15. POGLAVLJE

DEVINA GRBA I NEDOKUČIV

SMIJEŠAK SFINGE

NOVA TEHNIKA POVIJESNOG

ISTRAŽIVANJA

Povijest se za Waltera Johannesa Steina pretvorila u vrlo osoban problem.

Ustanovio je s koliko se nerazumijevanja današnji svijet suočava s istinskim značenjem povijesnog procesa. Povijest je bila nešto u čemu su sami živući sudjelovali u svojim ranijim životima na Zemlji. Oni su snosili potpunu odgovornost za ono što je svijet bio, što on jest i što će iz njega postati.

Nakon kratkog pogleda na vlastito rodoslovlje pitao se kako je bilo moguće jednako tako jasno i potanko oživjeti cijelo iskustvo svog prijašnjeg bivstvovanja kao što je sagledavao svoj sadašnji život. Na odgovor nije trebao čekati dugo.

U sljedećim tjednima u njemu se počela rađati druga vrsta sjećanja.

I ono se pokazivalo u obliku žive svijesti o slikama. Sjećanje za sjećanjem na nekog plemenitaša koji je u osmom i devetom stoljeću živio na franačkom dvoru slijevalo mu se u dušu. Nikada nije pravo znao kada će sljedeći djelić slagalice sjesti na svoje mjesto. A u početku također nije znao što je taj proces pokrenulo. Čini se kao da su zbivanja njegovog sadašnjeg života, čim bi se dogodila, sadržavala stimulans što je budio sjećanja na osobe koje su živjele tisuću godina ranije.

Iako je počeo život tog srednjovjekovnog viteza gledati u živim slikama,cijeli se proces odvijao otprilike na isti način kao kod normalnog sjećanja,  kada duhovno oko doziva slike iz prošlosti, samo što ta viša sjeća nja nije mogao dozvati sam, već je morao čekati dok se ne bi pojavila sama od sebe. A nisu se ni prikazivala u kronološkom redoslijedu, što će reći da se, kako se čini, nisu pridržavala uredne vremenske sheme od rođenja do duboke starosti, a i kao da su zanemarivala ono što nazivamo zakonom uzroka i posljedice. Moralne posljedice nekog djela, primjerice, već su bilepoznate prije nego što se i znalo da je ono poduzeto. No, prije svega, naučio je doživljaje ne promatrati spekulativno ili ih intelektualizirati, već je dozvoljavao da mu se dogode a da u njih ne miješa vlastito Ja.

Kada je rat prošao, o svojim ranijim inkarnacijama u doba Karla Velikog znao je gotovo isto toliko kao i o svom sadašnjem životu u dvadesetom stoljeću. A ipak je mnogo od onoga čega se sada sjećao bilo u suprotnosti s predajom prenošenom poviješću devetog stoljeća. Kada se vratio kući u Beč, te nakon smrti Franje Josipa stari grad zatekao u središtu revolucionarnih previranja, postavio si je sveobuhvatan zadatak: u europskim arhivima namjeravao je potražiti očuvane dokumente o povijesti srednjeg vijeka koji bi mu mogli potvrditi sve ono što su mu razotkrile njegove novostečene sposobnosti.

Znao je da će biti nevjerojatno teško pronaći povijesne dokaze svojih inkarnacija u devetom stoljeću. Progonila ga je mutna slutnja kako je tada i u kasnijim stoljećima postojala zavjera usmjerena na to da se iz svih povijesnih dokumenata izbrišu njegova imena i djela.

Život što ga je u svim pojedinostima mogao vratiti u sjećanje pripadao je izvjesnom grofu Hugu od Toursa (Hugo von Touron) koji je, kako je ustanovio, bio jedan od vodećih posvećenika grala ranog srednjeg vijeka, čovjek kojega se Sveta Stolica plašila jednako koliko ga je i mrzila.

Stein je bio vrlo iznenađen kada je saznao da je taj Hugo bio najbliži prijatelj i pouzdanik Karla Velikog, čije je savjete franački car znao osobito cijeniti. A ipak Einhard, najpoznatiji biograf Karla Velikog, Hugu od Toursa nije posvetio ni jednu jedinu riječ. Ni njegovi kasniji biografi, koji su prema Rimu iskazivali istu lojalnost tog viteza i znanstvenika karolinške ere, nisu ga spomenuli nijednim slovom.

Hugo von Tours prisustvovao je svečanoj misi u crkvi svetog Petra na Božić 800. nakon Krista, kada je papa Lav III Karla Velikog nagovorio da se u cijelosti identificira sa Svetom Stolicom. Bio je to brižljivo planiran i lukavo proveden pokušaj da se Karla u zamjenu za naslov "Caesar Augustus" učini ovisnim o Rimu.

Walter Johannes mogao se jasno sjetiti kako je papa bez prethodnog dogovora stavio krunu na Karlovu glavu, dok je dobro pripremljena gomila naroda izvikivala: "Dug i pobjedonosan život Božanski okrunjenom caru Karlu Augustu."

Mogao se sjetiti koliko je Karlo Veliki bio iznenađen te je s izrazom nelagode oklijevajući zastao. Do tog trenutka jedini interes Karla Velikog u odnosu na Rimsku crkvu svodio se na to da je kod izbora pape i u vladanju Rimom htio zadržati odlučujući glas. Upravo je bio okončao rat protiv Lombardije kako bi suzbio tamošnju pobunu i natrag vratio papu koji je bio protjeran iz vlastitog glavnog grada.

Karlo Veliki punu mudrost grala stekao je po djedu (s majčine strane): Charibertu, grofu od Laona, koji je krvi svojih potomaka u nasljedstvo ostavio vidovnjačke sposobnosti. Zbog svog živog zanimanja glede potrage za Svetim gralom, Karlo Veliki okružio se gomilom upućenih u gral. Hugo von Tours Karla Velikog je naučio ponešto o hijerarhijama nebeskih duhova i o ulozi što je oni imaju u ljudskom životu. Zahvaljujući vidovnjačkim sposobnostima, Karlo Veliki i sâm je ugledao duha Longinusova koplja, koplja što je postalo pravim talismanom njegove sudbine kao i simbolom njegove vlasti nad imperijem koji je bio toliko moćan i prostran kao onaj cara Augusta prije tisuću godina.

Pritom Karlo Veliki ni u kom slučaju nije bio učen čovjek. Raspolagao je, doduše, određenom urođenom inteligencijom i izrazitim smislom za pravednost, ali nikada nije naučio čitati i pisati - svi pokušaji u tom smjeru završili su neuspjehom. Ipak je na neki način uspio naučiti latinski i nešto grčkog. Budući da je raspolagao tek nedostatnim znanjem, školovani su mu ljudi još više imponirali, te se prvenstveno okružio najučenijim ljudima svoga doba.

U njegovom glavnom gradu Aachenu i na njegovim gotovo neprekidnim ratničkim pohodima protiv pljačkaških Sasa, kao i u školama što su neprestano pratile njegov dvor, neprestano su djelovali vodeći predstavnici ortodoksne Rimske crkve i gralskog kršćanstva. Karlo Veliki gajio je simpatije i prema jednima i prema drugima.

Kralju se osobito sviđalo Augustinovo djelo O državi Božjoj, iz kojega su mu svakog dana morali čitati pojedinačne odlomke. Taj Augustin iz Hipona, najveći od ranih crkvenih otaca, opovrgao je manihejsko kršćanstvo, koje je u svom sustavu iskazivalo neke sličnosti s potragom za gralom.

Stanje na karolinškom dvoru razvilo se u neku vrstu borbe za vlast između zagovornika vjerovanja u dogme, kojemu nikakav intelekt nije mogao naškoditi, i onih koji su tražili put do vizija duhovnih svjetova u kojem su se viđenje i znanje stapali u jedno.

No, Karlo Veliki bio je čovjek sa smislom za povijest, koji je prije svega vjerovao u vlastitu neophodnost i sudbinom predodređenu veličinu.

Ta taština bila je njegova jedina velika mana. Papa Lav III preko svojih je uhoda otkrio da je to bila Ahilova peta franačkoga kralja. Time što je krunjenje tijekom svečane mise u Petrovoj crkvi pretvorio u obredni "Božji čin" - što je sâmo po sebi već bila neka vrsta snažne magije - Karla je privukao na stranu Rimske crkve, koje se nikada više nije uspio osloboditi.

Taj trenutak označio je početak tamnjenja gralskog kršćanstva koje će tijekom samo nekoliko desetljeća biti prognano iz europske povijesti. Karlo Veliki u početku je bio ljut zbog papine podvale, no konačno je u svim vjerskim problemima postao vazalom Rima. Papa je sebe promatrao kao predvodnika obnove Zapadnog Rimskog Carstva. Bilo je to shvaćanje koje je još naglasio na kovanicama, natpisima i pečatima. Ožalošćen i lišen svih iluzija, Hugo od Toursa poslan je u Bizant kako bi umirio cara istoka i privolio ga da prizna krunidbu Karla Velikog za kralja Svetog Rimskog Carstva. Na taj način moć kršćanstva s Grčke je prešla na Rim.

Hugo od Toursa pao je u nemilost jer je jedna neprijateljska klika na dvoru cara uspjela uvjeriti kako mu je njegov prijašnji štićenik radio o glavi.

Walter Johannes Stein prisjećao se kako je Hugo bio uhićen, preslušavan na sudu i osuđen na smrt. Također se živo sjećao kako krvnik iz nepoznatog razloga nije bio u stanju podići mač kako bi glavu osuđenog odvojio od tijela, i kako se razjareni car stuštio da ga smakne vlastitim mačem, ali presudu također nije mogao izvršiti. Nakon te čudesne intervencije viših sila, što ih je Karlo pripisivao arkanđelu grala, spoznao je da je ruka Božja zaštitila nevinog čovjeka. Car je svog nekadašnjeg prijatelja i savjetnika zamolio za oprost i u znak svoje milosti obećao kako će mu ispuniti svaku želju. Tada je Hugo Karla zamolio za najdragocjeniju relikviju kršćanstva, Praeputium Domini, nastalu prilikom prvog prolijevanja krvi pri Isusovom obrezivanju.

Ali takva zbivanja nisu se mogla pronaći u poznatim povijesnim djelima.

Walter Johannes Stein počeo je proučavati legende karolinškog doba jer se nadao da se tu ili tamo sačuvao neki trag tog neobičnog događa ja tijekom jedne od njegovih ranijih inkarnacija. Nakon duže potrage u Francuskoj i Njemačkoj, u jednom malo poznatom dokumentu u arhivima štrasburške biblioteke pronašao je što je tražio.

Legenda, što ju je zapisao izvjesni Peter Lyra, postojala je na latinskom i njemačkom jeziku. Zapisana je tek godine 1672, no bila je riječ o prijepisu jednog mnogo starijeg rukopisa iz godine 1434. koji je uništen godine 1870. prilikom požara u Straßburgu. I taj dokument bio je kopija jedne još starije isprave iz ranog trinaestog stoljeća, iz doba kada je Wolfram von Eschenbach po cijeloj Europi pjevao svog Parzivala.

Privlačni manuskript Petera Lyre što je, doduše, u nekim detaljima bio povijesno nekorektan i pretjeran, obrađivao je veći dio života Huga od Toursa, onako kako ga je Walter Johannes doživio u sjećanju. Primjerice, njegov visok položaj na dvoru Karla Velikog bio je jasno i istinito obrađen.

"Karlova navika bila je da se ne laća ničeg važnog a da prethodno za savjet ne pita najodličnije, najmudrije i najiskusnije ljude.

U vojnim poslovima osigurao si je usluge hrabrih, neustrašivih i prokušanih junaka Geralda, Rolanda, Theodora i Rudolfa. Njegovim kraljevskim dvorom upravljali su Echardus i Volradus. Grad i njegovi poslovi bili su povjereni Eschinobaldusu i Eginadusu. Alcuinis, Albinus i Clement pružali su kralju podršku u znanstvenim pitanjima, kada je trebalo odlučivati o važnim stvarima.

U to doba u kraljevstvu je također živio moćan i bogat vitez imenom Hugo. Bio je oženjen pobožnom i povučenom, plemenitom i u svakom pogledu besprijekornom ženom koja se zvala Aba. Njen gospodin suprug bio je dobrodušan čovjek, plemenita roda, dobro potkovan u svim svjetovnim pitanjima, miroljubiv kod kuće, smion i hrabar u ratnim sukobljavanjima, bogat posjedima, velikodušan prema siromašnima, plemenit u ophođenju sa strancima te ljubazan i pun dobrote prema svojoj obitelji. Bio je na prvom mjestu u milosti kralja. Taj također nije razgovarao ni s kim drugim niti je za savjet molio ikoga drugoga osim Huga. On je bio najprisniji, najveći, najplemenitiji i naomiljeniji kraljev sluga. Prije svega Njihovo Veličanstvo s apsolutnom su sigurnošću znali da njegov vazal ne samo da ljubi istinu i pravednost, nego da je osim toga bio inteligentan, skroman, dobronamjeran i potpuno iskren."

U istom ljetopisu pronašao je i priču ljudi koji su se urotili da unište Huga.

"Sjena je čovjeku na štetu, ali ona je također nerazdvojan pratitelj krijeposti.

Zavidnim okom bdije nad milošću stečenom viteškim djelima i vrlinama.

Sokrat je dobro rekao da bezbožnici ništa ne podnose teže od sreće pravednika. Oni su u stvarnosti nakot pauka što iz najljepšeg cvijeća isisava otrov. Princ Hugo na svoje je najveće nezadovoljstvo morao naučiti koje su naravi ti zlobni ljudi bili, i za to platiti skupu cijenu. Njegove raskošne vrline što su mu donijele toliko ljubavi, njegove su neprijatelje ispunili žuči gorke mržnje i otrovom razorne mržnje. Budući da pobožni ljudi ne mogu živjeti rame uz rame sa zlima, neki od zavidnih dvorana počeli su razmišljati o tom kako bi mogli najbolje potkopati Hugov ugled. U tu svrhu prvenstveno su smatrali važnim omrznuti Huga u očima kralja i oteti mu njegovu naklonost - tako su međusobno govorili. Ne bude li Hugo izbačen iz sedla milosti, nikad se neće uloviti u mrežu nesreće. Jer netko koga štite žezlo i kruna previše je siguran."

Manuskript je ispričao cijelu priču o lažnim optužbama protiv Huga, o njegovom kukavnom boravku u okovima, te kako ga je kralj smatrao krivim za izdaju i osudio na smrt. Potom je slijedilo poglavlje pod naslovom:

"Kako je i na koji način vojvoda Hugo osobitom pomoću Božjom spašen od smrti".

"...u međuvremenu je vojvoda Hugo, koji se smjerno pomirio sa smrću, odložio svoje ruho i razgolitio svoj vrat. Klečeći vezanih očiju, preporučio se Bogu, te prignuo glavu kako bi primio smrtonosan udarac mačem - u čvrstom uvjerenju da će udarac neposredno uslijediti. Ali kada mu je krvnik prišao otpozadi podižući mač na smrtonosan udarac, spopao ga je nenadan, neočekivan i nikada prije primijećen strah, koji je bio toliko jak da se obraćao na sve strane pitajući: 'Što je to? Što to znači? Tko ovdje zapovijeda? Zar moram mač opet zataknuti u korice? Zar da osramoćen stavim život na kocku i odstupim a da nisam okončao svoje djelo? Ali, ne znam što je to; ne osjećam u sebi jakost, snagu i moć. Želim svima prisutnima reći da više ne mogu; neka mi učine što žele. Ja jednostavno više ne mogu.'"

Nakon što je rukopis opisao kako je krvnik i dalje oklijevao ispuniti svoj zadatak, dok je gomila postajala sve bješnja, on nastavlja opisivati reakciju kralja na ovu buntovničku situaciju.

"Konačno, kada je svatko shvatio da su svi povici odobravanja krvniku uzaludni i da se s obzirom na čudo što se zbilo pred njihovim očima nitko drugi ne usuđuje izvesti udarac, kralja oblije iznenadno bljedilo. Iz straha da se pred svojim narodom ne učini smiješnim, i iz bojazni da bi ta nezgoda mogla biti povod za ustanak i pobunu, kralja spopadne velik bijes, kojem je, dakle, dao oduška: 'Zar sam zaista živio samo da bih doživio dan u kojem će se i najniži od mojih podanika opirati poslušnosti i bez odlaganja izvršiti moje zapovijedi? Što? Zar da u vlastitom carstvu, na vlastitom dvoru, usred svojih najbližih savjetnika trpim nazočnost dokazanog izdajnika? Ne namjeravam to dozvoliti. To neću izdržati. Hugo mora umrijeti, pa morao ja i svoje kraljevske ruke okaljati njegovom krvlju?'

No, kada je kralj podigao mač da bi Hugu zadao smrtonosan udarac, ruka mu postane toliko ukočena i nepokretna, a tetive tako otvrdnu da niti je mogao podići ruku niti spustiti mač.

"Kada je kralj to primijetio, posavjetuje se sa sobom, promijeni svoju odluku i odluči pokušati to obaviti na drugi način. I reče: 'Sada uviđam koliko sam pogriješio. Priznajem pravednu i moćnu ruku Svevišnjega koji svim nevino progonjenima pruža utočište i zaštitu. Dođi amo, dragi moj Hugo, i daj da zagrlim tebe, kojega je Bog očuvao od moje nepravde. Priđi bliže, ti vjerni i plemeniti junače, i svojom me molitvom pomiri s Bogom, koji je s pravom ljut, i zamoli Ga u njegovoj svemoći neka mojoj ruci vrati njenu prijašnju snagu?'

Kada Hugo od Toursa bijaše oslobođen i s njegovih očiju uklonjen povez, kralj na čudesan način bijaše ponovno iscijeljen. Karlo Veliki ponudi svom prijatelju sve što želi ne bi li ispravio nanesenu mu nepravdu.

"Nato na dvoru nastade veliko slavlje i proširi se cijelim gradom. To potaknu kralja da zaključi novi pakt s Hugom i dodijeli mu ne samo čast i položaj nego ga i obdari cijelom svojom kraljevskom milošću."

Pod naslovom "O relikviji što ju je odabrao vojvoda Hugo i drugim probranim darovima" manuskript opisuje dragocjen predmet što ga je Karlo Veliki dobio od patrijarha Fortunatusa i običavao ga čuvati u srebrnoj posudi.

"Koliko se Hugo sjećao, takvo je blago postojalo, i iako je znao da je kralju vrlo drago, nije mu se svidjelo ništa drugo osim tog skupog i prokušanog komada.

'Jedino si to želim i molim da mi Vaše kraljevsko veličanstvo milostivo prepusti darove odaslane iz Jeruzalema, među njima jedan dio Svetoga tijela našega Spasitelja i Otkupitelja, komad Svetog križa i krv što bijaše za nas prolivena, jer samo to može izbrisati muke što su mi zadane.'

Ta molba dirne srce kraljevo. 'Najdraži moj Hugo, priželjkuješ više nego da si tražio cijelo moje kraljevstvo. Unatoč svemu tomu želim, kako bih održao svoje obećanje, izdati zapovijed da tvoja molba bude ispunjena, iako pritom trpim bolan gubitak. Ono što je do sada bilo moja utjeha i moja radost, neka odsada bude tvoje?'