Još 1933, kada se političkim lukavstvom dokopao vlasti, Hitler nije znao da će jednoga dana biti prisiljen ubiti satnika Röhma i cijeli stožer SA, kako bi sklonio s puta smeđe košulje koje su prijetile da ugroze njegov položaj vođe nacističke partije. Čak i nakon što je Hitler postao kancelar te je cijeloj nacističkoj hijerarhiji podijelio titule i službe, Himmler je imenovanjem za predsjednika policije Münchena primio tek minimalno priznanje za svoje usluge, a njegove SS-formacije nominalno su i dalje ostale podređene zapovjedništvu SA.
Upravo je vrhovno zapovjedništvo njemačkog Wehrmachta, koje je nekada uz pomoć Ludendorffa smislilo legendu o "ubodu nožem u leđa", konačno prisililo Hitlera da se okrene protiv "starih boraca" u SA. Svojim zahtjevom za raspuštanjem SA, iako i ne znajući, doprinio je tomu da je Himmler iznenada i gotovo kao čudom stigao do zenita svoje moći, i pored Hitlera postao najmoćnijim čovjekom u državi.
Dok je njemački Glavni stožer mirno promatrao učvršćivanje nacističkog režima, nije mu trebalo dugo da se nagodi s Hitlerom. Za kompenzacijušto su nacistima dane slobodne ruke i nemiješanje silom oružja u unutarpolitičku situaciju, isposlovani su neki ustupci. Generali su Hitlera čak potaknuli da u Reichstagu proglasi zakon (Vojni zakon br. 20) prema kojem je sve osoblje vojske časnici i niži činovi - trebalo biti izuzeto iz nadležnosti civilnih sudova. Ostarjelog predsjednika von Hindenburga naveli su na to da si zadrži pravo da u svakoj vladi po vlastitom izboru postavlja ministra obrane. Na taj način vojska je, kada je Hitler postao kancelar, dobila potpuno nezavisnu poziciju koju nacistička partija nije mogla kontrolirati.
Satnik Ernst Röhm, vođa SA i jedan od najbliskijih osobnih prijatelja Adolfa Hitlera, nije imao pretjerano dobro mišljenje o generalima i o krutim tradicijama časničkog zbora. Naglašavao je da su njegovi naoružani dragovoljci brojčano trostruko nadmoćni vojnim postrojbama. Bio je potpuno siguran da će svog Führera navesti na to da raspusti i ukine njemačku vojsku kako bi SA, s tri milijuna pripadnika, pretvorio u jezgru vojne obrane nacije.
No, takve Röhmove nade bile su golema zabluda, jer i Adolf Hitler je u međuvremenu vjerovao u svoju neprestano ponavljanu laž o apsolutnoj nepobjedivosti njemačke vojske. Vojsku je smatrao neophodnom za ispunjenje svojih snova o osvajanju svijeta. Vjerovao je kako bez njihove tradicionalne discipline, borbenog duha i tehničke stručnosti, bez njihovog treninga i vojne vještine ništa ne može postići. Ukoliko bi jednom morao birati između vojske i SA, uništio bi svoje stare drugove koji su mu nekada pomogli doći na vlast.
Neko vrijeme Hitler je, pokušavajući elitu SA ubaciti u vojsku, nastojao postići kompromis. No, njemački generali ni pod kojim uvjetima nisu htjeli prihvatiti takav kompromis.
Časnički zbor na SA je s pravom gledao kao na gomilu neotesanih i nediscipliniranih ljudi koji su na ulicama provodili nasilje, jedinstveno u povijesti nacije. Nitko nije mogao zaboraviti brutalne napade, prilikom kojih su iz žudnje za osobnom osvetom, pod izlikom političkih aktivnosti, ubijani čak i potpuno nedužni ljudi. Povrh toga, generali su kritizirali nedostatak bilo kakvih moralnih svojstava u satnika Röhma i njegovih drugova u stožeru SA, koji su, poput primjerice Heinesa, bili ozloglašeni u cijeloj zemlji zbog rastrošnog načina života i homoseksualne razvratnosti.
Ipak, kritiziranje njegovih suboraca nije bilo to što je Hitlera navelo na donošenje konačne odluke.
Ono što je Adolfa Hitlera na kraju uvjerilo da bi Röhm i njegov SA mogli postati opasni, bila je otvorena prijetnja kontrarevolucijom. Kada se Hitler dokopao vlasti, SA se smatrala sramno prevarenom pri podjeli naslova i položaja. Sada su jednostavno htjeli preuzeti činove, prestiž, plaće i ostale prednosti profesionalne vojske i nisu se libili ni prolijevanja krvi kako bi ostvarili taj cilj.
Satnik Röhm, suočen s tim buntovničkim raspoloženjem u svojoj organizaciji, htio-ne htio bio je prisiljen javno izjaviti kako shvaća potrebe svojih ljudi. "Svatko tko vjeruje da su zadaci Jurišnih odreda već ispunjeni", doviknuo je tisućama pripadnika SA na Tempelhofer Feldu u Berlinu, "morat će se pomiriti s mišlju da smo ovdje i da ovdje namjeravamo ostati, ma što se dogodilo." U jednom drugom govoru, u kojem je žalio što Hitlerova revolucija nije otišla dovoljno daleko, vikao je: "Moramo početi s time da očistimo svinjac i da nekoliko prljavih svinja protjeramo s njihovih korita."
To je bio znak Adolfu Hitleru da Heinricha Himmlera unaprijedi na položaj s kojeg će kao državni krvnik moći prirediti krvoproliće kojim će 4000 vodećih članova Jurišnih odreda, jezgru suboraca iz vremena prije osvajanja vlasti, odvesti u klaonicu. I zaista, gdje se i kada u povijesti Njemačke dogodila takva serija unaprjeđenja i koncentracije vlasti kakva je u to doba dopala Heinricha Himmlera? Dvojnik svijeta nalazio se na putu prema vrhuncima neograničene moći s kojom je u rukama držao živote muškaraca, žena i djece Njemačke, a kasnije i cijele Europe.
"Od listopada 1933. njemački tisak monotonom je pravilnošću počeo izvješćivati o Himmlerovom usponu:
27. listopada: Himmler postaje šef političke policije u Mecklenburgu i Lübecku;
20. prosinca: Himmler - šef političke policije u Badenu;
21. prosinca: šef političke policije u Hessenu i Anhaltu;
24. prosinca: šef političke policije u Bremenu.
Udarni naslovi to su glasnoobjavljivali, no njemački narod, koji je u međuvremenu počeo upoznavati Himmlerove metode, drhtao je. Ernst Röhm i SA spremali su se na najgore.
Daljnja imenovanja slijedila su jedno za drugim: Thüringen, Saska, Hamburg, Württemberg. Kroz nekoliko mjeseci Himmler je postao šefom političke policije svih zemalja njemačkoga carstva, s izuzetkom Prusije, gdje je Göring čvrsto držao svoj položaj."
Willi Frischauer: Himmler - the Evil Genius of the Third Reich
Himmler je od Göringa preuzeo vodstvo Gestapoa i organizirao ga na državnoj razini, i dok su agenti Službe sigurnosti (politička obavještajna služba SS-a) svakodnevno provjeravali čime se bave satnik Röhm i njegovi kolege, Hitler se još uvijek kolebao da li da zaista dade ubiti ljude koji su mu pomogli da se dokopa vlasti.
U tom trenutku zbio se događaj koji će ubrzati tok stvari. Četrnaest godina prije - nedugo nakon zaključenja primirja - general McClean, slobodni zidar visokog stupnja, jednog je dana ručao s Ludendorffom i ovaj je izrazio uvjerenje kako Njemačka vojska nikada nije mogla biti poražena na vojnom polju. "Želite li time reći da je njemačkoj vojsci zabijen nož u leđa?" pitao je engleski general. "Da, da, tako je. Upravo sam to mislio.
Zabijen nam je nož u leđa!" odgovorio je Ludendorff, veseo što je našao tako prikladan izraz za mit što ga je htio raširiti među ljudima.
I sada - tijekom krize godine 1934. - Anthony Eden, engleski ministar vanjskih poslova, koji je nastavio s tradicijom konzervativne stranke da slobodno zidarstvo miješa s pitanjima politike moći, došao je u Berlin zbog razgovora s Adolfom Hitlerom. U Njemačku je poslan s posebnim zadatkom da isposluje da nominalna jačina SA bude smanjena za dvije trećine. Ovime ni u kom slučaju ne želimo nagovijestiti da je došlo do neke vrste slobodnozidarske zavjere, nego sasvim jednostavno pokušavamo pokazati kako je zakon karme postao djelotvoran i na međunarodnoj razini, samo da bi dvojnika svijeta u Heinrichu Himmleru doveo na vlast.
Svojim pristajanjem na Edenove zahtjeve za smanjivanjem SA, Hitler je vidio priliku za pridobivanje povjerenja međunarodne zajednice, pod čijom je zaštitom mogao naoružati i ojačati njemačku vojsku. General Blomberg, zapovjednik vojnog stožera, upravo je na mističan način trenutak Edenova posjeta odabrao kako bi iznudio rješenje. "Smanjite napetosti u zemlji, ili će predsjednik Hindenburg proglasiti izvanredno stanje i svu vlast predati vojsci", kazao je Hitleru. Kocka je bila bačena.
Kada je neki nepoznati atentator na posjedu Göringovih u Schorfheide kod Berlina na Hitlera pokušao ispaliti hitac, u javnosti se pretpostavljalo kako je riječ o komplotu SA-a koja nastoji ubiti Hitlera.
Himmler, koji je stajao između nevidljivog strijelca i Hitlera, ranjen je u ruku. "Kako sam zahvalan sudbini", ekstatički je uzviknuo Himmler.
"Dopustila mi je da spasim život svog Führera!" Od tog trenutka o sebi je uvijek govorio kao o Hitlerovom "krvnom bratu". Raščišćavanje afere s Röhmom uslijedilo je gotovo neposredno tomu.
"Tjelesna garda Adolfa Hitlera" pod zapovjedništvom Seppa Dietricha otpratila je Führera u Bavarsku, kako bi likvidirali Ernsta Röhma i njegove najbliže suradnike. Himmler je ostao u Berlinu te je u vojarni Lichtenfeld uspostavio stožer za egzekuciju gdje je osobno mogao nadzirati smaknuća mnogobrojnih vođa SA-a i drugih revolucionara.
Čovjek bez savjesti išao je za svojim egzekucijskim plotunima amotamo.
Među onima koji su bili hladnokrvno ustrijeljeni nalazio se i Gregor Strasser, njegov raniji šef iz minhenskih dana. Kako se gomila mrtvih sve više povećavala, a cijevi pušaka postale tako vrele da ih se jedva još moglo dotaknuti, anti-čovjek je bilježio imena kolebljivih i slabića među crnim košuljama koji očigledno baš nisu uživali u hladnokrvnom ubijanju.
Svaki ispaljeni hitac bio je nova stepenica na Himmlerovu putu prema totalnoj moći, a krvoproliće je u neku ruku tvorilo početak kratke, ali okrutne povijesti Crnog reda. Započelo je vrijeme dvojnika.
7979
Karakterna crta koja se u dvojnika najviše isticala bila je njegova gotovo neograničena sposobnost za krivotvorenje i prijevaru, te za prikazivanje stvari u bezazlenom svjetlu i za pronalaženje općekorisnih razloga i moralnih opravdanja za gnjusne intrige.Cijeli nacistički režim zasnivao se na takvom načinu postupanja. Primjerice, Hitler je svoju osobnu vlast ostvario lažnim zakonom, takozvanim "Zakonom o pu
"Naredbom o preventivnom zatvoru" Heinrich Himmler i njegovi u civil odjeveni agenti u Gestapou, kao i njegovi miljenici u zloglasnim crnim odorama, mogli su uhititi bilo koga. Za to nisu bile potrebne daljnje formalnosti, nego da ime dotičnog bude upisano u tiskanom obrascu, slijedom čega je okrivljeni "sukladno § 1 Zakona o otklanjanu nevolja od naroda i države mogao bez odlaganja biti odveden u zatvor". A tada je putovanje za milijune ljudi vodilo u nepovrat koncentracijskih logora gdje su bili izloženi brutalnosti, torturama i masovnom uništenju.U svjetlu kasnijih događaja, u Himmlerovim glasnim i drskim objašnjenjima o moralnoj opravdanosti preventivnog zatvora i načina na koji je zamagljivao stanje što je stvarno vladalo u logorima, nije bilo teško prepoznati pra-dvojnika.
"Preventivni zahtjev je mjera predostrožnosti", priopćavao je Himmler u jednom javnom govoru u Münchenu, iste godine kada je osnovao koncentracijski logor Dachau. Tom prilikom pokušao je opovrgnuti mnoge strašne priče što su kružile u inozemstvu. "Ako sam takve mjere poduzeo u relativno velikom opsegu, od mnogih sam bio krivo shvaćen. Morate shvatiti da je vladalo opravdano uzrujavanje, ljutnja i neprijateljstvo prema onima koji su nam stali na put. Samo time što sam u nekim slučajevima naredio preventivni zatvor, bio sam u stanju spasiti taj krug osoba odgovornih za nemire. Samo na taj način mogao sam jamčiti za njihovo zdravlje i život."
"Smijem li ovdje odmah naglasiti" - obratio se jednom drugom prilikom svojim tipično visokim glasom okupljenim predstavnicima stranog tiska: "Za nas su Židovi jednaki građani kao i nežidovski pripadnici nacije.
Njihovi životi i njihova imovina poštuju se na isti način. Dospiju li Židovi u preventivni zatvor, to mora biti shvaćeno u tom smislu."
80Himmlerovim "mjerama skrbi" milijuni muškaraca, žena i djece pretvoreni su u bezvoljne robove koji su ili umirali od gladi ili su u nekoj vr
nomoći", kojim je postao potpuno neovisnim o predsjedniku i Reichstagu. Stvaran naziv tog zakona, što ga je Hitler uspio progurati nakon paljevine Reichstaga - požara koji je trebao dokazati da postoje opasni protivnici države - glasio je: "Zakon otklanjanja nevolja od naroda i države." Na taj način isključena je moć svih ostalih političkih stranaka, političkih institucija i sindikata. Primjena tog zakona na privatnoj razini mogla je bilo kojeg "pripadnika nacionalne zajednice" stajati slobode.80
Izvaci iz njemačkih novina 1933-34, prijevodi iz Willi Frischauer: Himmler-
the Evil Genius of the Third Reich.sti državne industrije s čudnim "nusproizvodima" radili do smrti. Antičovjek, nastanjen u tijelu i mozgu Reichsführera, dokazao je nevjerojatno majstorstvo u tehnici krivotvorenja, koja je kulminirala najstrašnijim ogavnostima. Tako su, primjerice, u kupalištima bezazlena izgleda prikrivane plinske komore, a neupućeni robovi, zaposleni ispunjavanjem kompliciranih, ali potpuno besmislenih obrazaca, potajno su sterilizirani zrakama radija.
Arhetipski primjer zlog utjecaja pra-dvojnika na razvoj čovječanstva
81pružilo je raspeće Isusa, kada je Kaifa, židovski veliki svećenik i predstojnik sinedrija, vođi hramske straže dao zapovijed da Isusu Kristu slomi kosti. Moralna izlika za tu naredbu bila je da prema židovskom zakonu nijedan čovjek ne smije biti smaknut na sabat. No, stvarni motiv bio je, kao što je opisano u prologu ove knjige, da je trebalo osakatiti tijelo Kristovo, kako mase ne bi povjerovale da je on bio Mesija; jer u svetim je spisima bilo zapisano: "Nijedna kost neće mu biti slomljena". Međutim, rimski centurion Gaius Cassius, koji se našao na Golgoti, osujetio je taj đavolski plan svojim ratničkim, ali milosrdnim djelom.
Razmotrimo li ispravno napad pra-dvojnika na Isusa Krista i pravodobno, odlučno i za svjetsku povijest značajno djelo rimskog centuriona kojim ga je on osujetio, ni u kom slučaju nije iznenađujuće da je isti gnjusni anti-čovjek koji je stanovao u Himmleru i u dvadesetom stoljeću imao posla s Longinusovim kopljem. Heinrich Himmler bio je fasciniran Kopljem sudbine i kao pod skrivenim pritiskom zadubljivao se u njegovu povijest tijekom stoljeća. I zaista: oba velika središnja područja zanimanja Reichsführera SS-a bila su Longinusovo koplje i okultno značenje krvi!
Dok je Hitler, koji je koplje po prvi puta vidio u Hofburgu, trideset godina strpljivo čekao da ga dobije u svoj posjed, Himmler je preduhitrio događaje i već si je 1935. dao izraditi točnu kopiju talismana, tri godine prije nego što je njegov Führer osvojio Austriju i opljačkao riznicu habsburške dinastije.
Jedno tisuću godina staro germansko proročanstvo sadržavalo je, naime, prijetnju koja je Heinricha Himmlera potaknula da naruči kopiju
81 Dvojnik je bio aktivan kroz dvije tisuće godina kršćanstva. I naravno da djela subhijerarhije dvojnika u dvadesetom stoljeću nisu ostala ograničena na intrige nacista. U dnevnim novinama i na televiziji i danas možemo pronaći bezbrojne primjere djelovanja anti-čovjeka u svim dijelovima svijeta.
koplja tako važnog za sudbinu svjetske povijesti. To proročanstvo s usana saskog proroka u doba vladavine Henrika Ptičara u desetom stoljeću ispunit će se do posljednjeg slova. Ono je najavljivalo "gigantsku navalu koja će doći s istoka i, ne uspije li ga se zaustaviti na području Birkenwalda u Westfaliji, uništiti njemački narod".
Himmler, čovjek neizmjernog pamćenja, koji je registrirao svaku pojedinost iz njemačke povijesti i bogate pučke predaje, proročanstvo je protumačio na taj način da će Njemačka biti poražena i preplavljena od slavenskih i žutih horda iz Rusije i Sibira ako im se ne suprotstavi disciplinirano i na žrtve spremno bratstvo u stilu starih teutonskih viteških redova.
Svaki školarac u Njemačkoj poznaje do dana današnjeg junačka djela teutonskih vitezova. Dolazili su iz mnogih zemalja i svoju su vitešku hrabrost dokazali pod najrazličitijim vladarima i barjacima. No, kada bi stigli na područja časnog Marienburga, predavali su svoje osobne štitove na kojima su bili ugravirani grbovi najmanje četiri viteška i aristokratska pretka. Njihov jedini amblem otada je bio križ. Nisu htjeli biti ništa drugo doli samozatajni članovi bratstva i nisu priželjkivali nikakve druge časti osim da poginu u borbi i zadobiju vječni život.
Nekoliko godina Himmler se nosio s mišlju da SS preobrazi u takav viteški red. Ali pritom mu ništa nije bilo stranije od borbe za kršćanski križ. Razmišljao je o bratstvu zasnovanom na arijskoj krvi, u kojem bi svaki član morao dokazati da je krv u njegovim žilama neokaljana "rasnom sramotom"82 i da najmanje pet generacija nije bilo nikakvog miješanja s nearijskom krvi. Za to je osmislio zamak u Westfaliji koji bi postao dostojnim okupljalištem SS-vođa i mjestom boravka osobito zaslužnih članova zaštitnih formacija nakon njihova odlaska u mirovinu. U tom zamku trebalo je nastati i novo bratstvo boraca SS-a, koje će se suprotstaviti najavljenom napadu s istoka. Ondje je trebala biti čuvana i reprodukcija koplja, kojem su pripisivane moći za osvajanje svijeta.
Na ruševinama starog, ali imenom nepoznatog srednjovjekovnog zamka kod Paderborna*, Heinrich Himmler svečano je položio kamen temeljac kasnije zloglasnog Wewelsburga. Projekt što je stajao 13 milijuna maraka ostvaren je za manje od godinu dana, a najteže radove obavljali su, pod udarcima bičeva svojih čuvara, osuđenici na prisilan rad iz obližnjeg koncentracijskog logora.
* Return to Castle Wolfenstein
:-)82
Spolni odnos među pripadnicima različitih rasa."Kada je zdanje bilo gotovo, djelovalo je poput jedinstvene reprodukcije srednjovjekovnog zamka u kojem su istovremeno ostvarene sve Himmlerove zamisli. Svaka prostorija bila je namještena u drugom stilu - nisu postojala čak ni dva istovrsna pisaća stola. Pozvani su najvještiji obrtnici svih struka kako bi izradili lijepe zidne tapiserije, solidan hrastov namještaj, kovane kvake na vratima i svijećnjake. Pribavljeni su skupocjeni sagovi, a visoki prozori uokvireni su teškim brokatnim zavjesama. Izrezbarena su vrata i ukrašena plemenitim metalima i draguljima. Zamak je izgrađen u starogermanskom stilu na trokrakim temeljima, a njegove kule uzdizale su se visoko iznad okolne šume."
83Za građevno oblikovanje Wewelsburga bio je u prvom redu nadležan arhitekt imenom Bartels, no Himmler je, time što je Koplje sudbine učinio neprekinutom temom rasporeda i simboličnim ukrasom prostorija, zdanju dao svoj prepoznatljiv pečat. Himmler je, naime, htio da svaka prostorija do posljednjeg detalja bude uređena tako da odgovara osobnom životnom stilu, tradicijama, vjeri i osobitim djelima pojedinih vladara koji su između devetog i devetnaestog stoljeća imali u svom posjedu
Koplje. Tako su trebali biti zastupljeni svi stilski pravci od vremena Karla Velikog do sloma starog Njemačkog Carstva godine 1806, godine kada je časno oružje kriomice prokrijumčareno iz Nürnberga i dopremljeno u Beč kako ne bi palo u ruke Napoleona Bonapartea.
Tako je postojala soba Friedricha Barbarosse, uvijek zatvorena i rezervirana za Hitlera, ako bi ikada izrazio želju da posjeti posvećeno sjedište SS-ovske elite. Ondje su, nadalje, bile sobe u stilu Otona Velikog, Henrika, Friedricha von Hohenstaufena, Filipa Švapskog, Konrada IV - da nabrojimo samo neke od slavnih kraljeva i careva koji su svoje nade polagali u Longinusovo koplje i s njime povezane sudbinske sile.
Svaka soba bila je opremljena originalnim predmetima poput koplja, štita i oklopa, dapače, unutra su čuvani čak i komadi odjeće i nakita što su pripadali pojedinim posjednicima Koplja. Na zidovima, pored znakova vladarske časti pojedinih vladara, visjele su slike i gobleni. Himmler je po cijeloj Europi razaslao svoje izaslanike kako bi pretražili muzeje i privatne zbirke, da bi pronađene predmete - po svaku cijenu - dopremili u Wewelsburg.
Kada bi se viši časnici SS-a nekoliko puta godišnje okupili u Wewelsburgu, kako bi ondje održavali sastanke i slično, svakom bi časniku uvi-
83 Willi Frischauer: Himmler - the Evil Genius of Third Reich.jek bila dodijeljena druga soba, tako da su se postupno upoznali sa svim prostorima povijesti i starim oružjem kojem je Reichsführer pridavao toliku važnost.Heinrich Himmler uvijek je boravio u istoj sobi, i u njegovoj odsutnosti u njoj nitko nije smio spavati. Ta prostorija trebala je čuvati uspomenu na slavnog Henrika I, povremeno nazivanog i "Ptičarom", prvog od velikih saksonskih kraljeva za kojega je sablasni
Reichsheini84 smatrao da je njegova reinkarnacija! I u toj sobi, mjestu sjećanja na velikog kralja-ratnika koji je suzbio pljačkaške hunske horde, čuvana je i reprodukcija Koplja sudbine. Ležala je ondje na izblijedjelom crvenom jastuku od baršuna u kožnim koricama staromodna izgleda na Himmlerovu pisaćem stolu, prethodni talisman moći, sve do onog dana kada će Hitler osvojiti Austriju i vratiti original u domovinu. Himmler je, naime, pogrešno vjerovao da će koplje tada, kao simbol novog svetog bratstva, biti predano SS-u.Nemoguće je vidjeti Himmlerovu osobu u bilo kakvoj vezi s nečijom reinkarnacijom, jer u njemu nije postojao stvarni "ego". Postavlja se pitanje kako je on uopće vidio svoju osobu. No, to je suvišno pitanje. Mora da je prošao različite stupnjeve sintetičke svijesti o vlastitom "Ja". Njegov osjećaj pripadnosti obitelji bio je vrlo razvijen; kada mu je umrla majka, plakao je poput djeteta i neko je vrijeme bio neutješan. Nakon rata grčevito se uhvatio pripadnosti časničkoj klasi. Konačno, u njemu je postojao i rasni identitet, potpuno nerealna kula u zraku, na kojoj se zasnivalo mnogo od njegove ličnosti u ulozi Reichsführera SS-a, a začaranost njime navela ga je na činjenje mnogih strahovitih zločina protiv čovječanstva.
Jedno je posve sigurno: Nikada i ni u koje doba u Himmleru nije postojalo ljudsko "Ja", kojega bi mogao zasjeniti individualni ljudski duh - duh koji bi u sebi uključivao ranije zemaljske oblike pojavljivanja, što smo ih na drugom mjestu nazvali "duhovnim rodoslovljem" reinkarnacije.
Je li Himmler ikada naslućivao, pa iako to nikad nije izgovoreno, koje je vrste bio duh što je djelovao u njemu i kroz njega? Je li samo i djelić sekunde osjetio da je bio oruđe dvojnika čovječanstva, univerzalnog anti-čovjeka? Odgovor, naravno, mora glasiti "ne": u njemu nije postojao ego koji bi to mogao osjetiti.
Ali, postoji dokaz za to da je Himmler znao za postojanje takvog bića i da mu je čak bilo poznato kako se on čovjeku s duhovnim pogledom očituje. Među njegovim omiljenim knjigama i ostalim sitnicama u njego-
84 Budala, tikvan.voj radnoj sobi, u koju se nakon završetka rata zavukao, pronađena je, naime, prije nego što je počinio samoubojstvo, jedna slika.
Bila je to kopija slike što ju je Rudolf Steiner ubacio u uzorak prozora po nacistima spaljenog Goetheanuma. Slika prikazuje zmijoliko tijelo rogate glave s golemim, mlitavo ovješenim ušima. Lice ima sumoran, prazan izraz, koji pomalo podsjeća na Himmlerov lagano mongoloidni izgled.
Nitko ne zna što je Himmler osjećao kada bi gledao tu sliku. Prema izjavama određenih ljudi navodno je izjavio da predstavlja "duha rasne sramote". Sigurno je da je nikad nije shvaćao kao portret samoga sebe. Pobočnici bliski Himmleru, i neki koji bi bili mogli riješiti tu zagonetku, ili su mrtvi ili šute.
Nije poznato što je konačno Himmlera potaknulo da se osjeća upravo inkarnacijom Henrika Ptičara. Povijesni uzori, čija je razmišljanja Himmler pri vođenju Gestapoa i sigurnosne službe svakodnevno provodio u djelo, bili su svi odreda mračni likovi: ljudi poput Ignacija Loyole, osnivača Isusovačkog reda, Torquemade, prvog inkvizitora, i Fouchéa, organizatora dobro uhodanog doušničkog sustava. No, Henrik I dobro se uklapao u predodžbu tisućgodišnje stanke između inkarnacija i njegove želje da sebe identificira s povijesnim vlasnikom Koplja i da bude onaj koji će prema starom proročanstvu spasiti narod od hordi što su nagrnule s istoka.
bglavac
edin.kecanovic
