"Wagner je objavio našu vječno tragičnu ljudsku sudbinu. On nije bio tek glazbenik i pjesnik; on je bio najveća proročanska ličnost što ju je njemački narod imao. Slučajem ili sudbinom rano sam naišao na Wagnera i s gotovo histeričnim uzbuđenjem ustanovio sam da sve ono što je taj veliki duh stvorio, a što sam čitao, odgovara mom najintimnijem, nesvjesnom, uspavanom svjetonazoru...

Parsifala uostalom moramo shvatiti sasvim drugačije nego što ga se obično interpretira. Iza neukusno, kršćanski nakićene vanjske fabule sa svojim cirkusom Velikog petka, pojavljuje se nešto sasvim drugačije od stvarnog predmeta te dubokoumne drame.

Ne slavi se kršćansko-šopenhauerska religija sažaljenja, već čista, plemenita krv, zbog koje se bratstvo upućenih okupilo kako bi je čuvali i slavili.

Tu kralj Anfortas boluje od teške, neizlječive bolesti. Ovdje se neupućen, ali čist čovjek stavlja pred kušnju da se preda Klingorovu čarobnom vrtu pohote i pijanstva pokvarene civilizacije, ili da se pridruži najboljim vitezovima koji čuvaju tajnu života, čistu krv.

Svi mi patimo od teške bolesti miješane, pokvarene krvi. Kako se možemo očistiti i okajati! Zapamtite da se suosjećanje, kojim postajemo upućeni, odnosi samo na unutarnju pokvarenost, razdor. I da to suosjećanje poznaje samo jedan čin: ostaviti bolesnoga neka umre. Vječni život, što ga daruje gral, odnosi se samo na stvarno čiste, plemenite!"

Hermann Rauschnig: Razgovori s Hitlerom