Konačna obrada i svjesni doživljaj boli je, velika gala, predstava koja se odigrava posredstvom mozga, u univezumu našega uma, pozornici velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Bol postaje pravi puni osjećaj tek kad mozak svojim djelovanjem preradi dobijene podatke o mjestu njenog nastajanja, njenoj jačini i trajanju, u osjećaj koji mi tek onda svjesno spoznajemo. Pretvarajući te podatke u osjećaj, mozak pamti osjećaj boli i pretvara ga u spoznaju koju nazivamo iskustvo. Ostali čimbenici, kao na primjer, spoznaja vremena pojavljivanja boli, uvjetuju razvijanje pratećih procesa osjećaja boli i pretvaraju je u moje duševno stanje.
Mozak je, svojim djelovanjem stalno, prisutan u pokretima tijela i iz njih nastalih osjećaja. On neprestano organizira, usmjeruje, nadzire i popravlja te procese.
Naš senzomotorni sustav je često, zbog narušene geometrije tijela izazvane nesvrsishodnim držanjem tijela i neusklađenim pokretima, preopterećen i oštećen, pa se brani svojim refleksnim protudjelovanjima. Ukoliko se ta protudjelovanja pojedinih grupa mišića ponavljaju, dolazi do njihovog grčenja. Mozak ne poznaje mišiće nego pokret, pa s vremenom nedovoljan rad mišića pohranjuje u pamćenje kao "okrnjeni" pokret, a čovjek ga, nespoznavajući njegovu manjkavost izvodi kao da je uobičajen. Informacije koje u mozak stižu iz mišića i zglobova postaju sve oskudnije, s vremenom je pokret u zglobovima sve teže izvediv, sve je veća ukočenost mišića, a bolovi pojačani. Mozak to pamti i postupno mijenja sliku o pokretu što za čovjeka znači početak gubitka osjećaja za pravilan obujam pokreta. Zablude su da se samo starenjem gubi pokretljivost i da će mirovanjem bol proći. Gubitak motoričkog pamćenja je proces koji ne počinje u starosti, već se može javiti i u najaktivnijem razdoblju života. Da nebi došlo do toga, na pojavu boli treba djelovati odmah. Ne učinimo li to put ka staračkoj slabosti možemo utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju jest da s godinama tjelesna aktivnost popušta. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka: Djelatnost održava ustrojstvo ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, zaboravit će ih.
Senzomotorni sustav , je važan dio našeg sustava za pokretanje. On čovjeku u konačnici omogućava kontrolirano kretanje.
Da zbog bolova ne bi došlo do gubitka motoričkog pamćenja, na pojavu osjećaja boli trebalo bi odmah reagirati. Najveća prevara samoga sebe je pomisao:
počeo sam stariti pa gubim pokretljivost ili budem li mirovao bol će proći.
To je onda, stvarno, put ka staračkoj slabosti, a taj put si možemo, nesvjesno utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju je mišljenje da sa godinama tjelesna aktivnost popušta. Stvarnost izgleda čisto drugačije. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka:
funkcija održava strukturu ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, izgubit će ih.
Ovaj savjet je sa stajališta anatomije, fiziologije, neurologoje i psihologije, jedino, pravi i potpuno korektan.
Kada se bol, bilo koje vrste, javi potrebno je konzultirati lječnika. Poslije dobro postavljene dijagnoze puno je lakše poduzeti i pravu terapiju. Farmacija, kao nauka, je toliko napredovala da skoro za svaku vrstu boli, pa čak i duševnu, postoje odgovarajući ljekovi, koje, pridržavajući se uputa, treba i uzimati. Kod jako neugodnih, jakih, akutnih bolova, koji blokiraju sva druga osjetila, postoje injekcije koje vrlo brzo smanjuju bol i povisuju prag osjetljivosti na nju. To bi bio prvi korak u terapiji boli. No to nekada nije dovoljno i sigurno nije konačno riješenje.
Ukoliko je nakon liječničkog pregleda ustanovljeno da u tijelu nema upalnih ili nekih drugih po život opasnih procesa, automatski je upaljeno i zeleno svijetlo za borbu protiv boli pokretom, da ne postane kronična, da se ne smjesti u sjećanje, da ne počne dominirati mislima i osobnom voljom, da ne zaustavlja želje i ne stane na put njihovim ostvarenjima. Sustav za pokretanje mora funkcionirati kompletno. Poremećaj u jednom njegovom dijelu može izazvati kolaps cijelog sustava.
Moj konzept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz moje ideje o pronalasku učinkovitog sredstva protiv senzomotorne amnezije.
Svjesno izvedenim pokretima, misaonim slikama, funkcionalnom i ekonomičnom upotrebom tijela održavamo geometriju tijel i pokreta a time i njegovo korektno funkcioniranje i na taj način ne dozvoljavamo mozgu zaborav. Ekonomično ne znači ne trošiti, nego pravilno rasporediti energiju tijela. Biti odrastao ne znači prestati skakutati, trčati, preskakati, valjati se po podu, hodati bos, smijati se bez razloga, plakati od bola, itd. Oprostivši se od djetinjstva mi krećemo putem neke lažne sigurnosti. Sputavajući sve instikte u sebi, punimo mozak praktičnim znanjem, radimo iz egzistencijalnog straha previše, te, čisto, nesvjesno gubimo one sitne pokrete koje su nas činili djetetom.
Postavši potrošačima, kupujemo najmodernije aparate koji nam pomažu pri poslu i obavljanju svakodnevnih aktivnost. Kupujemo automobile i brinemo se o njihovom pravilnom funkcioniranju, a ako zakažu idemo odmah mehaničaru, slušamo savjete o njihovoj pravilnoj upotrebi i trudimo se da oni dugo traju. U isto to vrijeme ne razmišljamo o pravilnom funkcioniranju našeg najpotrebnijeg aparata, sistema za pokretanje, nego ga iskorištavamo dok ne počne boliti, a onda mu jednostavno smanjujemo životni prostor vanjski i unutarnji i krademo mu ritam i dinamiku. (To je isto kao kad bi automobilu kod kvara, jednostavno, isključili par brzina i vozili samo u drugoj dodavajući gas.)
Mozak pri tome dobija sve manje informacija o pravilnosti i obimu pokreta, kosti sve manje potrebnog pritiska za održanje strukture, hrskavica zbog neupotrebe gubi glatkoću, mišići elastičnost, a time i snagu. Bez potrebnog podražaja, pokret u mozgu polako pada u zaborav i tako dolazi do senzomotorne amnezije. Geometrija tijela i pokreta se iz dana u dan pretvaraju u ruševine nekadašnje dinamičke arhitekture našeg postojanja.
Kineziterapijom protiv boli
Prije nego odemo lječniku trebali bi si postaviti pitanje: Što me boli?
Bole me križa. To je općeniti odgovor s kojim odlazimo doktoru i očekujemo od njega pomoć. Lječnik nam pomaže prepisujući ljekove s kojima suzbijamo bol. Sljedeće pitanje bi bilo: Što su za mene križa?
Križa su onaj dio leđa o kojima do trena pojave boli nisam razmišljala, koji je, do ovog trena, bio nepoznati otok u mom tijelu.
Pitanje:"Zašto me bole križa?" ostaje često bez pravog odgovora ako se ne pozabavimo tim nepoznatim otokom u tijelu.
Stvaram si misaonu sliku otoka i tražim na njemu mjesto iz kojeg izvire bujica tog neugodnog osjećaja. Čini mi se ka da je cijeli, taj do sada nepoznati dio mog tijela, užareni krater iz kojeg se izljeva lava i teče prema nogama. Gdje nastaje lava? Negdje u dubini mojih leđa? Ne, ona nastaje u mojoj glavi. Zatvaram oči i pokušavam unutarnjim očima vidjeti krater i kotrljanje užarene mase. Mislima ulazim u središte kratera i sama postajem lava. Toplina se širi cijelim tijelom, a moja križa postaju mjesto gdje ne osjećam toplinu nego nagomilavanje užarene mase. Misaona slika mojih križa prelazi u slike iz nedavno gledanog filma o propasti Pompeja. Križa se ruše, a mišići oko njih postaju okamenjeni ljudi u položajima u kojima su se zatekli pri erupciji Vezuva. Mišići odgovorni za moje pokrete, ovako okamenjeni, nisu u stanju obavljati svoju djelatnost. Moram pokušati spriječiti daljnje odumiranje pokreta. Pokrećem zdjelicu i križni dio kralježnice. Osjećaj užarenosti prelazi u osjećaj zabadanja noža. Bol je konačno dobila svoje mjesto u mojoj spoznaji. Pokret zdjelice je izazvao taj osjećaj, ali mene ne boli pokret nego mišići. Zašto me oni bole pri pokretu? Ponavljam pokret i ubod nožem se ponavlja. Odjednom osjetim da je moje disanje neravnomjerno. Zaboravila sam, vjerovatno zbog boli, dovoljno izdahnuti. Zbog toga su moji udisaji kratki. Tek sada osjećam napetost u cijelom tijelu. Moj prsni koš se uopće ne pokreće, glava pritišće ukočeni vrat i podignuta ramena. Moram izdahnuti dugo i duboko da bih ponovo mogla pravilno udahnuti. Počinjem svjesno disati i istovremeno tražim izgubljeni ritam i dinamiku pokreta zdjelice i prsnog koša. Osjećaj uboda prelazi u bockanje. Toplina koju sam osjećala u tijelu se probija i u križa i zamjenjuje osjećaj užarenosti. Krater u mojoj glavi se polako hladi, okamenjeni ljudi se počinju pokretati i kao da se bude iz dugog sna počinju rastezati svoje udove. To moji mišići probuđeni mojim ritmom pokreću zdjelicu i kralješke. Ne zaustavljam pokrete iako osjećam bolove u njima. Polako pokretom prelazim prag boli i osjećam da se on kod svakog sljedećeg pokreta udaljuje. Konačno sam pronašla izvor boli i sada mogu pokretom na njemu raditi.
To je spoznaja samoodgovornost, te odgovornosti prema životu koji traži i očekuje kvalitetno i pravilno funkcioniranje kompletne osobe.
Naš utjelovljeni um, misaono i emocionalno " ja", prvo licu jednine, je nadležan za spoznavanje dimenzije samoodgovornosti, a time i samoozdravljenja. Neodgovorno skraćivanje puta, prostora i vremena pokretu, blokira centre motoričkog učenja, pamćenja, i sjećanja u mozgu.
Mozak i tijelo misle i djeluju zajedno.
Senzomotorna amnezija, gubitak pamćenja pravilnog toka pokreta, ima velike posljedice na daljni tok i kvalitetu aktivnog života. Da nebi postali invalidi svog neznanja počnimo si postavljati pitanja.
Što nedostaje u obimu moga pokreta?
Šta je krivo u mom držanju?
Zašto nisam nikad razmišljala o načinu mog sjedenja, stajanja, hodanja?
U dijalogu sa kineziterapeutom možemo pronaći i odgovore na ta pitanja. Terapija nesmije biti jednosmjerna ulica u kojoj informacije teku samo u jednom smjeru. Bez naših povratnih informacija terapeutu su mogućnosti tretmana i instrukcija skučene. Terapiju moramo shvatiti kao učionicu ili kao prostor u kojem ćemo pronaći puteve ka ostvarenju snova o prestanku bolova.
Bez učinkovite kineziterapije sjedanje, ustajanje, koračanje, svakodnevni pokreti na poslu i u domaćinstvu postaju rezultatom naših obrambenih reakcija protiv boli. Neko vrijeme nam izgleda kao da smo pronašli pravi put u borbi protiv bolova.Tijelo postaje instrument nesvijesnih akcija neuromuskularnog sustava, pa s vremenom one postaju dio funkcionalnih uzoraka središnjeg živčanog sustava. Tada ih možemo nazvati navikama, a navika se teško riješiti. Jedno je sigurno, bol time nije pobjeđena, nego ostaje začahurena u slijepim točkama svjesti i spoznaje, onog zaboravljenog dijela pokreta i prostora, koji zbog neupotrebe, s vremenom, polako nestaje. To se najbolje osjeća u zglobovima, čiji trodimenzionalni prostor gubi volumen, a kosti, krivo opterećivane, gube strukturu, mišići elastičnost, duljinu i snagu.
Tako dolazi do dijagnoze" kronični bolovi lokomotornog aparata" ili jednostavno paušalno rečeno reumatizam. Tablete protiv bolova, koje nepomažu baš puno, se gomilaju u ladici pored kreveta, jer noć bez sna postaje sve dulja, a ustajanje ujutro postaje prava mora. Svaki pokret pa i ona najmanji prava tortura. Bol i dalje traje, a svi su upalni i po život opasni procesi isključeni, tablete pomažu sve manje i manje, a sama pomisao na pokret već boli tada treba potražiti pomoć kod kinezioterapeuta da bi, stručno vođeni kroz bol, naučili svijesno spoznati problem unutar sistema za pokretanje, da bi bol akceptirali u samokritičnosti svog neznanja i dugogodišnjeg nemara. Upozoreni na greške koje činimo pri pokretu moramo početi postavljati pitanja i prihvaćati odgovore, razmišljati o njima. Kako mogu donjeti odluku o promjeni ako mi nije jasno šta trebam promjeniti, a da bi mi to postalo jasno, moram nešto novo naučiti ili obnoviti staro znanje. Pri tome je potrebno voditi dijalog sa sobom samim, potrebno je i sebi samom postavljati pitanja.
Da li je moguće da je moje tijelo, za mene, velika nepoznanica?
Da li je moguće da neznam pravilno opteretiti zglob?
Da li sam ikad razmišljala o pravilnom držanju tijela?
To je pravi put da bi naučili donositi odluke o promjenama, te svjesno preuzeli odgovornost pri izvođenju pokreta u svakodnevnim aktivnostima. Pomoć terapeuta je samo putokaz za svjest o samospoznaji i samoodgovornosti, a konačna odluka, u koju možemo biti sigurni tek sticanjem novog motoričkog znanja, leži u nama samima.
Linkovi
http://ja-i-pokret.blogspot.com/
http://pokret-kao-lijek.blogspot.com/
http://pokretom-od-budenja-do-spavanja.blogspot.com/
http://svijest-o-tijelu.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
funkcija održava strukturu ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, izgubit će ih.
Ovaj savjet je sa stajališta anatomije, fiziologije, neurologoje i psihologije, jedino, pravi i potpuno korektan.
Kada se bol, bilo koje vrste, javi potrebno je konzultirati lječnika. Poslije dobro postavljene dijagnoze puno je lakše poduzeti i pravu terapiju. Farmacija, kao nauka, je toliko napredovala da skoro za svaku vrstu boli, pa čak i duševnu, postoje odgovarajući ljekovi, koje, pridržavajući se uputa, treba i uzimati. Kod jako neugodnih, jakih, akutnih bolova, koji blokiraju sva druga osjetila, postoje injekcije koje vrlo brzo smanjuju bol i povisuju prag osjetljivosti na nju. To bi bio prvi korak u terapiji boli. No to nekada nije dovoljno i sigurno nije konačno riješenje.
Ukoliko je nakon liječničkog pregleda ustanovljeno da u tijelu nema upalnih ili nekih drugih po život opasnih procesa, automatski je upaljeno i zeleno svijetlo za borbu protiv boli pokretom, da ne postane kronična, da se ne smjesti u sjećanje, da ne počne dominirati mislima i osobnom voljom, da ne zaustavlja želje i ne stane na put njihovim ostvarenjima. Sustav za pokretanje mora funkcionirati kompletno. Poremećaj u jednom njegovom dijelu može izazvati kolaps cijelog sustava.
Moj konzept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz moje ideje o pronalasku učinkovitog sredstva protiv senzomotorne amnezije.
Svjesno izvedenim pokretima, misaonim slikama, funkcionalnom i ekonomičnom upotrebom tijela održavamo geometriju tijel i pokreta a time i njegovo korektno funkcioniranje i na taj način ne dozvoljavamo mozgu zaborav. Ekonomično ne znači ne trošiti, nego pravilno rasporediti energiju tijela. Biti odrastao ne znači prestati skakutati, trčati, preskakati, valjati se po podu, hodati bos, smijati se bez razloga, plakati od bola, itd. Oprostivši se od djetinjstva mi krećemo putem neke lažne sigurnosti. Sputavajući sve instikte u sebi, punimo mozak praktičnim znanjem, radimo iz egzistencijalnog straha previše, te, čisto, nesvjesno gubimo one sitne pokrete koje su nas činili djetetom.
Postavši potrošačima, kupujemo najmodernije aparate koji nam pomažu pri poslu i obavljanju svakodnevnih aktivnost. Kupujemo automobile i brinemo se o njihovom pravilnom funkcioniranju, a ako zakažu idemo odmah mehaničaru, slušamo savjete o njihovoj pravilnoj upotrebi i trudimo se da oni dugo traju. U isto to vrijeme ne razmišljamo o pravilnom funkcioniranju našeg najpotrebnijeg aparata, sistema za pokretanje, nego ga iskorištavamo dok ne počne boliti, a onda mu jednostavno smanjujemo životni prostor vanjski i unutarnji i krademo mu ritam i dinamiku. (To je isto kao kad bi automobilu kod kvara, jednostavno, isključili par brzina i vozili samo u drugoj dodavajući gas.)
Mozak pri tome dobija sve manje informacija o pravilnosti i obimu pokreta, kosti sve manje potrebnog pritiska za održanje strukture, hrskavica zbog neupotrebe gubi glatkoću, mišići elastičnost, a time i snagu. Bez potrebnog podražaja, pokret u mozgu polako pada u zaborav i tako dolazi do senzomotorne amnezije. Geometrija tijela i pokreta se iz dana u dan pretvaraju u ruševine nekadašnje dinamičke arhitekture našeg postojanja.
Kineziterapijom protiv boli
Prije nego odemo lječniku trebali bi si postaviti pitanje: Što me boli?
Bole me križa. To je općeniti odgovor s kojim odlazimo doktoru i očekujemo od njega pomoć. Lječnik nam pomaže prepisujući ljekove s kojima suzbijamo bol. Sljedeće pitanje bi bilo: Što su za mene križa?
Križa su onaj dio leđa o kojima do trena pojave boli nisam razmišljala, koji je, do ovog trena, bio nepoznati otok u mom tijelu.
Pitanje:"Zašto me bole križa?" ostaje često bez pravog odgovora ako se ne pozabavimo tim nepoznatim otokom u tijelu.
Stvaram si misaonu sliku otoka i tražim na njemu mjesto iz kojeg izvire bujica tog neugodnog osjećaja. Čini mi se ka da je cijeli, taj do sada nepoznati dio mog tijela, užareni krater iz kojeg se izljeva lava i teče prema nogama. Gdje nastaje lava? Negdje u dubini mojih leđa? Ne, ona nastaje u mojoj glavi. Zatvaram oči i pokušavam unutarnjim očima vidjeti krater i kotrljanje užarene mase. Mislima ulazim u središte kratera i sama postajem lava. Toplina se širi cijelim tijelom, a moja križa postaju mjesto gdje ne osjećam toplinu nego nagomilavanje užarene mase. Misaona slika mojih križa prelazi u slike iz nedavno gledanog filma o propasti Pompeja. Križa se ruše, a mišići oko njih postaju okamenjeni ljudi u položajima u kojima su se zatekli pri erupciji Vezuva. Mišići odgovorni za moje pokrete, ovako okamenjeni, nisu u stanju obavljati svoju djelatnost. Moram pokušati spriječiti daljnje odumiranje pokreta. Pokrećem zdjelicu i križni dio kralježnice. Osjećaj užarenosti prelazi u osjećaj zabadanja noža. Bol je konačno dobila svoje mjesto u mojoj spoznaji. Pokret zdjelice je izazvao taj osjećaj, ali mene ne boli pokret nego mišići. Zašto me oni bole pri pokretu? Ponavljam pokret i ubod nožem se ponavlja. Odjednom osjetim da je moje disanje neravnomjerno. Zaboravila sam, vjerovatno zbog boli, dovoljno izdahnuti. Zbog toga su moji udisaji kratki. Tek sada osjećam napetost u cijelom tijelu. Moj prsni koš se uopće ne pokreće, glava pritišće ukočeni vrat i podignuta ramena. Moram izdahnuti dugo i duboko da bih ponovo mogla pravilno udahnuti. Počinjem svjesno disati i istovremeno tražim izgubljeni ritam i dinamiku pokreta zdjelice i prsnog koša. Osjećaj uboda prelazi u bockanje. Toplina koju sam osjećala u tijelu se probija i u križa i zamjenjuje osjećaj užarenosti. Krater u mojoj glavi se polako hladi, okamenjeni ljudi se počinju pokretati i kao da se bude iz dugog sna počinju rastezati svoje udove. To moji mišići probuđeni mojim ritmom pokreću zdjelicu i kralješke. Ne zaustavljam pokrete iako osjećam bolove u njima. Polako pokretom prelazim prag boli i osjećam da se on kod svakog sljedećeg pokreta udaljuje. Konačno sam pronašla izvor boli i sada mogu pokretom na njemu raditi.
To je spoznaja samoodgovornost, te odgovornosti prema životu koji traži i očekuje kvalitetno i pravilno funkcioniranje kompletne osobe.
Naš utjelovljeni um, misaono i emocionalno " ja", prvo licu jednine, je nadležan za spoznavanje dimenzije samoodgovornosti, a time i samoozdravljenja. Neodgovorno skraćivanje puta, prostora i vremena pokretu, blokira centre motoričkog učenja, pamćenja, i sjećanja u mozgu.
Mozak i tijelo misle i djeluju zajedno.
Senzomotorna amnezija, gubitak pamćenja pravilnog toka pokreta, ima velike posljedice na daljni tok i kvalitetu aktivnog života. Da nebi postali invalidi svog neznanja počnimo si postavljati pitanja.
Što nedostaje u obimu moga pokreta?
Šta je krivo u mom držanju?
Zašto nisam nikad razmišljala o načinu mog sjedenja, stajanja, hodanja?
U dijalogu sa kineziterapeutom možemo pronaći i odgovore na ta pitanja. Terapija nesmije biti jednosmjerna ulica u kojoj informacije teku samo u jednom smjeru. Bez naših povratnih informacija terapeutu su mogućnosti tretmana i instrukcija skučene. Terapiju moramo shvatiti kao učionicu ili kao prostor u kojem ćemo pronaći puteve ka ostvarenju snova o prestanku bolova.
Bez učinkovite kineziterapije sjedanje, ustajanje, koračanje, svakodnevni pokreti na poslu i u domaćinstvu postaju rezultatom naših obrambenih reakcija protiv boli. Neko vrijeme nam izgleda kao da smo pronašli pravi put u borbi protiv bolova.Tijelo postaje instrument nesvijesnih akcija neuromuskularnog sustava, pa s vremenom one postaju dio funkcionalnih uzoraka središnjeg živčanog sustava. Tada ih možemo nazvati navikama, a navika se teško riješiti. Jedno je sigurno, bol time nije pobjeđena, nego ostaje začahurena u slijepim točkama svjesti i spoznaje, onog zaboravljenog dijela pokreta i prostora, koji zbog neupotrebe, s vremenom, polako nestaje. To se najbolje osjeća u zglobovima, čiji trodimenzionalni prostor gubi volumen, a kosti, krivo opterećivane, gube strukturu, mišići elastičnost, duljinu i snagu.
Tako dolazi do dijagnoze" kronični bolovi lokomotornog aparata" ili jednostavno paušalno rečeno reumatizam. Tablete protiv bolova, koje nepomažu baš puno, se gomilaju u ladici pored kreveta, jer noć bez sna postaje sve dulja, a ustajanje ujutro postaje prava mora. Svaki pokret pa i ona najmanji prava tortura. Bol i dalje traje, a svi su upalni i po život opasni procesi isključeni, tablete pomažu sve manje i manje, a sama pomisao na pokret već boli tada treba potražiti pomoć kod kinezioterapeuta da bi, stručno vođeni kroz bol, naučili svijesno spoznati problem unutar sistema za pokretanje, da bi bol akceptirali u samokritičnosti svog neznanja i dugogodišnjeg nemara. Upozoreni na greške koje činimo pri pokretu moramo početi postavljati pitanja i prihvaćati odgovore, razmišljati o njima. Kako mogu donjeti odluku o promjeni ako mi nije jasno šta trebam promjeniti, a da bi mi to postalo jasno, moram nešto novo naučiti ili obnoviti staro znanje. Pri tome je potrebno voditi dijalog sa sobom samim, potrebno je i sebi samom postavljati pitanja.
Da li je moguće da je moje tijelo, za mene, velika nepoznanica?
Da li je moguće da neznam pravilno opteretiti zglob?
Da li sam ikad razmišljala o pravilnom držanju tijela?
To je pravi put da bi naučili donositi odluke o promjenama, te svjesno preuzeli odgovornost pri izvođenju pokreta u svakodnevnim aktivnostima. Pomoć terapeuta je samo putokaz za svjest o samospoznaji i samoodgovornosti, a konačna odluka, u koju možemo biti sigurni tek sticanjem novog motoričkog znanja, leži u nama samima.
Linkovi
http://ja-i-pokret.blogspot.com/
http://pokret-kao-lijek.blogspot.com/
http://pokretom-od-budenja-do-spavanja.blogspot.com/
http://svijest-o-tijelu.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
bglavac
edin.kecanovic
