bi postao svjesnim oruđem njihovih zlih namjera u dvadesetom stoljeću.

Haushofer je konačno, kada je Adolfa Hitlera uputio u okultno značenje krvi i ukazao mu na ulogu što pripada okultnim krvnim obredima pri stvaranju magične mutacije unutar arijske rase, koja će biti uvod u novo razdoblje razvoja čovječanstva, rođenja "nadčovjeka", preuzeo i ulogu Mefista.Tijekom prvih dvadeset godina tog stoljeća u intelektualnim krugovima Njemačke pojavio se osjećaj da je prestao ljudski razvoj upravljan rukom Božjom i da bi čovječanstvo, ne preuzme li svoj daljnji razvoj u

vlastite ruke, zauvijek moglo ostati zarobljeno u intelektualnoj sterilnosti trodimenzionalne svijesti.

Iz očaja, koji je uslijedio razočaranom odvraćanju od dijalektičkog materijalizma devetnaestog stoljeća, rodila se sigurnost da je izbilo novo vrijeme slobode u kojem je čovjek dužan tražiti iskupljenje i svakom aspektu svog života dati novi sadržaj. Istodobno se vjerovalo da se takav

skok u ljudskom razvoju ne može dogoditi a da se na Zemlji ne pojave sasvim izuzetna bića, koja bi svim područjima znanosti, umjetnosti i religije dala trajne impulse za duhovnu reinkarnaciju. U toj atmosferi proročke spremnosti rođena je misao o dolazećem mesiji.

Postavljena su najrazličitija proročanstva o prirodi novog mesije - ili zapravo cijelog niza mesijanskih likova - koji bi novim životom trebali ispuniti filozofiju, religiju, medicinu, pjesništvo, slikarstvo i kiparstvo, ukratko sve ljudske djelatnosti.

Među različitim grupama intelektualaca koji su smatrali da nijedno područje ljudskoga života ne može biti probuđeno i iskupljeno bez pojavljivanja osobnog spasitelja, nalazilo se i pangermansko i rasno orijentirano bratstvo. Ono je u prvi plan stavilo pojam "nadčovjeka" Friedricha Nietzschea, boga-čovjeka koji je postao vidljiv, koji će arijsku rasu predvoditi u osvajanju svijeta i stvoriti poredak za najmanje tisuću godina.

Samo pred pozadinom tog iščekivanja mesije možemo prosuditi stvarno značenje neobičnog nadmetanja upriličenog godine 1920. na sveučilištu u Münchenu. Jedan njemački milijunaš koji je živio u Brazilu raspisao je visoku nagradu za onog studenta koji će napisati najbolju raspravu

na temu: "Kakva svojstva mora imati čovjek koji će Njemačku ponovno odvesti do njene prijašnje moći i veličine?"

Dobitnik tog nagradnog natječaja bio je izvjesni Rudolf Hess. Njegov mnogo hvaljeni sastavak ocrtavao je sliku dolazećeg mesije koji je iskazivao začudne sličnosti s Antikristom Protokola sionskih mudraca. I on je u svakom retku bio obilježen misaonim tokovima Karla Haushofera koji

je Hessa podučavao na geopolitičkom seminaru Sveučilišta.

Rudolf Hess svom je učitelju potanko pričao o Adolfu Hitleru, no ovaj je u početku, čini se, neobično malo držao do demagoškog vođe nacističkog pokreta. Bivši general jednostavno nije htio vjerovati da bi kaplar s Chaplinovim brkom, čudnog ponašanja, ikada mogao postati spasiteljem njemačkog naroda.

Tek kada je Haushofer pribivao procesu što se vodio 1923. nakon bezuspješnog minhenskog puča počeo je razabirati Hitlerov pravi format i njegove sposobnosti vođe.

Sjedio je na rezerviranom mjestu suda koji je zasjedao u staroj pješadijskoj školi u Blutenbergstraße i bio je kao hipnotiziran rječitošću i smionošću tog tada još nepoznatog revolucionara, čija puka prisutnost kao da je bacala u sjenu znamenitog generala Ludendorffa, koji je sjedio pored

njega na optuženičkoj klupi. "Čovjeka koji je rođen za diktatora nitko ne treba prisiljavati", doviknuo

je Hitler okupljenim dopisnicima svjetskog tiska. "On to želi sâm po sebi. Njega nitko ne goni, nego on goni samoga sebe... Čovjek koji se osjeća pozvanim voditi narod nema pravo kazati: 'Ako me želite ili pozovete, surađivat ću s vama.' Ne, njegova je dužnost jednostavno istupiti."

Iz dana u dan, ako bi se Hitler branio i vještim ispadima svoje suce i tužitelje tjerao u škripac, uživao je sve veći ugled kod profesora koji ga je promatrao njemu svojstvenim distanciranim zanimanjem. Posljednjeg dana procesa Haushofer je bio potpuno uvjeren da osluškuje riječi čovjeka koji će jednom voditi Njemačku u osvajanje svijeta.

"Vojska što smo je školovali raste iz dana u dan", vikao je Hitler... Gajim ponosnu nadu da će te satnije prerasti u bataljune, bataljuni u pukovnije, a pukovnije u divizije, da će stara kokarda biti izvučena iz blata, da će ponovno lepršati stare zastave i da će doći do pomirenja kod posljednjeg Božjeg

suda, kojem smo spremni pristupiti."

Zaključne riječi što ih je Hitler svojim sucima, prije nego što je presuda izrečena, bacio u lice bile su osobito dojmljive i značajne: "Jer ne sudite Vi, gospodo moja, nama. Presudu donosi vječni sud povijesti, koji će zauzeti stav prema optužbi podignutoj protiv nas! Vašu presudu koju ćete izreći, znam. Ali onaj sud neće nas pitati: Jeste li počinili veleizdaju ili ne? Onaj sud će nama, časniku odgovornom za smještaj ljudstva stare armije i njegovim časnicima i vojnicima suditi kao Nijemcima koji su željeli najbolje za svoj narod i domovinu, koji su se željeli boriti i umrijeti. Makar nas Vi proglasili tisuću puta krivima, boginja vječnog suda povijesti sa smiješkom će poderati zahtjev državnog odvjetnika i presudu suda. Jer ona će nas osloboditi.

"Adolf Hitler poslan je u tvrđavu Landsberg kako bi odslužio petogodišnju zatvorsku kaznu. Ondje mu se pridružio Rudolf Hess, koji se naknadno sam prijavio i priznao svoj udio u planovima za rušenje bavarske vlade. Hitler nije tretiran kao zatvorenik, nego kao gost. Dodijeljena mu je velika soba s prekrasnim pogledom na Lech, na krajolik u kojem je prije tisuću godina Oton Veliki novačio svoje armije prije nego što će krenuti s Longinusovim kopljem kao talismanom kako bi natjerao u bijeg pljačkaške hunske horde.

Iako je sve što je Hitler u utvrdi činio bilo pomno kontrolirano, a i njegovi gosti morali su podnijeti brižljivu provjeru svojih životnih okolnosti, očigledno nitko nije imao ništa protiv naizgled nevinih posjeta jednog profesora geologije sa Sveučilišta u Münchenu. Tako se moglo dogoditi da Karl

Haushofer ljeti 1924, u nazočnosti Rudolfa Hessa, "zatvorenika" Adolfa Hitlera uputi u Tajnu doktrinu. Bio je to čin koji će imati dalekosežne i kobne posljedice za cijelo čovječanstvo.

Okvire ove knjige premašilo bi kada bismo natuknuli više od nekoliko kratkih detalja Tajne doktrine, i moramo se ograničiti na to da damo grubu skicu onih aspekata koji bacaju osobito svjetlo na đavolsku prirodu okultizma nacionalsocijalističke partije.