Kalendar događanja

Član dinaja

Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

317

PUTA

OD 14.01.2018.

Dianoetika i fenomenologija pokreta

Dianoetika i fenomenologija pokreta
Dianoetika, pojam koji potječe od Aristotela i Platona, se tumači u riječnicima stranih riječi, na svim jezicima svijeta, kao umijeće razmišljanja. Misao je osnovna snaga našeg postojanja.

 


Nauka o pojavnosti pokreta ne definira pokret, nego nam objašnjava put ka njegovom stvarnom svjesnom doživljaju, ukazujući nam važnost njegove istinske spoznaje. To je put izvan iskustva, misaoni put pun novih osobnih iskušenja. Da bi pokret, kao transcendentalni doživljaj, stvarno spoznali, moramo prvo spoznati univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, kao njegov izvor, a onda spoznavati njegovo vrijeme ritmom i trajanjem.
Taj proces nastaje našim svjesnim odnosom sa svijetom u kojem živimo, interakcijom naših vanjskih osjetila sa događanjima izvan nas i integracijom tih vanjskih podražaja u našu svjest. Za bolje razumjevanje tog procesa možemo se poslužiti misaonom metaforom:" Spoznaja je kao ribarska mreža. Tek onaj tko ju vješto baci, taj i ulovi. "
Spoznaja pokreta nastaje interakcijom mozga, tjelesnosti i tijela, instrumenta koji ga na koncu i izvodi. To je integracija našeg filozofskog "ja", dakle intuitivne spoznaje nastajanja procesa pokreta s njegovim ritmom i dinamičkom ravnotežom u harmoniji osobnog prostora, te njegovo širenje i prilagođavanje svim prostorima u kojima boravimo.
Spoznaja osobnog pokreta je misaoni susret onog filozofskog"ja", dakle utjelovljenog uma i tijela. Jedini mogući posrednik u tom susretu je mozak, kao stvoritelj misli o onom umnom i emocionalnom u nama. Dianoetikom, umijećem razmišljanja misli postaju pokretne misaone slike.
Misaoni procesi i procesi pokretanja se međusobno upotpunjuju, ali ne po principu redosljeda nego po principu kružnog tijeka njihovog nastajanja.
Razgovarajmo o kružnici u kojoj se odvija naš život i uđimo misaono u odnos zakona zlatnog reza.
Slijedimo zlaćanu spiralu koja trepreći u kružnici ostavlja trag izrastanja života iz "primus mobile", osnovnog pokreta iz kojeg se sve u univerzumu razvilo.





Zamisao pokreta i pokret tijela, osjećaj i izvođenje se isprepliću u zamišljenom kružnom modelu njihova zajedničkog tijeka. Za razliku od linearnog modela pokreta koji spontano izvodimo pri izvršenju neke radnje, u kružnom modelu spoznajemo početak, tijek i kraj pokreta. Početak pokreta je misao nastala u univerzumu našega uma, njegov tijek je ideokinetička slika zlaćane spirale, a njegov kraj je misaona slika spiralne dinamike koja se uvijek vraća na mjesto njegova početka, kao sjećanje na pokret. Tako uranjamo u dimenziju prostor- vrijeme i ostvarujemo četverodimenzionalnu samomobilizaciju.
Ouroboros pokreta


Ouroboros je ime starogrčkog simbola u obliku zmije koja sebi grize rep, upotrebljava se do današnjih dana kao znak za vječno održavajuće i odvijajuće procese.

Pokret se širi prema "tamo", a to "tamo" u isto vrijeme potvrđuje i postojanje ovog "ovdje" iz kojeg pokret kreće. "Ovdje" spoznajemo svoje mogućnosti koje možemo aktualizirati pokretom u našem osobnom prostor-vremenu. Razmak između "ovdje" i "tamo" konkretizira oblik pokreta, određuje njegov ritam i postaje procesom trajanja, vrijeme u pokretu. Pokret se uvijek vraća "ovdje" u univerzum moga uma i ja ga vidim kao ouroborosa jer svaki moj pokret polazi uvijek iz mog "ovdje" i vraća mu se, da bo opet iz njega krenuo na svoje kružno putovanje.
U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni nazirem njegov kružni tijek kao mliječnu stazu koju za sobom ostavljaju zvjezde, moje ideje o pokretu.

Teorija spoznaje nam kaže da je za spoznaju spoznaje potreban subjekt koji spoznaje i objekt koji će biti spoznat.
Odnos subjekta prema objektu u samom procesu spoznaje zove se intencija tj. želja, nakana, namjera ili odluka. Pri svjesnoj spoznaji svakodnevnog pokreta subjekt, moje filozofsko "ja" spoznaje objekt, obično kao namjeru, intenciju radnje ili djelovanja. "Ja" pije kavu, ono se češlja, tušira, oblači, hoda, piše, itd. Izvođenje pokreta, tako postaje misao o radnji ili djelovanju i most između subjekta i objekta, između mene i mog pokreta.
Drugi važan faktor spoznaje je intendiranje, nadgledanje objekta. Da bih spoznala objekt, moram uspostaviti neku vrstu odnosa s njime, usmjeriti svoju pozornost prema njemu.
Misao koja pri tome nastaje, određuje i nadgleda cijeli tijek radnje koju izvodim. Teoretski gledano je nadgledanje objekta osnova svake spoznaje, no pri svakodnevnim pokretima mi nadgledamo akciju izvan tijela, identificiramo se s radnjom koju izvodimo, a ne s pokretom tijela.

Fenomenološki objašnjeno, sam pokret mog tijela koji želim svijesno spoznati i izvesti, mora postati objektom mog nadgledanja.
Dianoetika, umijeće razmišljanja, me navodi na ideju o umijeću razmišljanja o pokretu. Kontemplativno razmišljanje proizlazi iz ideje, kontemplativne misli o pokretu. Pokret sam po sebi postaje uzrokom moje osnovne, kontemplativne misli i prerasta u misaonu sliku o pokretu. Ta misaona slika je pokret sam, dakle moja misaona slika je pokretna ideokinetička. Slika do slike i u mojoj svijesti se odvija film o mom pokretu. Ja pri tome ponirem u sebe samu i četverodimenzionalnim samopoimanjem osjećam početak pokreta, moju ideju o njemu. Poimanje tijeka mog zamišljenog pokreta je njegova fenomenologija, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u meni postaje gimnastička dvorana u kojoj ja ostvarujem manu propria pokret, njegovo 4- D samopoimanje, 4- D samostabilizaciju i 4- D samomobilizaciju.
Manu propria pokret je misaona gimnastika koja izrasta u mom utjelovljenom umu sjedinjenjem nadgledanja, intendiranja i namjere, želje, intencije misli. Iz tog sjedinjenja proizlazi moja osobna interpretacija pokreta. Tako postajem sama sebi, svojoj intenciji, želji za pokretom i njegovom usmjeravanju intendant, nadgledatelj i na koncu njen interpretator.
Takvo nadgledanje pokreta je povratan proces, ono je uvijek praćeno mojom svijesti, reprezentiranom kroz misao, koja mi se vraća kao ideokinetička misaona slika i ostaje pohranjena u mom svjesnom pamćenju. To je proces nastajanja svjesti o pokretu i osnovni proces u mom konceptu "Manu propria kineziterapija".
Osnovna energija koja taj proces pokreće je misao. Kontemplativna misao je u isto vrijeme idaja o pokretu i most između objekta spoznaje, mog pokreta i mene same, a moja želja za oblikovanjem pokreta me potiće da ka njegovom usavršavanju i tako pokret postaje moje umijeće i moja interpretacija tog umijeća. 4- D samomobilizacija mi omogućuje spoznaju kružnog tijeka pokreta.

U izravnom intendiranju, nekog objekta izvan tijela, subjekt, naš utjelovljeni um, koristeći vanjska osjetila: oči, uši, nos i opip, spoznaje objekt pa tu vrstu spoznaje nazivamo i prva intencija.
Pri procesu "prve intencije" se nesvjesno služimo Damasievom jezgrom bitka, onim dijelom mozga iz kojeg proizlazi qualija doživljaja. To je spoznaja radnje koju izvodimo, ljepote zalaska sunca ili opojnog mirisa ruža u vrtu poslije ljetne kiše, ali u tom procesu sudjeluje i naše praktično znanje i iskustvo. Iskustvo nam omogućava usporedbu između novo nadgledanog i već spoznatog. U tom procesu spoznaje nastaju uvijek nove misaone slike koje pamtimo i kojima se dalje u životu nesvjesno služimo. Njima doživljavamo vrijeme u kojem nema našeg vremena, trenutak zabilježen u spoznaji kao informacija o našem stanju u trenutku izvođenja neke radnje. To vrijeme nije dio nas, nije doživljena dimenzija, nego konvenzionalno mjerene minute ili sekunde.
Kada subjekt, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u meni, svoju pozornost usmjeri prema samome sebi, tj. prema samom procesu spoznavanja osobnog pokreta, ne treba pomoć vanjskih osjetila i ostaje sam sa sobom unutar svoje samosvjesnosti. Pokret procesom svog nastajanja, svojim trajanjem u meni postaje objektom moje spoznaje, koja potiće razvoj pokreta. Tako se zatvara kružni tijek osnovne pojavnosti u nama pokreta. Tu vrstu spoznaje nazivamo druga intencija ili reflektivna svijest.
Reflektivna svijest je viši stupanj intelektualne svijesti, samosvjesnost pokreta koji se ne dijeli više na pokret u vanjskom prostoru i njegovu svjesnu spoznaju. Pokret postaje moj svjesni doživljaj, treći, najviši stupanj moje spoznaje, Damasiev autobiografski bitak. Tada ja spoznajem vrijeme kao dimenziju u kojoj moj pokret ima prošlost, sadašnjost i budućnosti. Kada sam to uspjela osmislila sam metodu iz konzepta "Manu propria kineziterapija" koju sam nazvala 4- D samopoimanje.

Reflekivna svijest, nije gledanje, mirisanje, slušanje, ona je čista spoznaja. Antonio Damasio to stanje naše svijesti naziva prokletstvo na koje smo evolucijom osuđeni. Nju može stoga posjedovati samo umno biće, a ona se ostvaruje samo dianoetikom umijećem razmišljanja o samome sebi.

Samosvjest je ono najintimnije što posjedujemo, jedino nedjeljivo od nas samih. Ona nastaje u nama vječnim titrajima energije koju dobijamo, na još neobjašnjiv način, prvim pokretom pri porodu, energija koja nas u momentu rezanja pupčane vrpce, povezuje s univerzumom. Već samim rođenjem smo katapultirani u mikro i makro svijet, obdareni energijom svjesti koja se životom s nama u nama dalje razvija.
Makrosvijet, svakodnevica u kojoj odrastamo ima svoje fizikalne, moralne i etičke zakone. Njima smo izloženi samim rođenjem, s njima odrastamo i oni postaju dio nas. Mi jednostavno znamo da smo cijelo vrijeme pod uticajem gravitacije, ali ne razmišljamo pri tome koliko truda pri tome prolazi naše tijelo da bi se održalo u njoj. Aspekt vremena u našim zemaljskim razmacima se ne osjeća kao što se osjeća u svemiru, ali mi prihvaćamo činjenicu da netko tko leti svemirskim brzinama stari polaganije od nas. Isto tako nam je u futurističkim filmovima normalna teleportacija čovjeka i tu prihvaćamo čovjekovo kvantno stanje ne razmišljajući o osobnom kvantnom stanju. Oblici tog stanja su, naš mikrosvijet, naša svjest, naš utjelovljeni um, naš emocionalni um i na koncu naše filozofsko "ja". Spoznaja kao vrhunsko stanje svijeti je metasvijet, most između mikro i makrosvijeta.

Ideokinetičke misaone slike, umjetničko djelo nastalo u mojoj glavi, mi otvaraju čudesan svijet mojih impresija. Iza koprene mojih misli skriva se prava stvarnost moje svijesti. Umjećem razmišljanja si objašnjavam da je razlika između objekata, koje srećem u svakodnevici i onih u kvantnom svijetu moje spoznaje, više od njihove razlike u veličini. Tada shvaćam da makroskopski objekti nisu samo povećani mikroobjekti, nego su makroskopski objekti svakodnevice nastali od miliona mikroobjekata. Objekti svakodnevice nisu građeni od većih atoma nego oni nastaju njihovim većim brojem, njihovim međusobnim odnosom i neprestanim procesima koji među njima djeluju.

Na taj način spoznajem da univerzum moga uma nije skup doživljaja nego njihov međusobni odnos i stalni proces, a ono po čemu se on razlikuje od čvrsto zamišljene cjeline tijela se krije u trajanju procesa samospoznaje tj. u duljini spoznaje dimenzije prostor- vrijeme.
Da bi došli do svjesne spoznaje pokreta posredstvom našeg utjelovljenog uma, moramo svojim mislima dozvoliti trajanje. Ribar koji je bacio mrežu strpljivo čeka da se ona napuni. Tek onda, u punoj mreži, vrši slekciju ulova.
Dianoetikom i fenomenologijom pokreta mi usmjeravamo misao, ne dozvoljavamo joj slobodnu preobrazbu i potvrdu u sjećanju, kojom sebi potvrđujemo svoju osobnost. Umjećem razmišljanja i samopoimanjem mi misao usmjeravamo, odabiremo ideje koje je stvaraju i usmjeravamo je u novu interpretaciju novog ili nekog "starog" znanja. Pamćenje pri tome preuzima funkciju selektora. Na taj način aktiviramo proces razmišljanja. Misao, koja misli drugu misao, sadrži u sebi odlučujuću snagu, onu u kojoj počiva "ja", utjelovljeni um, tjelesnost. Povezivanjem već naučenog s novim doživljajem je put ka sustavnom razmišljanju. Integracija sa sobom samim je najvažnija integracija kojom moderan čovjek treba ovladati.
Svjesnom spoznajom, refleksnom intencijom, 4- D samopoimanjem koje izvire iz sjedinjenja mog emocionalnog i kognitivnog uma, tijelo postaje instrument moje volje i mojih želja, sustav iz kojega izvire pokret, koji mogu stvarati, njime ga dalje oblikovati, graditi sigurnost kretanja, pretvarati ga u moje nove navike i oslobađati mozak za nove izazove svakodnevice, za sjedinjenje sa svijetom u kojem živim.
4- D samopoimanje mi omogućuje spoznaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni, prostor u kojem se kriju moje zatomljene mogućnosti. Spoznavši to ja oslobađam pokret u njegovom nastajanju, spoznajem njegov put i njegovo trajanje pa on prestaje biti problem i postaje lakoća postojanja. Svijesno spoznati pokret, postaje moj prostor i moje vrijeme, moj bitak, moje stvarno postojanje vječnom trojstvu svakodnevice.

Na taj način razvijam kinestetski osjećaj u sebi, osjećaj pokreta, automotorike, pokreta koji nastaje i traje u meni, sposobnosti svjesnog pokretanja koja me čini čovjekom. Svjesna spoznaja tog osjećaja mi daje mogućnost razmišljanja o njemu pa ga, upotrebom voljne motorike, mogu pretvoriti u stvaran, za druge vidljiv pokret. Kinestetski osjećaj stvara u meni misao, koja nije izražena riječju kretanje, nego činjenicom da se ja svjesno krećem.

Da bih mogla o tome pisati morala sam taj put započeti na samoj sebi, pronaći pravce mišljenja koji bi me doveli do iskustva i doživljavanja tjelesnosti i pokreta koji iz nje proizlazi. To je bio put kojim sam sebi samoj objasnila značenje pojma integracija, spoznala ga i doživjela. Ja sam danas integrirana, ne samo sa sobom i svojim tijelom nego i sa univerzumom iz kojeg sam i nastala.

Odlučni momenat za tu odluku je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitne žlijezde". Tražila sam u literaturi, tražila u razgovoru s pacijentima, u diskusijama s prijateljima i slagala mozaik misaonih slika, doživljavajući tako ,svijesno, dio po dio onog nepoznatog u sebi. Početak je uvijek težak, javljaju se nesigurnosti, bjes kada eksperiment ne uspije, strah od nepoznatih emocija koje obavezno prate svaku promjenu. Jedno sam shvatila odmah, moje tijelo, i ja smo se poznavali samo površno, a moja tjelesnost je bila zatvorena u oklop mog neznanja o njoj.
Sreća je da tijelo šalje signale za uzbunu. Kod mene je to bilo u obliku prekomjernog izlučivanja hormona štitnjače. Moja unutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu mog disanja i rada srca, moj govor više nije imao moj ritam, moji osjećaji su se nekontrolirano pretvarali u vidljive emocije. Plakala sam bez razloga, napade bijesa nisam mogla kontrolirati. Osjećala sam te promjene na sebi, osjećala sam da se nagomilava nešto do tad nepoznato u meni, nešto što se širi i vlada mojim tijelom, ali iz tadašnjeg neznanja nisam puno razmišljala o tome.
Prošle su vjerovatno godine tog "neznanja", ja sam funkionirala vršeći sve radnje izvan tijela tijelom, dok ono nije počelo reagirati vanjskim pokazateljima. Tek tada sam otišla lječniku. Dijagnoza i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s endokrinologom i njegove potvrde da štitnjača reagira na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u tjelesnosti, vraćala sam se mislima u prošlost i tražila uzrok te neuravnoteženosti. Prisjećala sam se situacija u kojima sam bila tužna, nesretna, koje su bile povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo u životu svakoga od nas, mi ih naizgled zaboravljamo ali one ostaju dio nas u onom nesvjesnom dijelu pamćenja, kao latentna opasnost za naša buduća stanja. Teško je izdvojiti jednu i biti siguran da je upravo ona uzrok promjene u nama, ali jedna, ako ju ponovo svijesno proživimo, nam može pomoći pri uspostavljanju izgubljene unutarnje dinamičke ravnoteže.
Vijest o nesreći, a time iznenadni gubitak najboljeg prijatelja je šok koji ostavlja tragove u našoj tjelesnosti. Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Moja unutarnja ravnoteža je bila poremećena. Počela sam svjesno razmišljati o njoj i osjetila neskladnost u osobnom ritmu. Morala sam svjesno tražiti mjesto te slijepe točke, otkriti sve slabosti koje ona u meni izaziva i naučiti ponovo stvarati i usmjeravati svoju senzualnu energiju. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti s njim i drugačije upotrebljavati, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog njih samih.
Moja dominantna strana mozge je njegova ljeva polutka. Dakle ja sam izraziti dešnjak. Pokušala sam, kao prvo, u svakodnevne pokrete uključiti i desnu stranu mozga. Već kod jutarnje toalete sam prala zube ljevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe ruke, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da kod stajanja ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom stranom tijela potrebna je kompletna koncentracija na sam pokret od njegovog početka do završetka. Misaona gimnastika u tim trenutcima postaje misaoni fitness, svjesnom spoznajom ritma i dinamike pokreta, možemo na njih utjecati i usmjeravati ih.
Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom mojih prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali moga djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu moje kinesfere, koju sam nesvijesno bila smanjila na minimum. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice, osjetila stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem produživala ponovo dah pri govoru.
Univerzummisaono- osjetilno- osjećajnog u meni je postajao prostor pun mog ritma i dinamike, moja unutarnja ravnoteža, nastala pri tom putovanju u ono nepoznato u meni, mi je dozvoljavala dalje eksperimentiranje, traženje novih, skrivenih slijepih točaka u samospoznaji.
Zatvoriti oči, isključiti uši i nos i pokušati osjetiti oči koje nikada neću moći sama direktno vidjeti iako njima vidim sve drugo . Oči, naši prozori u svijet, vjerni sluge naše svjesti, a zaboravljene u njihovim šupljinama, umorne od naše znatiželje, a nikad u našem doživljavanju. 4- D samomobilizacijom, misaonom gimnastikom djelujemo i na očne mišiće, možemo svjesno ubrzavati i usporavati njihov rad. Možemo ih zaustaviti na nekoj zamišljenoj točki horizonta, a onda ponovo pokretati zamišljajući tu točku kao baklju koja treperi, koja se vrti, približava ili udaljava od nas. Kada sa zatvorenim očima pokrećemo glavu, osjećamo opuštanje vratnih mišića, a onda tako opuštene možemo ih pravilno ukljućiti u svijesne pokrete tijela.

Umjetnička skulptura je lijepa, no nepokretna pa ovisi o umjetniku i njegovom doživljaju, o njegovoj misaonoj slici, ali i o nama kao promatračima djela kako ćemo doživjeti ideju koju ta skulptura predstavlja. Pokret umjetnikove ruke, pri kreiranju skulpture, je njegov doživljaj, osjećaj i spoznaja u isto vrijeme. Skulptura je vidljivi oblik, izraz univerzuma njegova uma.
Ekspresija pokreta, 4- D samomobilizacija ostavlja jasan, neisprekidan vidljivi trag harmonije, oslobođena svih prepreka neznanja. Pokret, to neiscrpno vrelo puno inspiracija i interpretacija, svojom konačnom formom postaje prostor, struktura, u kojoj susrećemo i spoznajemo svijet. Umijećem razmišljanja i samopoimanjem pokreta mi stvaramo misaone slike koje postaju putokaz kroz labirint geometrijskih struktura našega tijela i prelaze u geometriju našeg osobnog kreiranja pokreta.

"Manu propria kineziterapija" je koncept kojim pokušavam pokret probraziti u našu stvarnost, učiniti ga svjedokom naše svjesti.

Tada pokret prestaje biti samo pojam, on postaje doživljaj koji pamtimo, iskustvo iz kojeg učimo, materijal koji oblikujemo i svjesno predajemo tijelu, koje onda pokretom oblikuje prostor- vrijeme u kojem živimo.
Svakodnevica se obično svodi na funkcioniranje koje vremenom prelazi u rutinu, oblikuje pokrete izvođene bez nutarnjih izazova koji postaju jednostrani, prikraćeni i traju, jednolični, do kasno u noć.
Od trenutka buđenja, pokretanjem osobne dinamike, počinje integracija i interakcija svjesti i spoznaje pokreta. Tada snovi prelaze u javu, a svakodnevica u pravi izazov za sva naša osjetila.
Kada napustimo cartezijanski dualizam i djeljenje pokreta od naše svjesti, pokret tijela prestaje biti radnja koju izvodimo u nekom prostoru. Ujedinjenjem njegove spoznaje i njega samoga, njegovog plana i njegove intencije, pokret dobiva za nas drugačije značenje. Mi pri tom stvaramo jedinstvo dinamike, motorike, senzorike i misli, koje postaje intencija pokreta, ne njegova definicija u mehaničkom smislu, nego njegov doživljaj, njegova fenomenologija.




Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    bravo, čestitke oboma!

    18.07.2019. 18:01h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    izašla je moja 3. zajednička zbirka poezije "Eho poezije" Jadranka Varga i Ivan Dragičević

    17.07.2019. 12:38h
  • Član mkrmarmkrmar

    Lijep pozdrav svima !

    13.07.2019. 15:51h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    12.07.2019. 12:55h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav svima !

    29.06.2019. 07:43h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    27.06.2019. 11:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, lijep i radostan blagdan vam želim! Lp

    20.06.2019. 01:07h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Dimenzije svijesti i apsurdi Dianoetika, umjeće razmišljanja o kugli, kružnici, krugu i kvadratu