Još jedan je ponedjeljak, a diljem Novog Zagreba na očigled bezbrojnih nadzornih kamera, te uz pasivnu ili aktivnu potporu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, SOA-e i Andreja Plenkovića, po zidovima svježe su ispisani grafiti koji pozivaju na smrt Milorada Pupovca, na smrt Srba i Židova, te uz kukaste križeve i ustaške insignije prvi put, imenom i prezimenom, veličaju Adolfa Hitlera. Je li to Zagreb? Ne, Zagreb je doista nešto drugo.Na čitanje vam, baš ovog ponedjeljka, jezovitog kakvi ponedjeljci već jesu, nudimo jednu pjesmu, čiji je naslov "O Zagrebu kad se govori", koju je davno napisao pjesnik sa slike, i moj kratki tekst o pjesmi i gradu."O Zagrebu" možete čitati preko poveznice u komentaru.

Miljenko Jergović 

A onda slijedi moj komentar:

ponukan Jergovićevim napisima o Goranu Babiću ne preostaje mi drugo nego pred javnost iznijeti koja je to poezija pa onda donosim Goranu pjesmu o Zagrebu. Ali je moguće također o Zagrebu pjevati na drugačiji način, sklonjeni od brutalnosti i svireposti rata na kojega se ovdje poziva. A to je onda sasvim drugačija poezija kao što je riječ i o drugačijim ljudima:

O Zagrebu kad se govori

O Zagrebu kad se govori,

(a govori se, često)zaboraviti ne treba,

mislim, nikako,godinu četrdeset drugu

,po najezdi ustašana Kozaru, Mrakovicu

,građani kad su Zagreba,(Hrvati većinom, dakako)

srpske djecemožda dvadeset hiljada

spasiliiz ruku krvnika izvadivši ih

.To, s uma, ne smije se smetnut.

Valjalo je ići u Jasenovac, Jasku,

u logore, u pse, u žicu,

trebalo je prisiliti,nekako,

koljače,da dopuste, djecu da puste.

Pokrenuti, zatim, mnoge(preplašene) ljude

,ljude u oskudici,ušljivu nejač,

očajnu,krastavu i gladnu,

u kuće da prime, potrebno je bilo.

I to ne nekolicinu,nego tisuće.

To valja, svakako, kažem,

imati na umuo Zagrebu kad je riječ.

___________Goran Babić

AKO ODEŠ DALEKO

ako odeš daleko

i u noćima pustimraspoznaš svjetlostaroga prijateljstva

što je kao bivstvo neko

imalo sjetu i suze kao očice tvoje duše

i ako u snovima tvojimbude

imalo tajanstvenosti

o danima davnim,

samozatajnim poljupcimana vratu vedrih ljubavnika

i ako tvoje noćibudu blage i čedne

od samoće i uz toako budeš imala dovoljno snage

da svoje sanjarenjeučiniš iluzijama dostojnim divljenja

kao da je riječ o vizijama

gdje je život i san isto što i ljubavni zagrljajti

se onda sjeti Zrinjevcacrvena od opaloga javora

i dvojice zagrebačkih dječaka

koji su za nekoliko bakrenjaka

prodavali morskoga ježa pa onda raka

nešto školjaka i , zamisli, jednu knjigu

o ljubavi vile i vilenjaka

ako odeš tako daleko

ti se sjeti crvena javora

jesenjega Zagreba

sjenice u središtu parka

orkestra sa trubama i bas tromponima

u nedjelji blagoj od tišine

jesenje je ovdje

i sve diše od svježine

Zlatan Gavrilović Kovač

jer jedan je pjesnik a drugi je ustaša....

kako sam otišao daleko podrigujući