Staps je umro s povikom "Živjela sloboda!"

Staps je bio sin svećenika i pripadao je Germanskom bratstvu, krugu mladih ljudi koji su se zakleli da će Koplje sudbine skloniti iz Nürnberga prije nego što ga car uspije uzeti u posjed, te da će ga iskoristiti za vlastite ambiciozne planove za osvajanje svijeta.

Dr. Stein je naglasio da su takvi pokušaji uklanjanja tiranina potpuno opravdani, uvijek uz pretpostavku da počinitelj neće pokušati izbjeći posljedice svoga djela. Međutim, budući da je Hitler smatran pomalo ludim, bila bi potrebna velika hrabrost ubiti ga tijekom njegovih razvojnih godina u Beču. Ta tko bi povjerovao da bi nekakva skitnica iz ubožnice jednoga dana mogla postati najvećim tiraninom u povijesti svijeta? Tako je lako biti general poslije bitke!

26 Octave Aubry: Napoleon.

Odnos što se razvio između Steina i Hitlera nikada nije mogao biti obilježen kao prijateljstvo. Stein je saznao da se suosjećanje i sućut mogu osjećati i prema nekom tko je čovjeku zapravo antipatičan i s njime nema apsolutno ništa zajedničko.

"Rado priznajem", kazat će kasnije dr. Stein, "da sam bio fasciniran njegovim proučavanjem grala. Istodobno sam vjerovao, što će se kasnije pokazati potpuno krivim, da mogu promijeniti njegov način razmišljanja i u njemu probuditi socijalnu svijest. Nema sumnje da je posjedovao nekeneobične talente, ali nisu bili takve vrste da bi se on mogao uklopiti u društvo ili da bi time čak mogao zarađivati svoj kruh svagdašnji."

Adolf Hitler je, barem se tako čini, u dr. Steinu gledao umnog i inteligentnog studenta kojega bi možda svojim osobnim utjecajem mogao pridobiti za svoje pangermanske i rasističke ciljeve. Očigledno je osjećao izvjestan ponos što je tako nadarenog studenta sveučilišta mogao podučiti u stvarima kojima ga nijedan ortodoksni znanstvenik nikada ne bi mogao naučiti.

Uvijek je među njima postojala neka vrsta prikrivenog neprijateljstva i Hitler prema svom studentskom kolegi nikad nije gajio prave prijateljske osjećaje. Tako, primjerice, nikada ime Waltera Steina nije koristio na način kako je to činio kod Gustla Kubizeka, niti mu se obraćao s "ti". U načinu kako ga je oslovljavao kao "gospodina profesora" ili "gospodina doktora" bilo je natruha sarkazma.

Uvijek je Walter Stein bio taj koji je morao aranžirati te susrete, i to uvijek onda kada je to odgovaralo Hitleru. Pritom se ovaj čak i nije redovito pojavljivao na dogovorima ili bi ga trebalo satima čekati. Tada bi ga Stein morao tražiti na mjestima na kojima se inače običavao zadržavati: u gradskim kavanama ili u industrijskoj zoni Wiener Neustadta, gdje je Hitler lako nalazio priliku za širenje svojih političkih načela.

Uza sve to Hitlerova su raspoloženja bila podložna jakim oscilacijama.

U određene dane bio je potpuno otvoren očitovati se o određenim aspektima svojih okultnih doživljaja, dok se u drugim danima konverzacija ograničavala na dosadne političke argumente i neprekidne izljeve mržnje protiv stranih rasa.

"Sasvim polako, nakon što je proteklo nekoliko mjeseci, uspio sam steći cjelovitu sliku o njegovom životu i otkriti pozadinu koja je poticala njegovo zanimanje za gral i tajne Longinusova koplja. Brižljivo sam izbjegavao ikada na njega vršiti bilo kakav pritisak", govorio je Stein, "već sam malo-pomalo čekao na to da sam oda svoje doživljaje."

Sadržaj ovih diskusija što su se odvijale u kasno ljeto, jesen i zimu 1912. kao i na proljeće 1913, zasnivao se na opisima Hitlerova života i planovima u prvim poglavljima ove knjige.

Za studenta sveučilišta koji je potjecao iz kultivirane sredine, Hitler je bio prilično sirov momak, čije ga je društvo, kada bi zajedno sjedili u kavani i razmjenjivali misli o gralu ili koplju, znalo uvaliti u poneku nepriliku.

Nerijetko bi Walter Stein morao mirno sjediti i slušati kako Hitler pokazuje svoj fanatični egoizam koji je katkada graničio s megalomanijom, demonstrirajući brutalnu, upravo hipnotičku snagu volje, do takvih provala kada bi se Hitler upustio u žestoke političke debate s neznancima koje su često prijetile da se izrode u prave tučnjave. Njegovi nasilnički ispadi znali su završiti urlanjem i psovanjem, tako da bi protivnici, šokirani i povrijeđeni, ušutjeli. A tada, kao da se ništa nije dogodilo, mogao se vratiti na svoje mjesto, piti kavu i sa Steinom nastaviti mirno diskutirati o potrazi za gralom ili slično.

U drugim prilikama, osobito kada bi bio dobro raspoložen, znalo se dogoditi da se Hitlerov uobičajen kratak i odsječan način govora pretvori u magičnu bujicu riječi koja bi plijenila pažnju njegovih slušatelja. U tim trenucima činilo se kao da Hitler osluškuje neko snažno biće koje je privremeno preuzelo vlast nad njegovom dušom. Nakon toga, iscrpljen bi se naslonio u svojoj stolici: iscrpljena prilika, pala s visina orgazmičke ekstaze, potpuno lišena karizme koja mu je još prije nekoliko trenutaka omogućavala vladanje nad samim sobom i svojim slušateljima.

Tu neobičnu preobrazbu, što ju je Stein imao prilike doživjeti u njihovim najranijim druženjima, kasnije će opisivati i drugi koji su svjedočili kako se ta sotonska opsjednutost sve više pojačavala kako se Hitler uspinjao ljestvicom moći.

"Osluškujete Hitlera i najednom imate viziju čovjeka koji čovječanstvo želi voditi do časti i slave", kazivao je dvadeset godina kasnije njegov raniji stranački kolega Gregor Strasser. "Poput svjetla zapaljenog na mračnom prozoru.

Gospodin smiješnih brčića pretvara se u arkanđela. Potom arkanđeo odleti, a ostaje samo Hitler, okupan znojem i staklasta pogleda."

Kada bi se Hitler bavio gralom, kojega je zamišljao kao put iz bezidejne praznine koji je preko kolebanja vodio do duhovnog buđenja, često mu je preko usana prelazila riječ "inicijacija". Često bi žurno nabrajao uz lažne stupnjeve na putu k višim fazama svijesti, objašnjavajući značenje heraldike i znakova na grbu vitezova, koji su prema njegovu mišljenju predstavljali različite stupnjeve što su ih njegovi nositelji dostigli u potrazi za gralom.

Crni gavran bio je znak prvoga stupnja, objašnjavao je on, jer je gavran predstavljao glasnika grala i prst sudbine koji čovjeka vodi k njemu.

Drugi stupanj predstavljen je paunom, koji svojim šarenim perjem demonstrira šaroliku maštu i umjetničku energiju.

Labud je bio znak trećega stupnja, jer je pripravnik koji ga nastoji dohvatiti morao pjevati labuđi pjev. To znači da je morao dopustiti da umru njegove egoistične želje i slabosti kako bi mogao služiti višim ciljevima svoje rase.

Četvrtom stupnju pridodan je simbol pelikana, ptice koja trga vlastite grudi kako bi hranila svoj podmladak. Takav posvećenik, zaključivao je Hitler, živio je za preživljavanje svoga naroda i posvećivao se odgoju svoje mladosti.

Lav je značio da je čovjek dostigao peti stupanj i da je svoju svijest sjedinio s duhom naroda svoje rase. On tada govori u ime duha tog naroda i postaje mesijanskim vođom svoga naroda.

A po Hitlerovu nekršćanskom tumačenju simbolike grala najviši stupanj zasluživao je amblem orla, jer je posvećenik sada dosegao najviše sile i sposobnosti što ih je neki čovjek mogao zadobiti. Sada je bio sposoban preuzeti svjetskopovijesne zadaće.

"Kakve veze takav inicijacijski put ima s nekakvim židovskim stolarom iz Nazareta?" pitao je Hitler. "Nekakvim rabinom, po vlastitoj milosti, čije ga je učenje o poniznosti i ljubavi konačno dovelo do toga da se odrekao želje za preživljavanjem. Baš nikakve! Isto kao što i učenja o gralu, na koji način probuditi u krvi pritajene sile, nema baš nikakve veze s kršćanstvom."

Je li u priči o gralu postojala jedna jedina epizoda ili redak koji ne bi mogli opstati sami za sebe i koji bi bili upućeni na lukavo podmetnute kršćanske doktrine?

"Ne!" kazao je Hitler. "Stvarne vrline grala bile su zajedničke najboljim arijevskim narodima. Kršćanstvo je k tome dodalo samo svoja dekadentna učenja propovijedajući oprost, samoodricanje, slabost, prijetvornu poniznost i nijekanje prirodnog zakona da trebaju preživjeti samo najprikladniji, najhrabriji i najnadareniji."

Svaki puta kada bi se susreli, Walter Stein mogao bi se pripremiti na duže brbljarije takve vrste, ali koristio bi priliku kada bi Hitler bio osobito razgovorljiv da postavi sva pitanja koja će popuniti njegovo sve veće poznavanje Hitlerovih istraživanja glede misterija grala i tajni legende o koplju.

Walter Stein bio je više nego znatiželjan kada će početi razgovor o Ernstu Pretzscheu i njegovim vezama sa zloglasnom "ložom krvi" Guida von Lista, jer iz dana u dan sve je jasnije primjećivao da iza Adolfa Hitlera mora stajati neki iskusni mentor. Ali, izbjegavao je izravno ga pitati o tom, budući da je primijetio da se Hitler uvijek zatvara poput školjke kada bi pomislio da ga netko želi ispitivati. Odgovor je dobio jedne večeri u studenom kada je Hitler na njihov susret donio neku alkemičarsku kartu, koju je, kako je kazao, nedavno dobio od Ernsta Pretzschea.

Stein je tu kartu prepoznao kao jednu od ilustracija za djelo Basiliusa Valentinusa, alkemičara iz šesnaestoga stoljeća, koji je u nizu crteža prikazao centralne teme Parzivala Wolframa von Eschenbacha.

Slika što ju je Hitler imao kod sebe prikazivala je vitezove Parsifala, Gawaina i Feirifisa, tri junaka priče, ispred pustinjačkog prebivališta Trevrizenta, starog i mudrog čuvara tajni grala. I Adolf Hitler Steinu je u povjerenju ispričao da je Ernst Pretzsche otkrio da se cijeli put do transcendentalne svijesti krije u tim lijepim i bajkovitim ilustracijama. Sam Walter Stein već je istražio njihovo tajno značenje i kasnije je te ilustracije koristio za svoju knjigu Deveto stoljeće.

Na njima se uočava kako se staza prema gralu (usp. sliku br. 14) na stranama minijaturnoga brda preko stjenovitih visina uspinje u visine.

Zec, simbol alkemije i površnih misli neupućenoga, iskače na put. Malo poviše na brdu, sjedeći na jajima, nalazi se debela, masna kokoš simbolizirajući toplinu i snagu volje koje su neophodne za razvijanje stvaralačke mašte, tako da misli postanu opipljive poput stvari i poprime jasan oblik i postojanost.

Malo poviše na krivudavoj stazi prepriječio se lav. Lav simbolizira carstvo osjećaja, tj. simpatija i antipatija, sklonosti i odbojnosti kojima čovjek u potrazi za gralom odsada mora vladati i obuzdavati ih. Da bi nadvladao lava, osjećaji mu moraju postati neosobni i objektivni poput njegovih misli, tako da sila osjećaja sama postane inspiriranim oblikom spoznaje koja ga obavješćuje o realnim stvarima umjesto o njegovim sebičnim simpatijama i antipatijama.

I sada je za viteza došlo vrijeme da se suoči sa zmajem i ubije ga. Zmaj simbolizira sile i neobuzdane instinkte, impulse i požude - neutaživu glad nemani što se svom silom suprotstavlja oštroj i koncentriranoj snazi volje koju treba prevladati.

Sljedeći simbol je najčudniji i najmističniji od svih i zbunio je čak i najsmionije duhove koji su se bavili gralom - sanduk za smeće što sadrži odbačeno Sunce i Mjesec! Ta zagonetna simbolika opisuje stanje ljudske duše: Ma kako učeno ona djelovala prema vani, ipak je zarobljena u trodimenzionalnom "sanduku za smeće" svijesti - svijetu mjera, brojeva i utega - što znači da duša još nije u stanju razmišljati "nadćutilno" da bi na taj način pronašla put do transcendentalne svijesti.

Nad sandukom za smeće, nad zviježđem nesretna pogleda, razaznajemo sablasnu čarobnjačku kuhinju s dimnjakom iz kojega se dimi. Taj neobični laboratorij, što se nalazi u neposrednoj blizini vrha brda, predstavlja fine alkemističke promjene do kojih mora doći, dovedu li se duša, duh i tijelo u tako intenzivnu harmoniju da se mogu razviti sposobnosti koje potiču širenje svijesti - trojstvo stvaralačke sposobnosti predočivanja, inspiracije i intuicije, čijom pomoću vitez koji traži može prijeći most između dvaju svjetova, ovozemaljskog i transcendentalnog.

To je faza potrage za gralom, u kojoj vitez treba steći najtemeljitiju spoznaju o samom sebi. On mora spoznati istinsko značenje objektivnosti, tolerancije i neosjetljivosti. Objektivnosti koja će dokinuti sve predrasude glede posebnosti rase; tolerancije koja se zasniva na istinskom uvažavanju jednakosti prava svih ljudi, i neosjetljivosti što proizlazi iz najdublje vjere u Boga. Kao gospodar svojih misli, svojih osjećaja i snage volje, aspirant mora biti sposoban intuitivno razlikovati između moralno istinitog i neistinitog, vječnog i prolaznog. No, prvenstveno mora biti u stanju ispravno procijeniti od Boga mu podarenu sposobnost duhovne slobode koju će, oslobođen crkvenih dogmi i inih propisa, ostvariti samo vlastitom moralnom intuicijom. Ta duhovna sloboda cijeli njegov duhovni život mora oblikovati u predano služenje čovječanstvu, u kojem su svi osobni motivi dosegli visine univerzalnih ideala.

Ovdje, na stvarnom pragu k Svetom gralu, odjekuju riječi svetoga Pavla: "Ne ja, nego Krist u meni." Vitez sada kroči stazom poniznosti koja vodi uništenju samoljublja u svetoj vatri Kristove ljubavi.

Ali, iako je sam Parsifal kroz napore i muke spoznao najdublji sadržaj riječi Znati kroz suosjećanje, ipak mora čekati na od Boga dani trenu tak u kojem će mu biti udijeljeno konačno prosvjetljenje; na trenutak u kojem će, ponovno rođen u duhu, moći aktivno sudjelovati u transcendentalnim svjetovima.

Povrh brda vide se Sunce i Mjesec, oslobođeni svog trodimenzionalnog ropstva - oni su sada konačno odbacili materijalističke nečistoće sanduka za smeće. Sunce i polumjesec, sada u ispravnom položaju, znak su grala, svetog simbola transcendentalne svijesti.

Gral je predstavljen i simbolom goluba, koji od Sunca leti prema "nevidljivoj ploči" što je u svojim rukama drži polumjesec. Na drugim alkemističkim slikama, što ih je naslikao isti Basilius Valentinus, Sunce se javlja kao ljudsko srce, a Mjesec kao epifiza - "vrijedni dragulj" što se spominje u Parzivalu Wolframa von Eschenbacha.

Kao što je već izloženo, ta epifiza, kada ju se otvori i aktivira, postaje duhovnim organom vida što ga istočnjački filozofski sustavi nazivaju "trećim okom". I s tim najvišim od svih duhovnih organa ostvaruje se pristup tajnama vremena i razotkriva "Akaška" kronika, nazvana također "Kozmičkom kronikom". Pomoću tog oka epifize također se, u obliku slika transcendentalnog pamćenja mogu spoznati događaji što su se zbili u ranijim životima Zemlje.

Tumačenje simbolike grala Adolfa Hitlera ni izdaleka nije bilo tako jasno kao spomenut opis. U njemu također nije bilo nikakvih veza s kršćanstvom, no ipak je na svoj grub, neposredan način uspio objasniti najvažnije točke potrage za gralom. Bio je, čini se, dobro upoznat s okom epifize, Akaškom kronikom i ponovnim rođenjem, pri čemu je tvrdio kako se sjeća vlastite inkarnacije u devetom stoljeću. Steinu je bilo posve jasno da, ako Hitler govori istinu, svoje sposobnosti ne zahvaljuje moralno zahtjevnom putu grala, već nekakvim drugim, tajnim i potpuno nedopuštenim sredstvima.

Sasvim postupno, nakon niza daljnjih susreta i diskusija (od kojih su mnogi, zbog Hitlerovih neprekidnih promjena raspoloženja, protekli bez rezultata), Stein je saznao cijelu nevjerojatnu priču kako je Adolf Hitler pomoću droga dopro do transcendentalne svijesti.

Dan za danom, kroz cijelu prvu polovicu godine 1911, Adolf Hitler je uložio svu svoju energiju i prirođeno lukavstvo kako bi riješio zagonetku što je kriju neobični, a ipak čudnovati stihovi zamršene priče o gralu o doživljajima vitezova i njihovih dama u ranom srednjem vijeku.

Primijetio je da je opisivanje puta prema gralu postavljeno tako da se iza očaravajuće bujice riječi srednjovjekovnog trubadura kriju još dublje istine. Uskoro je došao i trenutak u kojem je spoznao da se već toliko približio svom cilju koliko je to intelektualnim sposobnostima bilo moguće.

Nudile su mu se dvije mogućnosti da prekorači prag transcendentalne svijesti i spozna najdublje tajne grala: vagnerijanski put samoodricanja pred križem jednog arijevskog Krista ili izravan put do viših spoznaja prodiranjem u područje "crnih umjetnosti".

Prvi put učinio mu se "nevjerojatnom kapitulacijom pred duhovno odbojnim" ili, kako je to izrazio Nietzsche, "padanje na koljena pred najvećim od svih mogućih oblika korupcije". Drugi mu se put otvarao bez truda: njegovu sudbinu, kada je upoznao Ernsta Pretzschea, onog knjižara što je tako temeljito proučavao i prakticirao "crne umjetnosti", kao da je u ruke uzeo đavo osobno.

Stein si je mogao dobro predočiti koji je utjecaj od samoga početka Hitler morao ostavljati na Pretzschea dok bi prelistavao knjige s polica i upuštao se u bijesne prepirke s njegovim kupcima. No, Pretzsche očigledno nije osjećao ni najmanju odbojnost prema Hitlerovoj zapuštenoj vanjštini i njegovom mršavom, iscrpljenom licu.

Možda je čak bio oduševljen njegovim mističnim plavim očima, koje  su djelovale tako zamišljeno i kao da su usplamtjele nekom zadaćom, odajući pritom izuzetnu mješavinu arogancije i samouvjerenosti: strastvenu vjeru u budućnost Njemačke sjedinjenu sa smrtonosnom mržnjom kojom je to strašilo od čovjeka jadikovalo u žestokim ispadima protiv Židova.

Nakon njihovog prvog susreta Hitler je uvijek mogao računati sa srdačnom dobrodošlicom i čestitim obrokom u skučenom uredu iza antikvarijata.

Ondje je odmah otkrio da se Pretzsche morao baviti iscrpnim proučavanjem okultizma, alkemije i astrologije srednjega vijeka. Mala, grbava pojava velike trbušine i neproporcionalno dugih ruku što su svom vlasniku davale izgled surealističke žabe krastače, odrasla je u patriotskoj zajednici Mexico Cityja koja je govorila njemački. Otac, Wilhelm Pretzsche, ondje je bio ljekarnik, a u slobodno se vrijeme bavio temeljitim proučavanjem običaja i obreda starih Azteka, pasija kojom se, kada je bio dovoljno star, počeo baviti i sin. Nakon povratka u zavičaj 1892, Ernsta Pretzschea zahvatio je vagnerijanski pangermanski pokret i vrlo je brzo počeo sudjelovati u pripremi antisemitskih spisa u Beču. Zahvaljujući knjižari, kroz koju je raspačavao okultnu i sličnu literaturu, postao je  poznat širokom krugu upućenih u tajne, koji su cijenili njegovo stručno znanje na području obredne magije. Na taj način susreo se i s Guidom von Listom čija su "loža krvi" i crnomagijski rituali godine 1909. šokirali svijet njemačkoga govornog područja. A Pretzsche je, prema Hitlerovim izjavama, i sam bio prisutan kada je Guido von List u jednom obredu pokušao materijalizirati "zle duhove" (incubi), pomoću kojih je trebalo biti stvoreno "Mjesečevo dijete".