14. POGLAVLJE

IME NA KAMENU

SLIJED NARAŠTAJA REINKARNACIJE

"Vi kažete da žudite za gralom! Vi nerazumni čovječe, to moram žaliti, jer grala se može domoći samo onaj tko je u nebu toliko poznat da ga je ono odredilo za gral. To Vam moram ispričati o gralu, jer ja to znam i zaista sam to doživio...

Na njega danas silazi poruka na kojoj se zasniva njegova najveća moć.

Danas je Veliki petak, dan kada uistinu možemo gledati kako golub leprša s neba i do kamena nosi malu bijelu hostiju...

Sada još poslušajte kako postaju poznatima oni koji su pozvani za gral!

Jedan natpis na krajnjem rubu kamena naviješta ime i rod onoga tko se treba zaputiti na blaženo putovanje onamo; to su dječaci i djevojke. Natpis nitko ne treba ukloniti, jer dočim se ime pročita, ono nestaje pred očima."

Walter Johannes Stein u rat je krenuo s naprtnjačom punom knjiga.

U austrijsku vojsku stupio je kao običan artiljerac, a izišao kao stožerni satnik. Svoj je dom napustio kao neuki novak, a iz rata se vratio kao posvećenik koji je našao svoje ime ugravirano na rubu kamena.

Iako je sve vrijeme sudjelovao u ogorčenim defenzivnim borbama protiv Rusa, te je zbog hrabrosti čak i odlikovan i spominjan u dnevnim zapovijedima, ipak je na neki način našao priliku da napiše svoju doktor sku disertaciju. Bila je to rasprava o vremenu i svjesnosti u kojoj su fiziološki procesi ljudskoga tijela opisani kao potencijalno sjedište devet viših stadija transcendentalne percepcije. Kada je 1914. poslan na bojišnicu, još nije bio pronašao pristup višoj svijesti. Našao se suočen s istim problemom što ga moraju svladati gotovo svi koji se bave okultizmom: Na koji način probuditi uspavane snage duše, voditi ih do pravih duhovnih vizija?

Bilo mu je jasno da je takvu viziju moguće ostvariti samo meditacijom.

Ali kakva je bila ta meditacija, i kako da pronađe vremena da joj se preda usred modernog rata?

Budući da je razmišljanje htio učiniti neovisnim o mozgu, došao je do zaključka da i sadržaj njegovih meditacija mora biti nadosjetilne prirode.

Odabrao je staru rozenkrojcersku meditaciju s crnim križem i sedam crvenih ruža. Budući da se pojedinačni simboli nikad nisu zajedno javljali u svijetu osjetila, takav oblik meditacije već je predstavljao jedan korak na putu do nadosjetilnog doživljaja. Osim toga, cijeli misaoni proces tog osobitog načina meditiranja već je uključivao unutarnje značenje krvi, koja je ipak bila središnja tema potrage za gralom.

Bez obzira na to nalazila se njegova bitnica u proboju ili povlačenju ili je zapela u ubitačnoj ciljanoj vatri, prisilio bi se na to da tri puta dnevno nađe trenutak za koncentrirane meditacije. Već je to bio značajan uspjeh.

Neprestanim ponavljanjem meditacije iz dubina svoje duše dozvao je daleko jače sile nego što ih je bio naučen koristiti u svakodnevnom razmišljanju.

Malo-pomalo, tijekom tih razdoblja produžene meditacije, spoznao je da mu se duša oslobađa od tijela i da se pritom događa nešto slično onome prije nego što će usnuti. No, umjesto da drijema u stanju nesvjesnog, budio se do svijesti na jednoj višoj razini bitka.

Nakon dobrih godinu dana na bojišnici, njegove uporne meditacije počele su donositi plodove i procvale su u čistu jasnovidnost duhovnih svjetova. Osjećao je kako u njemu klijaju sposobnosti što ih okultisti nazivaju imaginativnom spoznajom.

Na tom stupnju svog unutarnjeg razvoja dobio je kratak dopust kako bi majku tješio zbog gubitka njenog najstarijeg sina. Fritzu Steinu, Walterovu bratu, naknadno je dodijeljen najviši orden za hrabrost i ispunjavanje dužnosti. Poginuo je pri obrani utvrde protiv ruskog napada, a kada je neprijatelj probio obranu, sâm se s tvrđavom dignuo u zrak. Braća su bila vrlo bliska, tako da je i Walter vrlo teško podnosio gubitak. Obojica su smatrali da vrijedi krenuti u rat za mnogonacionalnu austrougarsku državu, ali smrt je, naravno, bila visoka cijena.

Tijekom svog dopusta Walter Johannes odlučio je nakratko posjetiti Hofburg kako bi opet pogledao Longinusovo koplje, staro oružje povezano s neobičnom legendom o sudbini svjetova. Jednoga lijepog dana u kasno ljeto preko gotovo napuštenog Ringa uspeo se stubama do svjetovne riznice.

Čuvari, najčešće umirovljeni vojnici koji su bili prestari za služenje u ratu, pozdravili su mladog poručnika dok je prolazio kroz rokoko-dvoranu.

Koračao je pokraj već poznatih mu habsburških insignija i carskih dragocjenosti i zastao je tek pred staklenom vitrinom u kojoj je na crvenom jastuku od baršuna ležao vršak koplja.

Prošlo je više od dvije godine otkako je s Adolfom Hitlerom stajao na istom mjestu, no u tom trenutku nije ga se ni sjetio. Umjesto toga, razmišljao je o tom kako bi mu se kolege sa studija na sveučilištu smijali zbog njegova vjerovanja u legendu o Koplju sudbine. Da je samo natuknuo da bi ono moglo imati utjecaja na ljudsku sudbinu, smijali bi se tomu kao lošoj šali. Zbog toga o svojim istraživanjima o povijesti koplja nikada nije razgovarao ni s kim osim sa svojom majkom i bratom Fritzom, koji je sada bio mrtav.

I sâm pogled na koplje pokazao mu je koliko je podvojena ličnost postao. Ustrajno se držao dvaju očevidno suprotstavljenih stajališta, a da se ni jednoga od njih nije htio odreći.

S jedne strane dao se voditi atomističkim shvaćanjem moderne fizike i novom prirodoznanstvenom metodom koja je bila usmjerena na objašnjavanje čovjeka samo terminologijom fizičkog svijeta u kojem živi.

Cijeli njegov znanstveni studij na sveučilištu pružio mu je sliku svijeta lišenu božanskog duha, bezbožan svijet mjerljivih brojeva u kojemu je čovjek umanjen do krajnje beznačajnosti, a Zemlja sama u najboljem slučaju sačinjava mrlju kozmičke prašine u umirućoj galaksiji.

S druge strane, njegova tek zadobivena jasnovidnost pomogla mu je da nađe put do duhovnog stava u kojem spoznaja nadomješta znanje i ne ostavlja više mjesta intelektualnim špekulacijama. U to vrijeme sam je sebe nazivao "napola skeptikom, napola vizionarom". A ipak nije mogao uspostaviti nikakvu misaonu vezu između tih dvaju uzajamno proturječnih stajališta, koja bi mu objasnila kako je duh stvorio materiju i kako je održava.

Unatoč toj dilemi gajio je nepokolebljivo unutarnje uvjerenje da u univerzumu vlada moralni red, te da su presuda i kazna najdublja jezgra povijesnih procesa i osobne sudbine. Tijekom vremena, kako su popisi gubitaka postajali sve duži, sve je više dolazio do uvjerenja da će preživjeti rat kako bi ispunio neku vrstu duhovnog zadatka.

Dok su mu glavom prolazile te misli, promatrao je glavu starog koplja koje je u povijesti kršćanstva inspiriralo toliko različitih ličnosti. Klizio je pogledom preko osebujno oblikovanih članaka, koji su nadodani da bi se povrh zlatnih križeva, upuštenih u tamni metal, iskovane glave čavla u središnjem otvoru lista i dugom vršku što se pomlađivao, simbolizirala krila goluba.

Je li to uistinu bilo koplje kojim je rimski centurion iz milosrđa probio Kristov bok, zapitao se. Ili su neke od najznačajnijih povijesnih ličnosti podlegle zabludi?

Nije računao sa snažnim djelovanjem što će ga taj talisman krvi Kristove imati na njegove sposobnosti vidovitosti što su se budile. Posve nenadano postao je svjestan svojih psihometričkih sposobnosti. Iz njega kao da su izlazile mistične vibracije koje su imale moć izazvati snažne fantazije.

Prije nego što se uspio toliko sabrati da bi ih se otresao, već je bio duboko utonuo u doživljaj što je nadvladao njegova osjetila. Upravo je naprasno istrgnut iz ovozemaljskog kontinuuma prostora i vremena i izbačen u jedan viši stupanj svijesti.

Neposredna okolina u riznici počela se topiti, a on je poput zarobljenika pao na magični leteći sag ususret nepoznatim ciljevima kroz vrijeme i prostor. Najednom se nalazio usred začudne scene koja je silom htjela ovladati njegovom duhovnom fantazijom. I svojom novodobivenom spoznajom postao je svjedokom jednog manihejskog rata svjetova između duhova svjetlosti i tame.

U daljini iznad sebe razabirao je moćan lik što se nalazio na čelu čete anđela, providan duh u bijelom ruhu što kao da je, simbolizirajući apsolutnu čistoću srca, padalo dolje u lijepim naborima. Ispunjen radošću i divljenjem, čudio se veličanstvenosti i duhovnoj snazi nadzemaljskog bića čiji je obraz bio "lice Gospodina".

Njegova kaciga iskrila je i blistala poput svete vatre rastopljenog željeza u kozmičkoj peći. U desnici je držao svijetao mač kojim je u nedokučivoj namjeri po volji Božjoj vitlao nebom. Kada bi se oštrica spuštala, iz nje bi sijevale munje kako bi uništile gomile demonskih duhova što su htjeli prodrijeti u nebeske svjetove iz kojih su bili izbačeni.

Kako se bitka poput strašne kozmičke oluje približavala, osjećao je kao da se nalazi u dosegu pročišćavajućeg djelovanja posljednjeg dana Iako je bio navikao na okrutnost i neprestanu napetost rata među ljudima, sa svim njegovim strahotama, nikada nije doživio nešto što bi se na bilo koji način moglo uspoređivati s ovim groznim komešanjem u kojem su zli duhovi neumoljivošću čuvara praga makrokozma odbacivani u oganj i očaj.

I sada se, ispunjen strahom, našao u iskušenju da se zajedno s grotesknim stvorenjima što su ga sa svih strana okruživala i izgledala kao da su iskočila izravno sa sablasnih slika Hieronymusa Boscha ili Orcagninih prikaza pakla, dade u bijeg! No, ipak je nekako u sebi pronašao moralne snage za ostanak. I više od toga, znao je da mora izići iz sebe i ponuditi se pročišćavajućoj vatri. Kada ga je pogodila munja, dušom mu se prošire oštra bol i strah. Dok su u njegovoj duši izgarali sav lažni ponos i materijalizam, imao je dojam kao da netko uklanja svu njegovu nutrinu. Konačno više nije mogao podnositi bol te se onesvijestio.

Isto tako naglo kao što je transcendentalni doživljaj obuzeo njegova fizička osjetila, sada se potpuno nenadano opet našao među četiri zida riznice.

Desna mu se ruka pružala kao da poseže za nečim. Šaka je bila stisnuta toliko čvrsto da su nokti do krvi zagrebli dlan. Nije znao koliko je dugo bio ondje u transu. Mogle su to biti minute, možda i djelići sekunde. Nitko kao da nije obraćao posebnu pozornost na njega. Koplje je još uvijek ležalo pred njim na baršunastom jastuku u staklenoj vitrini. Sunce se probijalo kroz visoke prozore rokoko-dvorane odbijajući se od habsburških insignija.

Kontrast između miroljubive riznice i ogorčene borbe svjetova što ju je upravo bio proživio napeo je njegova osjetila do krajnjih granica.

I gnjevno bije bura jaka

Sa kopna more, sa mora tie,

I niz dubokih učinaka

Svud okolo izazivlje,

Tad sijevne plamen munje žive

Pred stazu groma razornog:

Al tvoji se glasnici dive

Blagoći toka dana tvog.

Bilo je začuđujuće da se jedna takva magična slika odijeva u ruho ljudskih predodžbi, iako je to ipak bio samo prolazni doživljaj. No, znao je da bića koja u tom sudjeluju, kako dobra tako i zla, u doslovnom značenju riječi zaista postoje - još stvarnije od pločnika kojim je koračao.

Pogled na anđela grala već je sâm po sebi bio neka vrsta duhovnog prisjećanja. U svojoj nutrini osjećao je da je tim uzvišenim bićima služio na zemlji već prije svog sadašnjeg ovozemaljskog života, i to već bezbroj puta. Sada je konačno znao što to uistinu znači biti vitez grala. Prije svega, sada je bio svjestan da će ubuduće cijeli svoj život posvetiti ispunjenju ideala grala na zemlji i da mora težiti za tim da se pripremi na zadaće koje ga još očekuju. Poput srednjovjekovnog viteza Svetog grala položio je svečanu zakletvu da će služiti tom najvećem duhu, pa stajalo ga to i života.

Tijekom mjeseci što su uslijedili prvom susretu s duhom vremena, duhom Koplja sudbine, još se revnije i odlučnije posvetio svakodnevnoj meditaciji uvježbavajući sposobnost proizvođenja živih slika u sebi i postupanja s mislima kao da je riječ o stvarima. Nagradu za svoja nastojanja primio je na osobito neočekivan način, dok je jednog strašno hladnog prosinačkog dana godine 1916. kao časnik za navođenje paljbe svoje bitnice ležao na prvoj liniji.

Našao se usred koncentrirane unakrsne vatre, a tik uz njega eksplodirale su granate. Dugo očekivani trenutak okultnog prosvjetljenja došao je kada je s njegove desne strane u rov pala granata i ostala ondje ne eksplodiravši.

U jednom jedinom trenutku vidio je kako mu pred duhovnim okom u obliku neprekinutog niza slika prolazi cijeli život. I promatrao je panoramu svog života s neutralnošću nezainteresiranog promatrača svjesnoga svojeg višeg Ja. No, zgode iz njegova života nisu, recimo, prikazane u ubrzanom nizu uzastopnih slika. Naprotiv, niz slika nudio se kao golem, u sebi isprepleten predložak uzroka i posljedica, što ga je on s jedne više razine svijesti shvaćao jedinstveno. Na neki način ispao je iz ovozemaljskog

vremenskog uređenja u kojem se stvari odvijaju u sređenom vremenskom slijedu. Sada se doživljavao kao biće u harmoniji s vremenom, a ne kao u njemu zarobljena duša.

Treća stepenica na putu prema gralu zahtijevala je da nauči iz svoje svijesti izbrisati sve pojmove. Dosegao je stadij gdje se našao pred zagonetkom praznih struktura, u kojem duša mora pokušati u jednoj tobožnjoj praznini tražiti bezgraničnu puninu. Za njega je to bio trenutak u kojem je svoju dušu morao sačuvati u stanju iščekivanja i praznom, ne odričući se osjećaja strahopoštovanja i poniznosti, neodložno potrebnih duši što željno očekuje milost Božju.

U tim trenucima tihe zadubljenosti bez slika rodila se vizija svijeta duhova, svijeta hijerarhija nadosjetilnih bića. I postupno, korak po korak, Walter Johannes stekao je sposobnost osloboditi se svoje svijesti činom volje, tako da je mogao kročiti u taj nevidljiv svijet iz kojega su stvaralačka bića oblikovala i održavala svijet osjetila.

Tijekom njegovih prvih kratkih izleta u makrokozam, aspirantu na gral postavlja se zadatak da se orijentira u novom svijetu i da nauči prepoznavati uzlazni hijerarhijski poredak nebeskih duhova. Pritom mora steći ne samo razumijevanje osobitosti i sposobnosti svakog pojedinačnog stupnja, nego mora naučiti razlikovati beskonačno mnogo putova na kojima se oni očituju trodimenzionalnom svijetu.

Prizor nebeskih hijerarhija, koji je od dana Josipa iz Arimateje nadahnjivao bezbrojne posvećenike grala, u ljudskoj duši budi neizrecivu čežnju da prekorači od svijeta osjetila postavljene granice. Tako je sada i Wal-

ter Johannes pokušao stupiti u izravnu vezu s uzvišenim duhovima koji su služili ciljevima božanskog Presvetog Trojstva.

Ukoliko je stjecanjem apstraktne, o mozgu neovisne sposobnosti razmišljanja i sposobnošću nadahnjivanja pročišćavanjem osjećajnog života dosegnut razvoj imaginativne spoznaje, tako je sada posljednji korak prema intuitivnoj identifikaciji s nadosjetilnim bićima zahtijevao jačanje moralnih snaga volje.

I dok sada prelazi posljednji komad puta prema gralu, čovjek postaje svjestan stvarne prirode svog individualnog duha. On otkriva da je ovozemaljsko Ja, što ga je prije smatrao središtem i suštinom svoga bića, tek odraz vječnoga Ja što ga zasjenjuje.

Walter Johannes sada je bio blizu tomu da na rubu kamena zvanog i gral može čitati svoje ime. Jer individualni duh također bdije nad višim sjećanjem na cijeli niz života što ih je duša prije provela na zemlji.

"Sada još poslušajte kako poznati bivaju koji su pozvani za gral! Jedan natpis na krajnjem rubu kamena navješćuje ime i rod onoga koji se treba uputiti na blaženi put onamo; to su dječaci i djevojčice. Natpis nitko ne treba uklanjati, jer dočim se ime pročita, ono nestaje pred očima."

Naravno da Wolfram von Eschenbach kada kaže "ime" i "vrsta" ne misli ni na kakvo genealoško rodoslovlje nekog ljudskog roda, nego na ovozemaljske inkarnacije što slijede jedna drugoj kojih se Ja-duh sjeća, sve dok se duša dovoljno ne razvije da bi ih prepoznala.

Znak Svetog grala, kao što smo kratko spomenuli u jednom od ranijih poglavlja što opisuje alkemističke simbole ljudskoga umiranja, jest golub što sa Sunca ulijeće u nevidljivu ploču koju u rukama drži Mjesec što raste. A Stein, koji je poznavao odnose između makrokozma i mikrokozma, istu je konfiguraciju pronašao u čovjeka. Golub predstavlja pročišćene osjećaje srca (Sunce), koji žele prožeti hladno intelektualno razmišljanje mozga (Mjesec) kako bi ga na taj način oslobodilo bešćutnog trodimenzionalnog shvaćanja univerzuma.

Taj proces, u okultizmu poznat kao "eteriziranje krvi", vidovnjaštvom se može promatrati kao ružičasta svjetlost što se uzdiže iz krvi u srcu čovjeka, pokrećući u mozgu alkemistički proces, osobito u epifizi, koja se ta da pretvara u organ višeg sjećanja - u treće oko. S tim trećim okom duša tada opaža svoje u kamen upisano ime.

Svako pojedinačno slovo koje se može pročitati oko ruba kamena aktivirana epifiza shvatit će kao znak nekog ranijeg zemaljskog života. Zajedno ta slova na neki način tvore cjelokupno duhovno rodoslovlje duše i pokazuju njene težnje pospješivanja razvoja svjesnosti u povijesnom rastu iz života u život. Samo onaj tko je uzduž ruba kamena pročitao svoje ime sposoban je prepoznati i ostvariti vječno Ja svoje duhovne loze.

Biografija rodoslovlja što ga je Walter Johannes otkrio uokolo, na rubu kamena, sezala je više od 5000 godina u prošlost. Lica, dijelom ženska dijelom muška, pred njim su, jedno za drugim, izranjala iz stare povijesti svijeta: iz Perzije, Egipta, Kaldeje, Palestine, Krete, Grčke i Rima. Pred njegovim duhovnim okom pojavljivali su se najrazličitiji likovi iz stoljeća ranijih crkvenih otaca, iz doba propadanja Rimskog Carstva, iz karolinške vladarske kuće, srednjovjekovne Engleske, iz doba skolastike i velikih otkrića i tako dalje, sve do Francuske revolucije i napoleonskih ratova.

Svi zajedno predstavljali su niz ljudskih bića koje kao da je na okupu držalo tkivo moralnog uzroka i posljedice, kao da je svaki pojedinačni položio temelje unutarnjeg karaktera, ali i vanjskog povoda njegovog ponovnog pojavljivanja na Zemlji.

Očima duha pratio je putovanje svoje duše kroz stoljeća. Bio je to dar milosti koji ga nikad više neće dopasti u tom obliku. Dočim bi se jedan lik pokazao njegovom oku, ponovno bi nestao. Na jednoj drugoj razini svijesti prisjećao se riječi Wolframa von Eschenbacha: "Natpis nitko ne treba uklanjati, jer dočim je ime pročitano, ono nestaje pred očima."

Lice svake od tih pojedinih ličnosti u njegovoj je duši ostavilo neizbrisiv trag. Da je ta lica vidio kao šarene ilustracije neke knjige, jednostavno bi ih zanemario kao puka lica iz prošlosti. Kao nešto mrtvo i prošlo.

No, sada je spoznao da su sva ta lica bila njegova lica: oblici izražavanja njegova identiteta u kojima su se odražavali veselja i patnje, ljubav i mržnja, častohleplje i težnje, pobjede i porazi njegova života.