Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

Univerzum svjetla

Što je uzrok da moje oči vide izlazak sunca? Zašto se igla na kompasu uvijek okreće prema sjeveru? Zbog čega se dva istovjetno nabijena elektrona uvijek odbijaju? Kako i od kuda znaju moje oči, igla na kompasu i elektroni što im je činiti?

 



"Ono što sačinjava esenciju nebesa, zemlje, zraka i vode, te ono što obuhvaća tvoj život, ja kćer mudrosti, njena ljubav, sve to nosim u svojim grudima." šapće mi majka svjetla nad svjetlima.
"Ti si čvrstoj materiji udahnula život i tako je učinila sudionikom božjeg sna."
"Život je pokret, titranje fotona, koji spajaju dvije sile u jednu i tako nevidljivi trepereći, slično vjesnicima neba, šire vijesti o nastajanju druge sile koja uvjetuje tvoj život na plavom planetu." vidjeh Sofijinu misao u odbljescima svijetla,
"Koja je to sila?"
"U njoj se krije peta protega." Sofija će nježno.
To je sila za koju znamo da postoji, ali je nemožemo svjesno osjetiti. Fotoni su i treptaji našega sna, pa čine i onu svijetlost koju naše oči vide i tako svojim postojanjem u isto vrijeme organiziraju ljepotu i harmoniju cijelog univerzuma.
 
Sofijin glas titra bijelom bojom danjeg svijetla, poslušamo tu simfoniju koja nastaje iz simetričnog i asimetričnog plesa svjetlosnih ćestica i postaju valovi koji dodiruju naše unutarnje uši.
Ljepotu univerzuma stvara harmonija njegovih pokreta i iz njih proizašao sklad boja. Svijetlost na svom dalekom putu do naših očiju ostaje uvijek lijepa, ali ono što mi uistinu vidimo je samo isječak iz velikog spektra njenih valnih duljina, skale usporedive s tonovima zvuka koji za naše uši inače ostaju nečujni.
 
 
Poslušajmo boje i uđimo u dubinu postojanja svijetlosti.
 
Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjekov um je stjecao i znanje o njoj. Dokazano je da je svjetlost satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica igra, s prirodom koju stvara, ali i s našom spoznajom o tome, tajnovitu igru i uvlači nas u svoj svijet, poziva nas na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo.
 
Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava jednu sliku na zidu. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i stvara sliku u mojoj glavi.
Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik vjerovatno gledao svojim unutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću. Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena. Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću. Boginja me poziva u okrilje sna o njoj i ja ponovo vidim starca tužnog lica koji je tvrdio da sve teče. Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama.
"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih
"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog vremenprostora. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija nijansama boja.

Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu.
 
Ljudsko tijelo je elektromagnetsko polje koje oslobađanjem energije sudjeluje u procesu života. Njegovi fotoni su posrednici između čovjeka i života, oni unose svijetlo u sve  ćelije, a njihov vječni izvor se možda krije u našim genima.

Taj neprekidni rad u najsitnijim djelićima našega ijela nije mjerljiv, ali je mjerljivo svijetlo koje, milion puta slabije od danjeg svijetla i tako za ljudske oči nevidljivo, napušta tijelo i širi se u našoj biosferi

To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini i vjerovatno kada se naša plava planeta promatra s nebeskih visina mi promatraču izgledamo kao krijesnice. No za razliku od krijesnica mi svjetlimo cijelu godinu. Neki od nas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada jedan od nas umre njegovo svijetlo poleti u nebo i postaje dio vječne svjetlosti.
 
Nespoznavši uistinu to unutarnje svijetlo, neosjetivši njegove nijanse mi te, još uvijek ne nazvane, nijanse nazivamo ljubav, sreća, mir, spokoj. Onaj tamni prostor u sebi nazivamo nesreća, tuga, mržnja, zlo, nemir.
 
Zatvoreni u tami neznanja mi, slično ljudima u Platonovoj špilji, nesposobni da koristimo unutarnje svijetlo, živimo samo sjene stvarnoga života. U tom mrtvilu osjetila mi tražimo ljubav, sreću, mir i spokoj izvan nas samih.
Nesvjesni, špilje u kojoj živimo, mi umrtvljujemo energiju spoznaje, gubimo osjećaj za širinu horizonta koji se zrcali u nama.
Ne uspijevamo spoznati vrijeme koje onda uistinu kao rijeka bez povratka, protiće pored tamnice u koju smo se sami okovala.
Unutar svijetlosti se skriva peta protega, još uvijek ne objašnjena i ne dokazana snaga koja upravlja našim životima. To je davna Kaluzina teorija o elektromagnetizmu.
Svijetlost, osuđena na dvojnost između čestice i vala, je možda bila ono prvo duplo biće iz kojeg se razvilo sve ostalo u univerzumu.
 
Foton je najmanji djelić svjetlosti. On je svjetlost. U stanju mirovanja nema mase, ali foton nikada ne miruje, on nošen valovima koje sam izaziva postaje vidljiv za ljudsko oko.

Dali je foton onda uopće nešto dok se ne pokreće i ne širi valove brzine svjetlosti?
 
Na to pitanje mi je teško odgovoriti. Mi još uvijek nismo  u stanju vidjeti svoje unutarnje svijetlo, mi mislimo i ne osjećamo valove svojih misli, ne spoznajemo vrijeme koje njima stvaramo, ne brojimo njihove titraje, a foton pleše po površini atoma našega života i u svom prostoru i vremenu stvara petu dimenziju, ne višu dimenziju nego postaje most između točke koju je dotaknuo i kontinuiranog pokreta koji se pri tome širi oblikujući iz trenutka u trenutak uvijek novi prostor. Peta dimenzija izrasta iz tvoje višeprotežnosti, ali u svojoj strukturi ostaje četverodimenzionalna.

Znači li to da su naše misli naše unutarnje svijetlo?
 
One su svijetlo u našim glavama koje se nošeno valovima misli širi cijelim tijelom. Svijetlo postaje uistinu naše svijetlo tek kada se sjedine svijest i podsvijest, kada misli dopru do svog podsvijesnog izvora.
 
Ako uspijemo sjediniti svijest i podsvijest, hoću li tada vidjeti zrcaljenje univerzuma u sebi i prepoznati njegove tajne?
 
Prisjtomo se malene djevojčice, koja je rođena slijepa, gluha i njema.

Helen Keller
 
Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim unutarnjim očima i slušati unutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno unutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
 
Ali kod nas je drugačije, misle mnogi od nas , ja ću sigurno vidjeti samo ono što sam već jednom vidjela, čuti ono što sam slušala. To mi se već dogodilo, kada sam lutajući labirintom kristala, tražila izvor ljubavi u sebi. Moje unutarnje oči mi ne odaju tajne.
Varamo se. Mi još uvijek nismo svijesni da naš mozak vidi prije nas ono što mi vjerujemo da vidimo, čuje prije nas, prepoznaje prije nas ljepotu kojoj se mi kasnije divimo. U našim glavama, svake sekunde, nastaje novo umrežavanje svijeta u kojem živimo, naš mozak pozna multidimenzionalnost i poliperspektivnost o kojoj mi samo čitatamo. Pokušajmo to još neviđeno, još nečuveno vidjeti i čuti.
 
Ja doista pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje.
Tko su ti uljezi u mom postojanju? upita samu sebe i spoznah
 
To nam se smiješe ostatci onih predaka iz kojih smo nastali.
U našim zrcalnim neuronima uistinu blješte osmjesi.
Osmjesi koji potsjećaju na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku.
U svakoj našoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar naše unutarnje svijetlosti.

Svijetlost koju vidimo u sebi je nešto kao dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta.
 
Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostorvrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao.
Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.

Prisjećam se rečenice:
"Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."

Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.
Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život.

Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.
Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moj mozak nudi.
Uistinu spoznati znači povezati realnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma.
 
Univerzum ne možemo svjesno doživjeti, kako ćemo onda  prepoznati njegovo zrcaljenje u sebi?

Pronađemo li arhetipove, prastare slike koje su pohranjene u našoj podsvijeti. One, iako ih ti nismo svijesna, utječu na naše razmišljanje.

Kako ih prepoznati?

Te praslike su upravo ono što moderna znanost naziva osnovnim česticama stvarnosti. One su količina djelovanja, Demokritove čestice i Heraklitov pokret, tvoja osnovna energija.
Kada pokušamo svijesno ući u dubinu duše naziremo samo sjene. Neosvješćeno tijelo je tamnica iz koje mi onda doista promatramo samo sjene stvarnosti.
 
Prisjetimo se Giordana Bruna i njegove knjige o trijumfirajućoj beštiji u nama.
Sjene naših ideja nas pozivaju na dvoboj. Doživimo nešto kao rat sila u sebi i pokušajmo istjerati, do sada tijumfirajuću, beštiju iz sebe.
Sjene naših neizgovorenih misli će tada zaigrati pred našim nutarnjim očima.
Vidjet ćemo metafizičke pokrete kao ples sijena u našoj duši. Igra svjetla i tame naše svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje će se nazirati našim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Uđimo u vijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred očima konemplacije.
Misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i ne dozvoljavaju više getoiziranoj znanosti da nam oduzme njen čar.
Kada peta dimenzija zablješti u našoj svijesti mi vidimo svijet  unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena svih naših duševnih  stanja.

To je doista priča o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju smo do ovog trena igrali, o neuspjesima i nesigurnostima naše ponekad umorne duše. U nama se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i mi se smijemo, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor našem umornom biću.
Smijeh nas uvodi ravi svijet osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti u kojima se krije naša duševna ravnoteža.
Unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja  podsvjesti, spoznat ćemo da se cijeli život sastoji od suprotnosti svjetlosti i tame.
Iako taj tajnom ovijen vječni izvor svijetla još uvijek čeka na sretnika koji će do njega doći, mi danas možemo sanjati i vidjeti ga.  
Majka nad majkama, svjetlost svih svjetala, naša tajna sugovornica s početka ovog sna, Sofija izlazi iz tame i ja mi odjednom vidimo njenu svijetlu misao, ulazimo u vrijeme boja i prepoznajemo haljinu kojom ona kiti novi dan.
Osobne stranice svih članova kluba

KAZALIŠTE

MAGAZIN

BRZI CHAT

  • sayan

    Zdravo svima...pitao sam pre jedno mesec dana i nisam nasao pa da pitam opet gde su osovi clanci u kojoj kategoriji?usao sam na pretrazivac kao sto ste rekli i izaslo je ''svi objavljeni osho clanci'' to je radilo na starom forumu a sada tu ima samo oshov

  • vanessa

    ♥*Lp

  • bglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lijepu i radosnu nedjelju vam želim! Lp

  • vanessa

    ♥*♪♫ ♪♫:)))

  • vanessa

    ❤ * ❤*❤ ❤*riješeno ..Hvala.. Laku noć

Cijeli Chat

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info