Mladi austrijski znanstvenik, koji je istraživao svoj raniji život u karolinško doba, točno se mogao sjetiti kako su Hugo i njegova žena Aba relikvije čuvali u kapeli u svom zamku, razmišljajući pritom kamo bi dragocjeni predmeti trebali biti poslani. I mogao se sjetiti kako je Hugo zamislio križ u kojem su relikvije trebale biti prevezene.

"Kada je posao bio gotov, Hugo unutra položi Praeputium Domini od krvavog obrezivanja Gospodina Našega; isto tako i krhotinu Iskonskoga križa i nešto od Svete krvi, kao i više drugih dragocjenih relikvija, kako bi ih mogao bolje čuvati."

Upravo u trenutku dok je mislio na to kako je Hugo od Toursa pronašao prikladno mjesto za svoj križ, u mladom austrijskom istraživaču javile su se sumnje u njegove nadosjetilne sposobnosti. Jer slike iz sjećanja u njegovoj duši pokazale su mu da je Hugo križ s relikvijama položio na leđa jedne deve kako bi sudbina nijemu životinju odvela do mjesta na kojem će Praeputium Domini biti štovan kao znak neporočnosti koja se zahtijevala od vitezova grala.

Za te je čudne događaje našao potvrdu u tekstu pod naslovom "Kako Sveti križ bijaše položen na devu i kako je Božja providnost zamoljena da ga na tom putu prati."

"Hugo se sa zadovoljstvom sjećao kako su Filistejci Božju arku koju su osvojili mačem položili na vozilo što su ga vukle krave muzare, kako bi je bez sudjelovanja ljudi odvele na određeno mjesto. Na što je on svoju vjeru također preporučio Božjoj providnosti i dao zapovijed da to blago, posvećeno

Bogu, treba biti položeno na devu, no ovu ne smije pratiti gonič deva, već ona mora biti vođena Božjom milošću i brigom.

Kako bi Sveti križ bio zaštićen od oluje i ostalih nepogoda, položen je u sanduk, dok su knjige i spisi smješteni u drugu prikladnu škrinju. U čvrstoj nadi i pouzdanju da će deva svoj teret donijeti na Bogu ugodno mjesto, komadi prtljage učvršćeni su s obje strane životinje.

Ali, kako bi saznao novosti i imao nekoliko svjedoka za to da su se nade ispunile, Hugo je smatrao svrsishodnim da pošalje pet pouzdanih vitezova velike krijeposti kako bi slijedili tragove deve dok ne dođu do mjesta na kojem će životinja bez jahača odložiti teret..."

Prije nego što je deva krenula na put, Hugo od Toursa joj je govorio:

"Ti, koja nosiš te posvećene stvari i čijoj smo ih skrbi povjerili, pripazi na svaki svoj korak, da ova blaga ne bi bila oskvrnuta u slučaju da padneš ili pretrpiš štetu bilo koje vrste. Idi kamo te Bog upravlja i vodi, i neka ti se ne dogodi nešto nepredviđeno: Idi preko brda i dolina, kroz šume i pustopoljine, kroz gradove, utvrde i sela i pomoću zvona na svom vratu pitaj gdje se možeš odmoriti i gdje prebiva nasljednik kojem treba biti prepušteno posvećeno blago na tvojim leđima."

Na kraju je Hugo izdao zapovijedi pratećim vitezovima:

"A vi, svjedoci moji, zauzmite se za tog glasnika, ne gonite ga na žurbu i ne dajte da pati od gladi ili žeđi, već na naš trošak brinite da mu ništa ne nedostaje. Idite u ime Gospodina i dobro pazite na put, gradove i sela kroz koja ste prošli, kako biste mi mogli podnijeti točan izvještaj."'

Potom je rukopis opisao put deve:

"Nakon što su se rastali od njega, deva je hrabro krenula na svoj put, kao da je dobila osobit znak i kao da je njen put bio posebno izglađen i izravnan. Zaputila se svojim putem preko polja i njiva, uspinjala se preko brda i dolina, čilo je kaskala šumama i pustopoljinama da bi potom kroz Burgundiju stigla u Francusku, a odande izravno u glavni grad Pariz. Svuda je puštala da zvecka njeno zvonce, tako da su svi ljudi jurili na prozore kako bi se divili neobičnoj procesiji i hvalili Boga što je to tako prekrasno sredio... Svatko je molio da deva, gdje ju je on vidio, okonča svoje putovanje i da upravo njegovu kuću zadesi sreća da primi dragocjen teret.

Stanovnici Pariza radovali bi se da se deva zaustavila kod njih, kako bi im pribavila zaštitu, osobito što je za prihvat blaga na raspolaganju bilo mnogo lijepih zgrada i crkava. Ali nije bila volja Božja da se to dogodi, nego je deva nastavila svoje putovanje, ne dajući se zbuniti ili zaustaviti."

Deva je svoje putovanje okončala tek u EIzasu i svog se tereta riješila u Niedermünsteru. Ljetopis to opisuje kako slijedi: "Glas o životinji već se bio toliko proširio da se pretpostavljalo kako će se sve odvijati prema planu, osobito što se životinja nije osvrtala ni lijevo ni desno, već je svoje noge spuštala na čvrsto stijenje, kao da je ono od voska, tako da su vjernici koji su išli neposredno iza nje smatrali kako je to mjesto na kojem će se neobični gost zaustaviti, na što su ga sve žustrije slijedili, a kada su ih tragovi odveli na područje Niedermünstera, uskoro su mogli jasno razabrati samostan na brežuljku.

Egzotična životinja, do sada vođena Božjom providnošću, zastane kada je ugledala samostan kojem se približavala kao da se želi diviti zdanju. No, potom ponovno nastavi kaskati i tek kada je stigla do portala samostana koji je plemenitim ženama služio kao prebivalište, zatopće nogama po tlu i pomoću

koluta što je visio na kapiji pokuca kako bi izmolila ulaz. Nakon što joj je kapija otvorena, stupi kroz vrata pravednosti, preda što joj je bilo povjereno i zamoli za dokaz da je ispunila svoj zadatak."

Kada je Walter Stein posjetio Niedermünster kako bi nastavio svoja proučavanja, ustanovio je da je mjesto na kojem je deva po predaji zastala obilježeno otiskom njene noge. Jedan povjesničar iz tog kraja, koji nije znao ništa o povijesnoj pozadini putovanja životinje, pokazao mu je otisak devine noge na lagano nagnutoj stijeni unutar ruševina kapele vitezova svetog Jakova. (Još je danas vidljiv u blizini krivine ceste gdje se nekada nalazio samostan svetoga Jakova, prije nego što je spaljen.)

Ako se Stein započeo baviti fantastičnim nizom zbivanja kojih se prisjećao iz svojih ranijih zemaljskih života, tada se to nije dogodilo iz puke znatiželje, iako je i ona pritom igrala važnu ulogu. Nije to bilo ni zbog toga što je sada možda vidio neograničene mogućnosti nove tehnike povijesnog istraživanja s kojom se kroz transcendentna sjećanja na ranije zemaljske živote moglo stići do pravih rezultata. Ono što ga je prije svega zanimalo bilo je pitanje tko je posjedovao Praeputium Domini. Prema staroj

predaji posjednik te vrlo neobične i dragocjene relikvije prvog izlijevanja krvi bio je, naime, vođa cjelokupnog gralskog pokreta u devetom stoljeću.

Činilo mu se izuzetno značajnim što je relikvija donesena do samostana u Niedermünsteru, koji je bio pod zaštitom svete Odilije. Sveta Odilija bila je, naime, zaštitnica vitezova koji su tražili Sveti gral, a Odilienburg je bio stvarno središte gralskog pokreta u srednjem vijeku. Odilia je bila kći Etichova (ponekad zvanog i Adalrich), koji je vojvodstvo Elzas naslijedio godine 666. Kada je otkrio da mu je kćer oslijepjela, upitao se: "Tko je zgriješio, roditelji ili dijete?" Budući da se na dvoru govorkalo kako je on krivac za sljepilo djeteta, odlučio je da je dade ubiti.

No, majka je s djetetom umakla u Regensburg. Erhard, biskup Regensburga, u jednom je snu opomenut da malenu posjeti i krsti. Nakon krštenja najednom je mogla vidjeti. Biskup Erhard čudo je usporedio s Isusovim ozdravljenjem čovjeka slijepog od rođenja. "Svjetlost svijeta podarila joj

je milost vida", kazao je i stoga joj nadjenuo ime Odilia, Sol Dei, Sunce Božje.

Nakon što je Odilia stekla vid, ponovno je vraćena na dvor svog oca u Adelrichsheimu (Arlesheim), gdje joj je bilo dobro dok nije dozrela za udaju i oduprla se vjenčanju prema očevoj želji. Zbog toga se sakrila u starom prenoćištu eremita, koje je poslije postalo utočištem Trevrizenta, učitelja mudrosti grala.

Nakon što su se otac i kćer pomirili, Odilia, koja je u međuvremenu izrasla u zrelu i pobožnu ženu, osnovala je kršćanski samostan u središtu i u dolini ispod Niedermünstera. Gore na visoravnima meditirala je i nadahnjivala se vizijama Otkrivenja svetog Ivana. U dolini je liječila bolesne koji su dolazili k njoj iz svih dijelova Europe. U oba središta i u okolnim samostanima čašćeni su i sa strahopoštovanjem čuvani misteriji Svetog grala. Novakinje su stupanj po stupanj (graduali59) pripremane za kršćansku inicijaciju.

Walter Stein u djelu Dionizija Albrechta otkrio je priču o Hohenburgu (ili Odilienburgu) i kratku biografiju svete Odilie, koja je opisivala istinsko značenje i zadaću svete Odilie i njene obitelji, koja će postati "obitelj grala":

"Ta vojvodska loža bila je raširena kao nekoć loza Jakovljeva: od sredine Elzasa na zapadu prema Francuskoj, na istoku prema rimskim i austrijskim zemljama, na jugu prema Španjolskoj, a na sjeveru prema Saskoj i Brandenburgu.

Kao što se nekada Jakovljev rod, vjerno rasporedu zvijezda, širio na sve strane svijeta, tako je bilo i s potomcima Odilie."

U toj fazi svog istraživanja Walter Stein počeo je shvaćati značajne pasaže u Parzivalu Wolframa von Eschenbacha u kojima se opisuje podrijetlo grala.

59 Gradual - dio mise, knjiga misnih pjesama.

"No, iskusni majstor Kyot počeo je tražiti po latinskim knjigama, gdje je postojao narod koji bi zasluživao štititi gral i čuvati njegovu čistoću. Čitao je ljetopise zemalja Britanije i drugih, Francuske i Irske. O Anschauu60 je konačno pronašao priču i čitao istinsko izvješće Mazadana. Tu je stajalo sve

točno napisano o njegovoj lozi."

U Albrechtovoj priči o Odilienburgu otkrio je iscrpno rodoslovlje obitelji grala, čija je krv iskazivala snažne vidovnjačke sposobnosti. Osobito ga je radovalo što je vidio kako je u to magično rodoslovlje uneseno i ime Huga od Toursa. Ponovno je prepoznavao i imena na dvoru Karla Velikog i njegovih nasljednika, bliskih Hugovih prijatelja, samih muškaraca i žena koji su, suprotno dogmatskom kršćanstvu Rima, vodili pobožan duhovni život u potrazi za gralom.

Rado bi bio saznao jesu li pripadnici te srednjovjekovne obitelji grala ponovno bili rođeni u devetnaestom i dvadesetom stoljeću i hoće li ga sudbina dovesti u blizak dodir s njima. Iako to u tom trenutku još nije znao, uskoro će se s mnogima od njih ponovno sresti i u međusobnom će prepoznavanju biti ujedinjen s njima. Oni će postati krugom posvećenika što će ih Hitler proglasiti svojim najvećim neprijateljima, budući da su oni bili istinski duhovni protivnici nacističkog režima Njemačke.

Kako je tragao za Odilijinim potomcima u kasnijim stoljećima, ustanovljavao je da gotovo sve velike europske dinastije svoje podrijetlo vuku od vojvodske loze Etichoa u sedmom stoljeću. Iznenađivala ga je činjenica da su svi posjednici Koplja sudbine, počevši od Karla Velikog sve do cara Franje Josipa, posljednjeg Habsburga, u svojim žilama imali gralske krvi. Adolf Hitler postat će jedini posjednik koplja koji se nije mogao pozivati na takvo podrijetlo.

Sada mu je postalo potpuno jasno zašto je Landulf II od Capue, i krug crnih adepata oko njega koji je sezao od Bizanta, uzduž Europe pa sve do Španjolske, uvijek pokušavao članove te nadarene obitelji baciti u duhovno sljepilo i moralnu propast, i zašto je Rim uvijek podržavao njihove napore isključivanja duhovnog vodstva europskih vladarskih kuća.

Najpoučnije sjećanje što ga je mogao zahvaliti svom ranijem životu kao Hugo od Toursa odnosilo se na putovanje tog franačkog plemića Ori-

60 Anschau, što se neispravno gotovo uvijek dovodi u vezu s Anjouom, nije niti

zemlja niti mjesto u geografskom smislu. Anschau je carstvo anđela grala, svijet

jentom, gdje je posjetio Jeruzalem, a potom je otputovao dalje u Bagdad, na dvor Haruna-al-Rašida. Huga je na tom diplomatskom putovanju pratio biskup Haito iz Basela. Jedno ranije putovanje onamo obavljeno je po nalogu Chariberta iz Laona, djeda Karla Velikog. U to doba islam je vršio snažan pritisak na Europu, i to osobito iz Španjolske i južne Francuske.

To je bio razlog da su u perzijske kalifate, koji su i dalje bili najutjecajniji u arapskom svijetu, odaslani poslanici. Perzijanci, koje je islam ranije porazio, ali su se mudrošću i političkom vještinom opet oslobodili, bili su prirodni saveznici kršćanskog svijeta.

Kada je Hugo stigao u Bagdad, opća se situacija uvelike pogoršala. Harun-al-Rašid je pri povratku iz posjeta Mekki pobio sve članove vrsne obitelji Branicida, koji su do tada imali snažan utjecaj na sudbinu zemlje.

Iako je Rašid Karlu Velikom poslao darove i laskave pozdrave, njegove su simpatije u cijelosti bile na strani muslimana koji su sa svih strana prodirali u Europu.

Tijekom svog dugog boravka u Maloj Aziji Hugo je koristio svaku prigodu da dublje prodre u perzijsku religiju. U Zaratustrinom učenju otkrio je zvjezdanu mudrost koja je prorekla inkarnaciju Isusa Krista. U Bagdadu je saznao i ponešto o maniheizmu i njegovom velikom proroku Maniju, koji je zbog svojih kršćanskih učenja bio izložen okrutnom mučenju - oba ta učenja iskazivala su začudne sličnosti s putem k Svetom gralu. Ondje je, nadalje, proučavao Aristotelova alkemistička djela koja

su se mogla naći prevedena na arapski, no u to su doba na Zapadu još bila nepoznata.

Kada se Hugo vratio u Europu, Karlo Veliki već je bio mrtav. Prilikom podjele karolinškog carstva podržavao je Lotara, koji je bio oženjen njegovom kćerkom. Tijekom nekoliko godina živio je u srednjem kraljevstvu Lombardije. Konačno, u dubokoj starosti - doživio je više od sto godina

- povukao se u osamljeni ermitaž u Arlesheimu gdje je podučavao mudrost Svetog grala.

Tek nakon što je Walter Stein otkrio to pustinjačko prebivalište u kojem je ostarjeli Hugo svoje učenike grala podučavao o duhovnom značenju krvi Isusa Krista i stvarnom misteriju sakramenata, ostvario je još viši stupanj transcendentalne svijesti i uvid u još ranije inkarnacije. Na taj način mogao je identificirati i druga lica što su mu se prvobitno u obliku natpisa pojavila na rubu kamena (ili skupocjenog dragulja) također zvanog gral.

Najviše ga je zanimala središnja ličnost u tom lancu ljudskih života. Bio je to neki bradati rabin. Sada je znao da je taj čovjek bio Josip iz Arimateje. Milošću Božjom doživio je nekoliko kratkih trenutaka u životu te gotovo legendarne ličnosti, prvog ovozemaljskog čuvara grala. Josip je žurio putem od Jeruzalema prema Golgoti gdje je toga dana raspet Isus. Kod sebe je imao dokument potpisan od Poncija Pilata kojim mu je dano pravo pokopa tijela Gospodinova. U ruci je držao posudu od

jaspisa u koju je htio "uhvatiti" svetu krv. Bila je to ista ona posuda što ju je Isus Krist koristio za kruh i vino prilikom Posljednje večere dijeljene na gornjem katu Josipove kuće.

I dok se približavao mjestu raspeća, morao je gledati kako farizeji sakate tijela dvaju razbojnika, razapetih s obiju strana Isusa Krista. Neki rimski centurion podbo je svog konja, zaputio se prema srednjem križu i kopljem probo bok Spasitelja. Iz rane potekoše krv i voda. I odmah bijaše tako kao da se zamračilo Sunce, jer svijet zapadne u potpuni mrak i podigne se snažno nevrijeme. Tada padne na koljena i počne moliti pred tijelom Gospodinovim koje je blistavom svjetlošću rasvjetljivalo tamu...