Ne smijemo zapostaviti ni suvremenike Hui-nenga, jer je on živio u vrijeme procvata kineskog budizma. Veliki prevodilac i putnik Hsüan-tsang vratio se bio iz Indije 645. godine i širio je doktrine vijnaptimatra („predstavljanje-samo) yogakare.
Njegov bivši učenik Fa-tsang (643-712) razvio je značajnu školu Hua-jen (japanski, Kegon) koja se zasnivala na Avatamsaka Sutri, a ona je kasnije zenu podarila formalnu filozofiju. A ne smijemo zaboraviti ni to da je ne mnogo prije ove dvojice Čih-k'ai (538-597) napisao svoju značajnu raspravu o Mahajanskoj metodi okončanja i kontemplacije, koja je sadržavala osnovno naučavanje T'ien-t'ai škole, u mnogome slične zenu. Dosta toga u raspravi Chih-k'aia premašuje i po sadržaju i po terminologiji doktrine Hui-nenga i njegovih neposrednih nasljednika.
Za Hui-nenga se kaže da je doživio prvo buđenje kada je, još kao dječak, čuo nekog kako čita Vajracchedika Sutru. Odmah je krenuo u Hung-đanov samostan da provjeri svoje shvaćanje i dobije dalja uputstva. Treba upamtiti (zbog daljih napomena) da je prvobitni satori naišao spontano, bez blagotvornog utjecaja majstora, a njegova biografija govori o njemu kao o nepismenom seljaku iz okoline Kantona. Očigledno je da je Hung-đan odmah uočio dubinu njegovog uvida, ali je, plašeći se da ga skromno porijeklo neće preporučiti zajednici učenih monaha, Patrijarh je odlučio da ga postavi na rad u kuhinji.
Nešto kasnije, Patrijarh je objavio da traži nasljednika kome će predati službu, zajedno sa haljom i molitvenim posudom (za koje se tvrdilo da potječu od Bude), oznakama njegovog položaja.
Ova čast ukazat će se osobi koja sastavi najbolju pjesmu, odražavajući svoje shvaćanje budizma. Vrhovni monah zajednice bio je u to vrijeme izvjesni Šen-hsiu, a kako su svi ostali vjerovali da će taj položaj njemu pripasti, nisu se ni takmičili.
Šen-hsiu je, međutim, sumnjao u svoje vlastito shvaćanje pa je odlučio da pjesmu preda anonimno, a da se objavi kao autor samo ako je Patrijarh prihvati. Tako da je, tokom noći, postavio sljedeće stihove u hodniku blizu Patrijarhovih odaja:
Tijelo je kao Bodi drvo,
A um kao ogledalo čist.
Pažljivo ih čistimo iz sata u sat,
Da prašina na njih ne bi pala.
Sljedećeg jutra Patrijarh je pročitao pjesmu i odredio da se tamjan upali pred njom, govoreći da će svi koji slijede njen nauk moći da shvate svoju istinsku prirodu. Ali, kad je Šen-hsiu došao privatno kod njega, otkrivajući da je on autor, Patrijarh je saopćio da je njegovo shvaćanje još uvijek daleko od savršenog.
Sljedećeg dana jedna druga pjesma pojavila se pored prve:
Niti ima Bodi drveta,
Niti pak čistog ogledala;
Kako u stvari ni jedna stvar ne postoji,
Gdje to prašina može pasti?
Patrijarh je znao da je samo Hui-neng mogao to napisati ali je, da izbjegne ljubomoru, obrisao pjesmu cipelom i pozvao Hui-nenga u svoju sobu, tajno, noću. Tamo mu je povjerio patrijarhat, halju i posudu, i rekao mu da se skloni u planine dok se ne ublaže uvrijeđena osjećanja drugih monaha, dok vrijeme ne sazrije i on bude u stanju da podučava javno.
Ako usporedimo ove dvije pjesme odmah ćemo uočiti primjetan utjecaj Hui-nengovog zena. Pjesma Šen-hsiua odražava ono što je svakako opći i popularni stav prema dhyani u kineskom budizmu. Ona je, očigledno, shvaćena kao vježba meditacije u sjedećem stavu (ts'o-ch'an), pri kojoj se um „pročišćava" intenzivnom koncentracijom, što dovodi do prekida svih misli i prianjanja.
Shvaćeni prilično doslovno, mnogi bi budistički i taoistički tekstovi izgledali kao da podražavaju to stanovište - da je najviše stanje svijesti ono ispražnjeno od sveg sadržaja, svih ideja, osjećanja, čak osjeta.
Danas je u Indiji to prevladavajuća ideja o samadhiju. Ali bi, zbog našeg iskustva sa kršćanstvom, takav tip doslovnog shvaćanja trebao biti prilično poznat.
Stav Hui-nenga bio je da čovjek prazne svijesti nije bolji od „cjepanice ili komada stijene". On je insistirao na tome da je cijela ideja o pročišćavanju uma bespredmetna i zbunjujuća, pošto je „naša priroda u osnovi već jasna i čista".
nastavlja se ...
bglavac
irida
